Mali životopisi: Sema, majke ti, vrati mi gitaru

Skoro je već dvadeset godina prošlo od tada, u Washington je doputovao Kemal Monteno. S aerodroma ga je neki poznanik dovezao do Glasa Amerike, gdje je sarajevski muzičar imao dogovoren intervju. Radio sam u to vrijeme tamo, pa sam izišao pred zgradu da dočekam gosta i da ga provedem do studija u kojem je sat kasnije trebao pred kamerom odgovarati na pitanja novinara. On je već čekao ispred zgrade; u jakni od plavog džinsa i svijetloplavoj košulji, umornih plavih očiju; nije se puno promijenio, samo je postao više sijed; desnom se rukom pridržavao za cigaretu, lijevom je grlio crnu kutiju s gitarom. Na večernjem suncu, koje je bacalo duge sjene, bila je to ultimativna američka slika. Marlboro Man. A ipak je izgledao malo zbunjen, kako se to inače dogodi onima koji tek slete na neko strano tlo. Pozdravili smo se bez predstavljanja, podrazumijevalo se da se već od ranije znamo. I radovao sam se našem susretu, silazio sam pred ulaz da dočekam poznanika, ali iz njegovog pogleda mi se učinilo da se on mene više ne sjeća. Nakon toga, ni ja nisam insistirao na našem poznanstvu i ponašao sam se suzdržano. 

Sretali smo se u jesen i zimu 1992. u pansionu Monique; bilo je to mjesto koje je i u ono ratno doba čuvalo glamur, tamo je bilo viskija i onda kad u gradu nije bilo vode. Bilo je to veselo društvo novinara i kulturne gradske elite. Pili bi, pjevali bi, a najčešće raspravljali, podbadajući jedni druge. Jednom smo tumačili riječi iz njegove pjesme: “Dušo moja, ko kaplja vode / i ti se topiš na mom dlanu…” Voda hlapi, ili isparava, a topi se led, brzopleto je utvrđeno u kratkoj kvaziknjiževnoj raspravi. On se malo ljutnuo, ali se sve ipak završilo u veselom tonu. Tamo smo dočekali i Novu 1993. godinu; sve to je priča za sebe, i jednom bi je trebalo pažljivo ispričati. 

Ali sada se srećemo u Americi, desetak godina je prošlo i mi smo se promijenili, učinilo mi se da on mene nije poznao, ili mu nije bilo drago što me vidi, a je se baš i nisam trudio da ga podsjetim na ratno druženje, žurilo mi se da ga čim prije uvedem u zgradu i spremim za razgovor. Sve to se događa godinu, ili dvije nakon Septembra Jedanaestog, mjere sigurnosti su postale ozbiljne, u zgradu Glasa Amerike ulazilo se kao na aerodrom, uniformirani službenici osiguranja su nas propuštali kroz metal-detektor, praznili smo džepove, možda su se i cipele skidale, nisam više siguran, puno je vremena već prošlo. 

U svakom slučaju, ulazak u zgradu je predstavljao realno poniženje. Monteno je, umoran od dugog puta, bio prilično mrzovoljan. I prije nego što smo ušli u zgradu, rekao je rezolutno: „Neću da ulazim unutra?“ „Zašto?“ „Zato što se unutra ne može pušiti.“ Uspio sam ga nagovoriti, ali kad smo već prošli kroz ulazna vrata, rastužio se jer je otkrio da ga i ovdje čeka aerodromska kontrola. Kutija s gitarom je propuštena kroz metal-detektor, ali je on zvonio, pa se morao vratiti nazad. I tada ga je već sasvim napustila volja i meni koji sam već bio na drugoj strani domahnuo je, neće on unutra, odlučio je da izađe napolje i zapali. „Ne može tako, Kemo,“ kažem i pokazujem na crnu kutiju s muzičkim instrumentom: „Moraš proći!“ I on kaže: „Neću! Samo mi vrati gitaru.“ „Nema govora, prođi sam po svoju gitaru.“ Da se sve dogodilo u Sarajevu, bio bi to jedan od onih komičnih događaja koje prepričavamo prijateljima u kafanskim razgovorima, ali ovdje to više nije bila vesela zgoda, već događaj u kojem se, rekao bih, neprirodno dodiruju dvije kulture, jedna koja se nagonski opire zabranjivanjima, i druga koja je premrežena vidljivim i nevidljivim zabranama. Pjevač stoji s jedne strane, ja s druge, između nas su dvojica uniformiranih službenika koji nas sada pažljivije osmatraju, jer ne znaju šta se u stvari između nas zbiva. Monteno je očigledno umoran i nervozan od puta, od sigurnosnih pretresanja na aerodromima, od zabrana pušenja u avionu, želi da odustane od svega i onda kaže: 

„Sema, majke ti, vrati mi gitaru.“ 

Za sat vremena, razgovor s njim će se uživo emitirati, i ja sam također nervozan, jer se vrijeme vrtoglavo topi. I, zato što mi se žuri da ga čim prije odvedem u studio, kažem: „Neću, moraš sam doći po svoju gitaru.“ Na kraju je poslušno ispraznio džepove, i prošao na drugu stranu. 

To je bio sitan događaj, mogao je mirno biti zaboravljen. Ali meni je važan. 

Prizori iz prošlosti kojima se vraćamo, u sjećanju se mijenjaju, prije svega zato što se naša emocija u odnosu na njih mijenja. Sjećanje na događaj je kao slika na zidu, u različitim fazama svog života o njoj mislimo drukčije, i osjećamo drukčije. Ili kao knjiga, čitali smo je prvi put u mladosti, a svako kasnije čitanje je sasvim drugi doživljaj, drukčije značenje. U proteklih dvadesetak godina, koliko je od tada prošlo, mijenjao se moj fokus u odnosu na ono što se tada dogodilo, u početku sam bio pod dojmom nesigurnosti sveprisutne nakon Septembra Jedanaestog. Poslije mi je bila važnija naša komična zbunjenost u tuđem svijetu; naša identifikacija s američkom kulturom i naše stranstvovanje u Americi. A nakon Montenove smrti, kako to inače biva s odlascima, sjećanje je dobilo sasvim novu emocionalnost. U mome sluhu, i u mome sjećanju, na kraju je ostala samo molba: 

„Sema, majke ti, vrati mi gitaru.“ 

To “majke ti” jezička je šifra našega svijeta, srce bosanske – a možda i šire, mediteranske – etike u kojoj je lik majke vrhunaravna i neupitna vrijednost. Niko mene do tada nije skratio u Sema, ime koje je on u nevolji iskopao iz svoga sjećanja, i obratio mi se tražeći da ga oslobodim nelagodnosti i da ga vratim nazad u slobodu, tamo gdje će zagrliti svoju kutiju s gitarom i zapaliti svoju cigaretu. To je sarajevsko skraćivanje muških imena, na a. Semir je Sema. Kenan je Kena. 

Onoga koji ovo piše prijatelji zovu Seme. Ili Sem. Tako mu se obraćaju i stranci koji o njemu malo znaju ali njegovo puno ime, jer se u njemu usneni i zubni konsonanti tvrdo sudaraju, ne mogu izgovoriti a da ne slome svoje jezike. Ali uvijek kad mu se obrate sa Sam, on ih ispravi: “Nije Sam, nego Sem, es-i-em!”

(zurnal.info)