Sretni su oni koji imaju vedri narativ za svoje traumatsko iskustvo

Ovoga decembra teško je misliti o ljepoti i ljekovitosti zimskog prizora, zato što je zemljotres u Hrvatskoj ostavio nesretne ljude bez svojih kuća, na ulici, u studeni, i zato što na bosanskoj granici bosi migranti mrznu bez zaštite i hrane. A bol i ljepota se odbijaju

Na kraju godine (a treba uslovno shvatiti ovo “na kraju“), nemam ništa važno da kažem. U krivu je onaj koji misli da ima odgovor. Nešto se poremetilo s disanjem, kao da je ljudskom voljom iz svijeta istisnut zrak

Možda je vrijeme da se budućnost opisuje rajskim slikama, da bi se ljepota o kojoj Coppola govori i dogodila.

Gledam poznata lica, njihovu usredsređenost, kao da je naš problem jedina bitna stvar na svijetu. I kao da budućnost postoji.

“Postoje samo dva načina kako da živiš svoj život. Jedan je onaj u kojem je sve čudo. A drugi je onaj u kojem ništa čudo nije.” Ovo ja, po nepouzdanom sjećanju, citiram Einsteina.

Ne mislim da sam ja turist u svijetu, nikada nigdje nisam išao da bih vidio, nego da bi mi se dogodilo. Nisam gledao ono što se od gosta u New Orleansu očekuje, nisam odlazio da bih posjetio "poznata" mjesta. Nisam tražio ništa novo, priželjkivao sam da mi se ponove neki važni osjećaji, recimo - čudo ljetnog jutra u novom gradu, kafana koja postoji samo da se ja tog jutra pojavim u njenoj sjenovitoj bašti.

Svoj moralni kod si gradio na jednostavnoj pretpostavci: sam si odgovoran za sve što ti se dogodi. Tako si lakše mogao izaći na kraj sa svojim ljutnjama, bio je to način kultiviranja vlastite agresivnosti. Ali u osnovi ta je pretpostavka netačna, zato što nam se život događa mimo naših odluka, i vrlo rijetko našom voljom.

Ja sam sebi lik iz romana koji još nisam do kraja pročitao.

Bio sam u Zvonu, večeras smo moj drug Saša Bukvić i ja otvorili njegovu izložbu fotografija. “Pisci u Zvonu, 1988 – 1992”. Bilo je zanimljivo. Vratio sam se trideset i više godina u prošlost. Izložene fotografije pokazuju moj svijet iz kasnih osamdesetih, puno prijatelja, a mnogi od njih više nisu živi

Sjedimo uz otvoreni prozor kroz koji ulaze i izlaze ose, a sada i jedan leptir. I već je vrijeme da se ide, ustanem, okrećem se oko sebe, gledam u stare stolice, pitam: „Gdje kažeš da je ovdje sjedio Zuko Džumhur?“

Toliko je svjetlosti da je sve odjednom postalo puno vidljivije. U susret mi dolaze ljudi i gledaju u mene sa zanimanjem. Tek tada obratim pažnju na nešto što je očigledno: jedini sam s maskom

Sutra putujemo u Stolac. Pakujemo nužne stvari koje će nam trebati na jugu, slike, knjige, odjeću... Tako se otkriva ono što je očigledno: kad se poskidaju uramljene slike, ostanu ekseri u zidovima.

U mladosti sam se zanimao za ideje, i tragom tog interesa birao knjige koje ću čitati. Danas su mi važnije emocije, jer znam da je malo ideja koje u vremenu ne izgube prvobitnu uvjerljivost, a ono što osjećamo, to je zauvijek.

Otišli su do njegova stana na Dupontu, i prije ponoći ona je imala gotov tekst njihovog razgovora kojim su oboje bili zadovoljni. I završili su u krevetu. To su bili zadnji dani njenoga studiranja, i za dva mjeseca će se odseliti iz Amerike

Što bi rekao Kurt Vonnegut: “Sve se manje ili više upravo tako dogodilo.”

Kad je ubijen imao je dvadeset četiri godine i nešto više od tri mjeseca. Od onog dana kad smo ga u mezar spustili prošlo je tačno dvadeset i pet godina. I njegova smrt već traje duže od njegova života

On je bio najrelevantniji tumač bosanske stvarnosti. Šta kaže Grebo?, pitalo se tamo gdje je nedostajalo odgovora.

Moj drug Grof bio je izvrstan crtač, jedan od najboljih u gradu. Nije to bio običan dar. Kad je portret u pitanju, njegov je crtež do određene mjere uvijek odstupao od modela, i u tom razlikovanju je izricana vizuelna istina o portretiranoj osobi