PERVERTITOV VODIČ KROZ BIH (1): Što je loših dana, pred nama je...

317 dana bez vlasti: Šta sve jake političke snage mogu postići za 317 dana? U normalnoj državi, za to vrijeme možete formirati vlast, zacrtati strategiju, operacionalizirati taktiku i krenuti u borbu. A to u prevodu na svakodnevni život znači: graditi državu, jačati institucije, donositi zakone, preduzimati mjere, šta god da to značilo, obuzdavati potrošnju, propagirati štednju, razvijati ekologiju, ustrajno njegovati proaktivno i humano društvo. Tri stotine i sedamnaest dana, u tom roku fakat se svašta može započeti i mnogo toga dovršiti.

A može i ovako: ne formirati vlast, izbaciti iz svijesti ljudi riječ budućnost, na njeno mjesto posaditi neizvjesnost, prekrižiti strategiju, uništiti taktiku, potpuno zapustiti državu, zakone, ekonomiju, ekologiju, ljudska i životinjska prava...

I onda, mirno i dostojanstveno, a više mirno nego s dostojanstvom, otići na zasluženi godišnji odmor.

Mirno spavajte, vlasti neće biti.

Hoće li više doći ta kriza? Žali se jedan Sarajlija neki dan: „Svi pričaji o toj krizi. Kažu da se kvalitet života srednje klase u Evropi potpuno urušio od oktobra 2008. godine, kada je sve počelo. Ne znam za Evropu, ja već deset godina živim isto. Podjednako mi je loše 2011. kao što je bilo 2001., pa nešto mislim, da hoće više i kod nas doći ta kriza, da se i mi izjednačimo s Evropom. Samo da više nismo mimo svijeta, to mi je pravo dosadilo...“

Iako otrcano, iako stotinu puta izvarirano u posljednje tri godine, ovakvo razmišljanje u sebi nosi klicu upozorenja koje za sada svi ignoriraju: prava kriza u BiH tek predstoji. Po nekim procjenama, skoro 50.000 ljudi ostalo je bez posla u prvih šest mjeseci 2011. Još najmanje 20.000 radnika mogli bi postati nezaposleni do kraja godine. To je ogromna armija, to je zaprepašćujuća količina bijede, novih socijalnih, ekonomskih i političkih problema o kojima nema ko da vodi računa. U tolikom smo zaostatku da nam ni Usain Bolt, kada bi ga kao kompromisno rješenje izabrali za mandatara, ne bi mogao pomoći. Tamo gdje mi kasnimo – više nema mjesta za ovakve.

Da li glasati za manje zlo: Sve češće slušamo ispovijesti ljudi koji su izgubili vjeru u mogućnost promjene i u altertnativne političke snage. Oni kažu da više nikada neće glasati samo zato da bi glasali za manje zlo. Nažalost, situacija je takva da ovaj čestiti stav boluje od ozbiljnog nedostatka – nepostojanja uvida u realno stanje. Mi više nikad, ili bar zadugo, nećemo biti u stanju da glasamo za bilo kakvu drugu opciju osim za onu koja predstavlja manje zlo.

Možda ne postoji bolja ilustracija glasanja za manje zlo od onog francuskog dvoboja Jacques Chirac - Jean-Marie Le Pen. Ogrezao u korupciji, netransparentnim poslovima i zakulisnim koalicijama, Chirac je ipak bio bolje rješenje od strastvenog desničara koji bi zemlju povukao u ponor. Nemajući druge mogućnosti, liberalni Francuzi morali su su drugi put uzastopno glasati za njega, ali su svoje nezadovoljstvo izrazili tako što su na glasačkom mjestu začepili nos, poručujući da im korupcija i sve što ide uz nju smrdi, smrdi, užasno smrdi. To je autentična poruka manjem zlu: „Ti nisi moj izbor, da ne moram nikada ne bih glasao za tebe, ali ja sam čovjek koji ne može da bira, upamti to.“

Kako je Aleksandar Džombić tumačio Milorada Dodika: Kada Milorad Dodik pakuje, mistificira i maskira svoje separatističke nakane, onda tu ima i logike, ponekad i argumenata, čak i humora, svega što ovog političara čini – da se tako izrazimo – živopisnim. Ali kada to rade ovi oko njega, blogeri, premijeri i ostali iz drugog saffa, ništa od tih kvaliteta ne ostane, samo gola kontradikcija. Aleksandar Džombić nedavno rezimira situaciju u BiH, pa kaže: „Vrijeme je pokazalo, ovakva BiH će teško opstati.“ Pa u tome i jeste sav problem, što ovakva BiH fakat ne može opstati, a što se SNSD slomi da Bosnu i Hercegovinu zadrži ovakvom kakva jeste: dejtonska, nefunkcionalna, svima mrska i neupotrebljiva ni za šta drugo osim za dogovorni razlaz. Ali problem s „ovakvom“ BiH je taj što ona ne dozvoljava čak ni tu izlaznu strategiju, sporazumni rastanak. Ovakva kakva je, BiH se ne dezintegrira, nego truli, što je proces koji a) može trajati beskonačno ili b) u završnici može imati i druge forme raspada osim dogovorenih. A toga nam je svima preko glave.

