Mali životopisi: Septembar u Zagrebu

Danas sam doputovao u Zagreb. Zadnji put ovdje bio sam prije šest godina. To vrijeme je brzo prošlo. Doputovao sam na Festival svjetske književnosti. I prošli put sam ovdje bio istim povodom. Dobro mi je u Zagrebu. Uvijek mi je dobro kad sam ovdje. Zagreb je meni moj grad. 

*** 

I u Zagrebu se iznenadim kad se susretnu moje prošlo i sadašnje vrijeme... Isped knjižare Fraktura je bašta u kojoj se služi izvrsna kafa. Večeras sam tamo sreo Svena Popovića. I on se sjeća. Prošli put vidio sam ga kao trogodišnjaka, u vrijeme rata, u jednom od rijetkih kratkotrajnih izlazaka iz opsađenog Sarajeva, bio sam gost u stanu njegovih roditelja. Ujutro kad bi Edo i Ljilja otišli svojim poslom, ja sam pretipkavao svoje tekstove, a mali Sven me je nepovjerljivo gledao sa strane. Sjeća se da sam ispred kompjutera sjedio prekriženih nogu, po turski, u lotus položaju, i da sam imao „rinčicu u uhu“... 

Sven je sada pisac, i danas ja sa zanimanjem čitam ono što on natipka na svome kompjuteru...

***

Ima tome već nekoliko godina, Roland Orcsik, prevodilac moje knjige Ruski kompjuter na mađarski, obratio mi se da razriješimo jedan problem s kojim se on sreo. Mnogo je rečenica u tom rukopisu koje opisuju događaj iz bliske prošlosti, ali u okviru iste rečenice ja upotrebljavam prošlo, sadašnje i buduće vrijeme. To je nešto što je u mome jeziku moguće. Ali u većini drugih nije, pa je trebalo odlučiti da li da se u rečenicama ujednači sve kao sadašnje, ili kao prošlo vrijeme.  

*** 

S prozora hotelske sobe vidim travnjak uz Meštrovićev paviljon. U onome davnom ratu, u vrijeme Nezavisne države Hrvatske, paviljonu je prenamijenjena svrha, pretvoren je u džamiju. Poslije će, kad rat prođe, nove vlasti razmontirati tri munare i zgradu vratiti prvobitnoj svrsi. 

Maločas stojim uz prozor, zvala je S., pita šta radim? „Evo me, gledam kroz prozor.“ „Šta vidiš?“ – pita ona. „Džamiju,“ kažem. 

I svi drugi u Zagrebu, ovu zgradu i danas zovu džamija. 

Na travnjaku puno mladog svijeta, njihov smijeh čuje se do kasno u noć.

***

Etgar Keret je doputovao u Zagreb. Sinoć smo se dogovorili da se ujutro nađemo na doručku. Spavao sam duže, probuđen, u žurbi sam se  umio i požurio u restoran. Tamo nikoga nije bilo. Pitam konobara da li je svraćao na doručak pisac – opišem ga – koji je gost u hotelu. „Jeste, prije petnaest minuta je otišao taj Poljak.“ „Poljak?“ „Da, imao je poljsku putovnicu na stolu ispred sebe.“

Poslije mi je sve razjasnio izraelski pisac. On je iz Tel Aviva izišao s poljskim pasošem, njegovi roditelji, koji su inače preživjeli holocaust, porijeklom su iz Poljske, pa je preko njih i on stekao pravo na poljski pasoš. Koristio mu je na ovom putu, jer je s njim mogao doputovati u Hrvatsku a da mu nije trebao covid test. U Tel Aviv će se vratiti s izraelskim pasošem.

***

Negdje prije ponoći, u Draškovićevoj sretnem pjesnika Marka Tomaša ispred novootvorene američke picerije Domino, u grupi je gladnih gostiju, zadovoljni jedu pizzu iz kartonske kutije. Ne izgleda kao američka, nema na njoj puno sira, ni kečapa, prilagođena je Evropi. 

To me podsjetilo na vašingtonsku prijateljicu kojoj je u goste stigao rođak iz unutrašnjosti, riješila ga je izvesti na večeru, pitala što bi jeo, a ovaj je konzervativni Amerikanac, budući Trampist, spremno odgovorio: „Bilo šta, samo da nije strano!“ (Nothin' foreign!). Pa je ona pitala: „Može onda pizza?“ I on rekao. „Može!“

*** 

Kruno Lokotar, književnik, urednik i kulturni promoter, povjerljivo mi je predao žutu kesu koju bih trebao u Sarajevo ponijeti Selvedinu Avdiću. Zavirim, a tamo vinil. Prvi album Filma, rani Buldožer... 

Eto, u zadnja dva desetljeća tehnološka revolucija se dogodila koja je sasvim promijenila svijet, a ja između dva svoja grada krijumčarim stari vinil. 

Usporavanje. Pogled u osamdesete je naša potreba za usporavanjem. Borimo se protiv vrijednosti novog svijeta usporavanjem.

*** 

Pišem u žurbi da preduhitrim buduću demenciju.

*** 

Slika iz sna: hotelska soba postala je bazen. Bistra voda u kojoj plutaju trešnje, svjetluca puno crvenih alica od alabastera. 

