PLAVI VJESNIK, 1967: Kemal Monteno, pjevač broj 1 u vedroj muzici

Yugopapir na svojim stranicama prenosi tekst o Kemalu Montenu objavljen 1967. godine u časopisu Plavi vjesnik:

- Već nekoliko sezona zaredom grad na Miljacki poklanja neko novo pjevačko ime na širokom nebu zabavne muzike. Kvalitetniji interpretatori su se zadržali duže, neki su nestali iste godine, da bi se ponovo vratili u anonimnost...

Da li je na pomolu novo ime naše vedre muzike koje bi trebalo da zamijeni Orobovića, Kurta, Hamšića, Stojnića...? Mladić se zove Kemal Monteno, učenik je završnog razreda jedne sarajevske gimnazije i odlikuje se izvanrednim glasom. Mnogi koji prate zbivanja u našoj zabavnoj muzici i imali su priliku da slušaju tog mladića oniska rasta i »krivih nogometaških nogu«, tvrde da ga očekuje blistava karijera. Rijetko je koji interpretator za tako kratko vrijeme i na samom početku svoje karijere zabilježio toliko uspjeha kao taj mladić pomalo neobična prezimena. U Sarajevu, to se može bez pretjerivanja već sada istaći, Kemal Monteno je pjevač broj 1. Naravno, u vedroj muzici.

Upoznali smo ga na festivalu zabavne muzike u Subotici Omladina 67. Djeluje vrlo skromno i povučeno, pristupačan i uvijek spreman na šalu.

- Zaista namjeravate pisati o meni? Da nije to neka šala? Ovdje u Subotici smo se toliko međusobno šalili, da sam pomislio da me netko želi zadirkivati. Za vrijeme ovog festivala najpopularnija krilatica je bila da se nekom pjevaču kaže 'da nema veze'. To je počelo prve večeri kad je netko s galerije dvadesetak puta zaredom vikao kako 'Mišo Kovač nema veze'. Poslije su i mene, kao i ostale kolege, zadirkivali na taj način!

Nakon ovog, jednog od prvih intervjua, Kemal Monteno u brojnim će razgovorima za medije govoriti o muzici, Sarajevu, porodici, bivšoj državi i na kraju, nažalost, o bolesti.

Karijera (Pobeda, 2011)

Prvi veći javni nastup imali ste na festivalu Vaš šlager sezone 1967. godine. Sećate li se tih prvih koraka i na koji način?

- Vaš šlager sezone bio je prvi festival na kojem sam se pojavio, ali ne i moj prvi nastup. Jednostavno išao sam po redu. Prvo je to bila emisija Mikrofon je vaš, onda takmičenje pjevača amatera Mladi pjevaju proleću, zatim omladinski festival u Subotici, i onda tek sarajevski Šlager sezone i moja prva pjesma koju sam napisao, Lidija. Nisam se nešto specijalno bavio karijerom. Sve sam to onako usput radio. Pored onoga što sam najviše volio, moje prve ljubavi – fudbala, nisam nešto specijalno ni volio pjevanje.

- Ne slavim ni rođendane, ni godišnjice braka, ništa ne slavim. Jedino kad su djeca bila mala slavili smo njihove rođendane. I sad ne znam koji bi to onda bio datum za slavlje. Da li kad sam prvi put stao pred mikrofon, kad sam imao pet godina, i morali su da me stave na stolicu jer nisam mogao da dohvatim mikrofon, ili da računam od Mladi pjevaju proljeću ili nečeg trećeg. A kako tada, tako i sad, ja imam svoj film. Taj film guram, hoću da budem samo Kemal Monteno i niko drugi. Drugi neko ne mogu biti ni da hoću. Nisam trendovski pjevač, pa da letim za onim što je trenutno u modi.

Imali ste veliki krug prijatelja, muzičara sa kojima ste se družili. Nekih od njih nema. Ko Vam najviše nedostaje sa muzičke scene?

- Puno je prijatelja mojih kojih nema više, ali na mojim koncertima ih se uvek sjetim. Pjevam pjesme koje sam sa njima pjevao, njima pisao. Prije svih to su Davorin Popović, Toma Zdravković i mnogi drugi.

Karijera i dalje uspješno traje. Da li je za Vas trajanje mera uspeha?

- Ne dolazi mlada generacija na moje koncerte zato što sam ja mlad, lijep i zgodan, nego zato što sam svoje pjesme stvarao kad sam imao 20 godina, pa tako i oni koji sad imaju te godine prepoznaju sebe u tim pjesmama, u tim pričama.