Kako je Zija Dizdarević ostao bez posla: Slučaj uglednog bosanskohercegovačkog novinara Zije Dizdarevića i dalje izaziva reakcije. U moru tekstova i reagiranja, u kojima autori s manje ili više opravdanog gnjeva apsolviraju aferu koja za još jedan stepenik dublje gura ovdašnje novinarstvo prema dnu, izdvajaju se dva smirena i precizna razmišljanja objavljena na portalu Mediacentra Sarajevo. U anketi koju je pokrenuo MC, prvo je Nebojša Jovanović govorio o suštini onoga što se dešava u bosanskohercegovačkom novinarstvu: „Razlog je taj da njima više nije stalo do pridjeva 'liberalnog’, 'nezavisnog’... Mediji danas sebe vide kao simbole društvene moći, a ne društvene savjesti. Dok su do jučer mahali time da iza njih ne stoji niko, mediji se danas busaju time da iza njih stoje moćne vlasničke i pokroviteljske figure...”

A u drugoj reakciji na otkaz koji je dobio Dizdarević, Boro Kontić kaže: “Zija Dizdarević ostao je bez posla, gubi se još jedan trezven glas u javnosti a temu, koja je zahtijevala medijsko učešće svih, polako prekriva zaborav. Do novog, sličnog slučaja, kada će neki drugi novinari zaplatiti i ovdašnja javnost se konačno utopiti u striktno odvojenim nacionalnim bazenima.”

Uglavnom, “gubi se još jedan trezven glas...” Korporativno novinarstvo već mjesecima radikalno reducira novinarski kadar u Sarajevu i BiH. Posljednjih godinu dana bez posla je, po slobodnoj procjeni, ostalo više od 50 iskusnih, vrijednih i dobrih novinara. Moguće je da će dio tog kadra amortizirati Al Jazeera, ali poslije njih – potop. Jedna profesija prolazi kroz krizu iz koje teško da će biti razumnog izlaza.

Jesu li vegetarijanci pederi? Ili možda ateisti? Avdo Sidran ima dobru definiciju ovdašnjih (ne)prilika: „Nismo mi netolerantni, uopće nismo, samo ne podnosimo različitosti.“

Duhovito i tačno. Ovdje nemaš pravo na svoj stav, jer ako narušiš ono što mase misle, govore i rade, bit ćeš podvrgnut specijalnom tretmanu. Takva je naša divna, mila i jedina, mesožderska Bosna. S pripadajućom Hercegovinom. Kad mu spomeneš vegetarijanstvo, našem čovjeku kao da si šamarčinu složio. Biti vegetarijanac, homoseksualac ili ateista – u ovim ekstenzivnim stočarskim krajevima isti ti je kurac, suočit ćeš se s nerazumijevanjem, žustrim negodovanjem i nabrajanjem svih neprirodnosti, nelogičnosti i licemjerstava sadržanih u tvom pozerskom stavu. A ono što ćeš najviše morati da podnosiš je poruga. Kao rezultat ingorancije i klasične nesenzibiliziranosti za patnje životinja, bit ćeš ismijavan u svakoj mogućoj prilici, na sve poznate načine i sa svih raspoloživih uporišta. Jedna od dominantnih karakteristika zdravih snaga je da brutalno izvrgavaju ruglu ono što ne razumiju ili što se ne uklapa u njihov naučno-popularni sistem. Jedino što ti ostaje: šuti i trpi. Šuti, trpi i glođi tu svoju mrkvu, Ahmete Šabo.

Što je dobrih dana... Jedan ovdašnji menadžer, čovjek ogromnog iskustva, kaže da ne dozvoljava krizi, besparici i beznađu da ga shrvaju. On ima osobni recept za borbu s teškom svakodnevicom: „Svako jutro kad se ustanem, ja sebi kažem: 'Što je dobrih dana, preda mnom je.'“

Dabogda kćeri da te aga uzme...

(zurnal.info)