Sretni su oni koji imaju vedri narativ za svoje traumatsko iskustvo

Adam Serwer u časopisu Atlanic sugerira da Trump pod frazom “zakon i red” podrazumijeva da su “on i njegove političke pristalice iznad zakona”, za razliku od ostalih koji su podložni zakonu i krivičnom gonjenju. I zapravo je tako i bilo u protekle četiri godine.

Ovoga decembra teško je misliti o ljepoti i ljekovitosti zimskog prizora, zato što je zemljotres u Hrvatskoj ostavio nesretne ljude bez svojih kuća, na ulici, u studeni, i zato što na bosanskoj granici bosi migranti mrznu bez zaštite i hrane. A bol i ljepota se odbijaju

Na kraju godine (a treba uslovno shvatiti ovo “na kraju“), nemam ništa važno da kažem. U krivu je onaj koji misli da ima odgovor. Nešto se poremetilo s disanjem, kao da je ljudskom voljom iz svijeta istisnut zrak

Možda je vrijeme da se budućnost opisuje rajskim slikama, da bi se ljepota o kojoj Coppola govori i dogodila.

Gledam poznata lica, njihovu usredsređenost, kao da je naš problem jedina bitna stvar na svijetu. I kao da budućnost postoji.

“Postoje samo dva načina kako da živiš svoj život. Jedan je onaj u kojem je sve čudo. A drugi je onaj u kojem ništa čudo nije.” Ovo ja, po nepouzdanom sjećanju, citiram Einsteina.

Ne mislim da sam ja turist u svijetu, nikada nigdje nisam išao da bih vidio, nego da bi mi se dogodilo. Nisam gledao ono što se od gosta u New Orleansu očekuje, nisam odlazio da bih posjetio "poznata" mjesta. Nisam tražio ništa novo, priželjkivao sam da mi se ponove neki važni osjećaji, recimo - čudo ljetnog jutra u novom gradu, kafana koja postoji samo da se ja tog jutra pojavim u njenoj sjenovitoj bašti.

Svoj moralni kod si gradio na jednostavnoj pretpostavci: sam si odgovoran za sve što ti se dogodi. Tako si lakše mogao izaći na kraj sa svojim ljutnjama, bio je to način kultiviranja vlastite agresivnosti. Ali u osnovi ta je pretpostavka netačna, zato što nam se život događa mimo naših odluka, i vrlo rijetko našom voljom.

Ja sam sebi lik iz romana koji još nisam do kraja pročitao.

Bio sam u Zvonu, večeras smo moj drug Saša Bukvić i ja otvorili njegovu izložbu fotografija. “Pisci u Zvonu, 1988 – 1992”. Bilo je zanimljivo. Vratio sam se trideset i više godina u prošlost. Izložene fotografije pokazuju moj svijet iz kasnih osamdesetih, puno prijatelja, a mnogi od njih više nisu živi

Sjedimo uz otvoreni prozor kroz koji ulaze i izlaze ose, a sada i jedan leptir. I već je vrijeme da se ide, ustanem, okrećem se oko sebe, gledam u stare stolice, pitam: „Gdje kažeš da je ovdje sjedio Zuko Džumhur?“

Toliko je svjetlosti da je sve odjednom postalo puno vidljivije. U susret mi dolaze ljudi i gledaju u mene sa zanimanjem. Tek tada obratim pažnju na nešto što je očigledno: jedini sam s maskom

Sutra putujemo u Stolac. Pakujemo nužne stvari koje će nam trebati na jugu, slike, knjige, odjeću... Tako se otkriva ono što je očigledno: kad se poskidaju uramljene slike, ostanu ekseri u zidovima.

U mladosti sam se zanimao za ideje, i tragom tog interesa birao knjige koje ću čitati. Danas su mi važnije emocije, jer znam da je malo ideja koje u vremenu ne izgube prvobitnu uvjerljivost, a ono što osjećamo, to je zauvijek.

Otišli su do njegova stana na Dupontu, i prije ponoći ona je imala gotov tekst njihovog razgovora kojim su oboje bili zadovoljni. I završili su u krevetu. To su bili zadnji dani njenoga studiranja, i za dva mjeseca će se odseliti iz Amerike

Što bi rekao Kurt Vonnegut: “Sve se manje ili više upravo tako dogodilo.”

Pogledajte video za pjesmu Stranac, na stihove Semezdina Mehmedinovića

Kad je ubijen imao je dvadeset četiri godine i nešto više od tri mjeseca. Od onog dana kad smo ga u mezar spustili prošlo je tačno dvadeset i pet godina. I njegova smrt već traje duže od njegova života