O Sarajevu (1995):

Kakav je to bio osjećaj, nakon toliko vremena patnji i stradanja, izaći iz Sarajeva?
- U jednom sam trenutku mislio da nikada više neću izaći iz grada, da ću ostati vječno zatvoren. Onda se, kao, nešto promijenilo, nešto se smirilo, manje se pucalo i tako se stvorila mogućnost izlaska. Osim toga, imao sam i obavezu da izađem iz Sarajeva i ljudima koji su izvan njega, koji ne znaju šta se tamo događa, kažem i ispričam. Mislio sam da je to moja obaveza prema prijateljima kojih je mnogo po svijetu. Dakle, da se vidim s njima i lično im pričam, ali ne ono što gledaju na televiziji ili čitaju u novinama, već uživo.

A, onda kad sam se prvi put sreo sa svojim prijateljom Arsenom, nakon toliko vremena u Zagrebu na vratima njegovog doma, pogledali smo se i istovremeno progovorili. On - kako me ništa neće pitati, ja - kako mu ništa neću kazati! Naprosto jer se to ne može ispričati. Ne mogu ja njemu opisati kako zvuci granata iznad tvoje glave ili kuće, kako je to kad slušaš detonacije i što se u tebi dešava. Bas kao što kaže stih u mojoj pjesmi - samo kad doživiš uživo, tek onda razumiješ.

 Kako izgleda "civilizacija" nakon sarajevskog pakla?

- Pa, ustvari, normalno. Baš onako kako treba da bude. Vidio sam Zagreb. Ljepši je nego kad sam zadnji put bio tu. I nekako uredniji. Izgledalo mi je kao da sam došao u Italiju ili Njemačku. Vidim jedan novi grad, brižljivo uređen, s velikim svijetlećim izlozima. Uopće nisam osjetio potrebu da idem u Italiju, kao nekad, sve je sada tu.

Kako će izgledati povratak kući? Kroz tunel?

- Ne znam, nije ni važno. Vratićemo se, pa bilo to preko Igmana, preko piste, aerodroma, ili kroz tunel. Sasvim je svejedno. Mi ćemo se vratiti. Čovjek zivi 70 - 80 godina negdje, u Americi, pa se ipak vrati.

Hoće li se vratiti i drugi koji su otišli iz Sarajeva?

- Volio bih da se vrate, ali ne vjerujem u to. Prilike su takve da se i ne mogu vratiti. Jer, kreteni i dalje vode rat. Hoće da se pobiju do kraja, ili što li već. Zato kažem, hvala Bogu da su bar oni što su otišli spasili svoju djecu i svoje živote. Mnogi su ostali i platili životima nečiju zajebanciju!

A da li će se, po vama, vraćati oni koji su značili mnogo za kulturni život Sarajeva?

- Mislim da neće. Sarajevo se promijenilo. Kao nekad neće nikad bit'. Bar dok ja budem živio. A ono je stvarno bilo GRAD. Mnoga raja iz drugih gradova s kojom sam ovih dana razgovarao još uvijek kaže - eh, Sarajevo... Sarajevo je baš bilo centar gdje je mogao svako, iz sijelog svijeta, doći i osjećati se kao kod svoje kuće. Raja je bila takva. Jer, grad ne čine kuće i ulice, nego baš raja!

O porodici (2014):

Stalno ističete da vam je supruga jedina ljubav.

- Branka je moja prva, prava, velika i jedina ljubav. Zavolio sam je još ‘67. godine, prije vojske. Ugledao sam je na korzou, rekao joj moja si i - kraj. Početak i kraj. Bila je to ljubav na prvi pogled. Ona 16 i po godina, ja 18 i po. Kada sam otišao u vojsku, nisam imao para da joj kupim nešto za rođendan, pa sam joj napisao pjesmu “Jedne noći u decembru”. Čim sam došao iz armije, odmah sam se oženio, snimio tu pjesmu i izdao ploču.

O raspadu Jugoslavije (2014):

Ipak i pored tih podjela, važite za pjevača koji pjeva i Srbima i Hrvatima i Bošnjacima, da li vam to neki zamjeraju?

- Bilo gde da pjevam, osjećam se svoj na svome i tu vrstu podjela ne prepoznajem kod svoje publike. Ne pjevam Hrvatima, Srbima, Slovencima, Bosancima, Makedoncima, već pjevam onima koji razumiju moja osjećanja. Pjevam mojim Jugovićima, pa kome se sviđa on dođe, a kome se ne dopada, on ne dolazi. Podjele me ne interesuju i družim se sa onima koji razmišljaju i osjećaju se kao ja. Meni treba ljubav istomišljenika, a ne onih koji bi da se svađaju!