***

S Etgarom Keretom na putu do talijanskog restorana. „Od svih tvojih, meni je najvažnija memoarska knjiga Sedam dobrih godina,“ kažem. „Vidiš, Saša Hemon me je nagovorio da tu knjigu napišem!“ Onda smo pričali o Hemonu. Keret veli da bi rado došao u Sarajevo, volio bi da vidi grad, ali onda se dosjetio i rekao: „...ali samo pod uslovom da mi Saša tamo bude tjelohranitelj!“

Zanimljiv čovjek. On je instrument za pričanje priča. Sve što se spomene kod njega probudi sjećanje na neki događaj koji je već takav da bi ga se moglo pretvoriti u književnost. 

Često u toku dana daje intervjue, opušten je i razgovori ga ne umaraju. Kažem mu to, a on odmah nastavlja, kako je ne tako davno neka važna televizijska kuća s njim imala intervju: „A prvo pitanje bilo je neočekivano – kako sam ja otkrio pot. I onda sam im priznao. Rekao sam, bilo je to tako što sam u nekom društvu sjedio do vrlo lijepe djevojke. Bila je lijepa, upravo je povukla dim i džoint ponudila meni, a to bila prilika do dirnem njene prste, i povukao sam dim, jer je ona prethodo uradila isto i to je bilo kao da sam je poljubio, i eto, tako je bilo!“

***

Književnost je ovisna o socijalnim očekivanjima, zarobljena u zadanim formama. Mi imamo nagovor o tome kako roman treba da izgleda, ili priča, ili pjesma. Mi u svijesti imamo zadane obrasce. 

Mislim da je manje bitno šta mi opisujemo, a da je bitnije kako to opisujemo. I nije važno da li to što želimo reći svoju formu nalazi u romanu, priči, pjesmi ili eseju. Bitno je da pomjera očekivanja čitalaca, da ih suočava s novim iskustvom čitanja, i da je spoznajno. Pričanje treba da odstupa od očekivanog, a jedino od čega ne može odustati, a to je nešto zadano u ljudskoj svijesti, jesu – tri akta. Priča treba biti ispričana tako da ima kontinuitet. I fragment ovaj koji upravo završavam skrojen je u tri akta...

***

Restoran „Lari i penati“. Razgovaram s Đurđicom Čilić. Ona je ovoga ljeta prevela Pravi život, posljednju knjigu Adama Zagajewskog. Odličan pjesnik. Kažem da se meni sviđa to što kod njega nema iznevjerenih očekivanja, u svakoj novoj knjizi nađem ono što mi je u njegovoj poeziji važno, istu snagu slike kakvu sam otkrio ranih osamdesetih u prvim čitanjima ovog poljskog pjesnika. Đurđica se smije, kaže da se potpuno slaže. 

„Postoji jedna brza kritika njegove poezije, koja ide ovako. Jedan je pitao: Kakva je nova knjiga Adama Zagajewskog? A drugi odgovorio: Ista!“

Onda se oboje složimo da je važna ta njegova istost.

***

U bašti kafane koja se zove Route 66, negdje u Novom Zagrebu, valjda zbog moje brade i naušnice u uhu, Etgar kaže da izgledam kao pirat. „Civilised pirate,“ rekao je. 

Skoro je ponoć. Kad sam podigao glavu, na nebu su se vidjele zvijezde.

*** 

Kako nas drugi vide? 

Često sam, u razgovorima sa strancima, ovima što pripadaju našem književnom svijetu, čuo da neko kaže kako je, recimo, Danilo Kiš bio „žestok momak” ili “grub”, “sa slomljenim bokserskim nosom”. Priznajem da sam ga uvijek vidio drukčije (najtačniji njegov portret je onaj od Slobodane Matić, u ruci drži veliku krunu maslačka, Kiš kosmat i razbarušen, i sam nalik na maslačak). 

Jednako tako sam često bio u prilici čuti kako neko za Tomaža Šalamuna kaže da je bio „divlji“, a u mome sjećanju on je bio upravo suprotnost tom opisu. 

U početku sam pomišljao da je u pitanju greška u njihovoj percepciji, nešto povezano s našim kulturnim razlikovanjima zbog čega se događa nesporazum… Ali možda sam ja ipak u krivu. Možda se mi, ipak, u “tuđini” promijenimo, što je vrsta adaptacije na nove uslove života i način preživljavanja u novom svijetu i drugom jeziku?

***

Ono što osjećamo, to je zauvijek. 

Jane Austin, živjela je na prelasku iz osamnaestog u devetnaesto stoljeće, a njene knjige su i danas prisutne i čitane. U proteklim stoljećima, svijet se radikalno mijenjao, ideje su se mijenjale, a ljudske emocije su ostale iste. 

U mladosti sam se zanimao za ideje, i tragom tog interesa birao knjige koje ću čitati. Danas su mi važnije emocije, jer znam da je malo ideja koje u vremenu ne izgube prvobitnu uvjerljivost, a ono što osjećamo, to je zauvijek.

*** 

Eto, i ono “danas” s kojim si započeo ovaj tekst, već je postalo jučer.

 

(zurnal.info)