Putovanje s knjigama preko američkog kontinenta

Često smo se grlili u prolazu, više kao sestra i brat, ili otac i kćerka. Naviku grljenja pravdali smo naučnim objašnjenjem da zagrljaj snižava krvni pritisak. Zagrljaj je naš prvi jezik na ovom svijetu

Nekada se dogodi da neko od mene traži da napravim izbor između dvije ili tri stvari, a ja nikada nisam bio dobar u donošenju odluka. Lakše je to prepustiti drugima. I tada gotovo redovito uradim nešto što sam davno usvojio kao dobar i ispravan način, raširim ruke, nasmijem se i kažem: “Koju god, sine! Meni su sve boje lijepe.”

Zvono je, dakle, bilo kafana i umjetnička galerija. I tamo se slušao jazz. Ja sam se družio sa slikarima, izbjegavao sam pisce. Dijelom zbog toga što je taština pisaca otrovnija od sujete vizuelnih umjetnika. Ili se ljubomora među slikarima mene manje ticala, jer nisam bio jedan od njih, a ipak sam o umjetnosti znao dovoljno da su mi rado pokazivali svoje radove i pitali što o njima mislim

Zadnji put kad sam spustio čašu na podmetač od pluta, bilo je to u drugom političkom sistemu, u drugoj državi, u drugom svijetu. Ta drukčijost, ta razlika u odnosu na naša očekivanja iz ranih osamdesetih godina, predstavlja sumu naših života

Jednom, kad sam se u studentskim danima sreo, recimo, s radovima Jean-Michela Basquiata, ja sam se sjetio išaranih zidova u radionici mog oca. Otuda, valjda, dolazi i moja naklonost ugrađivanju teksta u strukturu slike, jer djelo tad postaje rasprava slikara sa samim sobom. A svaki ozbiljan umjetnički rad mora imati element monološkog, mora imati onu samozapitanost, kad se u samoći kreativnog čina kroz dijalog sa samim sobom otkriva nedvosmislena potreba za razgovorom s drugim.

To “majke ti” jezička je šifra našega svijeta, srce bosanske – a možda i šire, mediteranske – etike u kojoj je lik majke vrhunaravna i neupitna vrijednost. Niko mene do tada nije skratio u Sema, ime koje je on u nevolji iskopao iz svoga sjećanja, i obratio mi se tražeći da ga oslobodim nelagodnosti i da ga vratim nazad u slobodu, tamo gdje će zagrliti svoju kutiju s gitarom i zapaliti svoju cigaretu

Ovdje sve, čini mi se, potvrđuje svoju dovoljnost. Došao sam u dovršeni svijet, koji izgledom podsjeća na Italiju. Volio bih živjeti ovdje

On kaže: “Pišem. Ništa mi drugo nije preostalo. Inače sve zaboravljam. Prije rata, bio je u Sarajevu jedan hirurg, dementan, otišao u penziju, ali svaki put kad bi u bolnici imali neki komplikovan slučaj zvali bi njega, jer on je sve već zaboravio, osim svog posla u kojem je i dalje bio besprijekoran. E tako sam i ja zaboravio sve osim svog pjesničkog znanja, i još samo tu sam hirurški precizan.”

Izdavačka kuća Buybook objavila je izbor pjesama Mehmeda Begića "Nesvrstane pjesme". Pročitajte pogovor Semezdina Mehmedinovića i četiri pjesme iz knjige

Na zidu vagona je bio naslikan rub prozora Plavoga voza, vidjela se lijeva ruka putnika s kubanskom cigarom između prstiju, i skupim prstenom na domalom prstu, a desna njegova ruka je bila ispružena dole, prema grozdu zgrčenih dlanova nekih nevidljivih ljudi što bi da se rukuju s Maršalom, kojeg sam istog trenutka prepoznao, bez obzira što se na slici vide samo njegove ruke. I lijepo sam osjetio kako se moje tijelo, odozdo, od stopala puni strahom.

Od petka 10. januara na Žurnalu čitajte “Male životopise” našeg novog kolumniste Semezdina Mehmedinovića!

Vratio sam se. Nakon mnogo godina vratio sam se i sada tražim svoje mjesto u gradu, onako kako slika iz Babeljeve priče nalazi kvadratni trag na zidu koji je u vremenu ostavila

Meni je vrlo važan sam koncept slike, jer mislim da je pisac prije svega – oko, i da je za njegov rad presudan dar gledanja. A mislim i da književni jezik treba da bude u opoziciji s političkim jezikom koji je svjesno dvosmislen i neprecizan, jer mu je cilj da svojom nerazumljivošću zbunjuje