Šta se promijenilo u Banjaluci i uopšte u BiH u odnosu na neka starija vremena?

- Upravo o tim starim, dobrim vremenima i pričamo. Nekada je bio pravi merak doći u Banjaluku ili bilo koji grad u velikoj Jugoslaviji, ozbiljnoj državi. Bila su to zlatna vremena. U to vrijeme svi su se ljudi voljeli, jedni drugima pomagali, a vesela mladost nije bila razuzdana i nepristojna. Kad bih stigao u neki grad, ljudi su mi prilazili, zdravili se i bili nekako topli, prisni i ljubazni. Nažalost, nema više te raje, ne znam šta se dogodilo sa njom. Pojavili su se neki novi, drugi ljudi i pregazili stara dobra pravila kućnog vaspitanja, koja su nekada važila. Tada se znalo ko je gost, a ko domaćin. Nažalost, ti novi ljudi, koji su se pojavili niotkuda, nisu se osvrtali na kulturu i ponašanje domaćina, već su uveli svoja nabusita i sumnjiva pravila, kako ono naši stari govoriše, došli divlji, istjerali pitome. Upravo je tako na Balkanu, odnosno u cijeloj našoj staroj Jugi… Tako je i u Zagrebu i u Podgorici i u Splitu, i u Ljubljani, ma svuda i to je ono što mi smeta.

Izgleda da ste jugonostalgičar i da se ne mirite sa savremenim načinom života i tim nekim novim pravilima?

- Ko bi se zdrave pameti mirio sa nečim što je loše. Želim da se volimo i poštujemo, da smo raja i da se družimo, da se smijemo. Joj, kako nam je fino bilo, kakva smo raja bili! Ima u jednoj mojoj pjesmi stih, koji govori baš o tim vremenima: “Nismo imali ništa, al’ smo imali sve.”

Muči vas nostalgija za prošlošću?

Joooj, stalno plačem za starim dobrim vremenima. Mislim da sam se od jugonostalgije razbolio. Nikada i niko normalan ne bi rasturao onakvu državu, kakvu smo mi imali! Kao Jugosloveni smo bili poštovani i cijenjeni svuda u svijetu, a danas smo podijeljeni, ograđeni, kuburimo sa bijesom i siromaštvom, a lijeka nigdje, jer svaka Titina republika postala je državica, ubijena bijedom i lako je gazdovati njom i narodom. Nisam iz te priče, vratite mi vrijeme ljubavi i moje raje. Grozim se ovih podjela: mi smo mi, a vi ste vi, oni su oni, tako da više ni ne znam ko je, ko! Tako da su ljudi mog kova zbunjeni i povukli se u sebe, ustuknuli pred ovim nabusitim. Došlo neko čudno vrijeme da danas više ne znam ni ko sam, a ni šta sam…

O bolesti (Jutarnji list, 2015.):

– Na svašta se čovjek navikne. Pa sam se ja u posljednjih godinu i pol navikao živjeti s premosnicama, s odlascima na dijalizu… Moglo bi se reći da živim u čekanju da telefon zazvoni i da mi jave da se našao bubreg za mene.

- Na dijalizu gledam kao na svojevrsni odlazak u teretanu. Netko vježba dva puta tjedno, netko ide na dijalizu… Sve je to život. Naravno, ne krijem da jedva čekam operaciju bubrega, kad više neću morati dva puta tjedno ići u bolnicu, ali, isto tako, nisam dopustio da mi život prolazi u čekanju da telefon zazvoni. Ne trzam se na svaki poziv u nadi da je to ono što čekam već godinu i pol dana. Ne, kada telefon zazvoni, a s druge strane je neki moj prijatelj umjesto doktora, ja se tom prijatelju od srca obradujem. Kao što bih se radovao i doktoru.

– Kao što bi rekao moj prijatelj Oliver Dragojević, ne samo da sam dvaput umro nego su ovaj drugi put za mene održali i minutu šutnje. Bilo mi je žao onih koji su se rastužili jer su povjerovali da sam umro, pa sam se morao ukazivati na televiziji i gostovati na radiju kako bi ljudi shvatili da sam živ. U moju je ‘smrt’ povjerovao čak i jedan moj liječnik, kojeg sam telefonom morao uvjeravati da sam živ. Da se mene pita, sada bih bio i živ i zdrav, ali to sa zdravljem morat će još malo pričekati. Ja sam po tom pitanju strpljen-spašen, jer znam i vjerujem da će se kad-tad naći i taj ‘moj’ bubreg.

(zurnal.info)