Mali životopisi: Dan kad je u Sarajevu umro komunizam

Pamtim one događaje koji donesu neku važnu promjenu. Mogla je to biti sitna i lična stvar, nakon koje više nisam bio ista osoba; ili veliki povijesni događaj, nakon kojeg ni svijet više nije bio isti. A naše kasne osamdesete obilovale su upravo takvim promjenama, pa im se zbog toga često vraćam i pokušavam o njima nešto napisati.

U to vrijeme radio sam kao konobar u Zvonu. Moj drug Saša Bukvić, skulptor i poslastičar, uvijek s kristalima šećera na svojim ramenima, tamo je organizirao izložbe mladih slikara, a povremeno bi dovodio i neke važne, afirmirane umjetnike. Zvono je, dakle, bilo kafana i umjetnička galerija. I tamo se slušao jazz. Ja sam se družio sa slikarima, izbjegavao sam pisce. Dijelom zbog toga što je taština pisaca otrovnija od sujete vizuelnih umjetnika. Ili se ljubomora među slikarima mene manje ticala, jer nisam bio jedan od njih, a ipak sam o umjetnosti znao dovoljno da su mi rado pokazivali svoje radove i pitali što o njima mislim. 

U kafić se s ulice silazilo stepeništem, kao u podrum. Nakon četiri ili pet stepenika nastavljao se mali hodnik koji je vodio do prostorije s kožnim sjedištima. U ranom podnevu kafana bi se praznila, ostajao bih sam, i to su bili trenuci uvelosti, u zraku bi još lelujao dim od cigareta gostiju koji su već otišli. Čudno se svjetlost tamo lomila, posebno u sunčanim danima. Zato što je to podrumska prostorija s malim prozorima s debelim ćilibarnim staklima, dnevno je svjetlo ulazilo jedino kroz vanjska vrata. Stojeći iza šanka, preko ramena bih povremeno gledao niz hodnik, a tamo je u struji svjetla lebdjela zlatna prašina.    

I jednog pustog podneva, u kafić je kroz zlatnu prašinu ušla lijepa mlada žena. Dok je niz stepenište slazila, u bijelom mantilu koji je oko nje lepršao, učinilo mi se da u kafanu ulazi medicinska sestra. Pomislio sam da se napolju dogodila neka nesreća, da je ona dio tima hitne pomoći, i da je ušla tražiti neku pomoć od mene. Ali nije bilo tako. Mantil je bio lagan i lijep, jedan od onih odjevnih predmeta koji se nose u tropskim krajevima kao zaštita od sunca. Lijepa. Gledala je slike na zidu, a onda je razočarano pitala: “Šta se ovdje dogodilo?”

Nisam razumio njeno pitanje. Tresla je dlanovima kao da suši lak na noktima i pokazivala na slike. “Nekada je ovdje preko cijelog zida bilo ogledalo…” Koračala je kroz kafanu, baš kao da se, nakon godina odsustvovanja, vratila u svoj stan i u njemu zatekla stranca, mene koji sam se tu bespravno uselio. Lijepa mlada žena u tridesetim, ravne smeđe kose i dugih, dugih, dugih nogu, i dva krupna smeđa oka koja su svijet oko sebe gledala bez straha. Na kraju se nalaktila na šanku i u šaljivome tonu pitala: “I gdje sada da ja gledam, kad više nema ogledala?” “U mene,” rekao sam. “Ja ću biti ogledalo.” 

Zvala se Esma. Tih dana se vratila iz Iraka. Odmah do Zvona je poslovna zgrada Hidrogradnje, a njeni radnici su u arapskom svijetu gradili mostove i brane. U toku radnog dana, u Zvono su svraćali u žurbi, na brzo piće, s nogu, a na kraju radnog dana znali su se skupiti oko šanka. Ali nisu ostajali predugo, jer ovo mjesto nije ličilo na njih. Svijet umjetnika i pisaca koji se uvečer ovdje okupljao, ništa zajedničko nema s graditeljima brana u arapskim pustinjinjama. I za razliku od umjetnika, glasniji su, i ne kriju tiho neprijateljstvo prema slikarima koji govore tiho i češkaju svoje brade. Njima je nedostajao Scotch, kako se kafana zvala dok su njeni zidovi bili prekriveni velikim ogledalima. Naše slike na zidovima njih nisu zanimale, i naša muzika nije bila po njihovom ukusu. 

“Sine, ima li ovdje išta drugo osim truba?” To me je pitao Asaf, umoran od Milesa Davisa. On se vratio iz Libije. Tamo je u pustinji gradio vodovod. U Zvono je svraćao ujutro, kao najraniji gost, naručio bi kafu i konjak, ostao uspravan i zamišljen uz šank pola sata, a bio je škrt na riječima. Uvijek uredan, u ispeglanom odijelu, u bijeloj košulji i s crvenom kravatom. Inače su radnici Hidrogradnje bili odjeveni kao naši politički funkcioneri, tako da su se i po uniformi razlikovali od umjetnika u majicama i džinsu na kojem je uvijek bilo traga uljanih boja i akrilika. Asaf se jednom otvorio, govorio je o svojim libijskim danima i o pustinji. U Africi je, prema njegovom objašnjenju, bilo previše sunca za nekoga ko dođe iz bosanske magle. “I nema veze koliko vode sam pio, tamo sam neprestano bio žedan!” Jednoga jutra, rekao je, u transu je počeo da krekeće i skače po pustinji, kao žaba. “Lako se poludi od prevelike samoće.”

A Esma je svraćala na kraju dana, uredno našminkana i svježa kao da se upravo probudila. Pogledala bi nove slike izložene na zidu i vrtila glavom negodujući. U pitanju je bilo, rekao bih, klasno neprijateljstvo. Njoj su umjetnici bili besperspektivna sirotinja, a umjetnost je ono čime se siromašni svijet bavi u nedostatku nekog drugog, korisnijeg posla.  Meni je razgovor s njom bio zabavan, nisam joj protivrječio, čak mislim da bi mi bila nezanimljiva da je hvalila umjetnost, jer njena je zajedljivost imala određeni šarm. Gledala bi bradatog kipara i veselo rekla: “Eh, njemu bi trebalo iz brade iščešljati sjemenke od lanjske lubenice.” 

U onim danima kad se ona pojavila u Zvonu, tamo su osim umjetnika, kao stalnih gostiju, počeli navraćati i političari. Bilo je vrijeme izbornih kampanja pred višestranačke izbore u zemlji, i oni su dolazili sa svojim osiguranjem. Ta je politička predstava bila nešto novo u našoj kulturi; osjećaj nesigurnosti za koji zapravo nismo znali odakle dolazi. Političari iz vremena socijalizma nisu u grad izlazili sa tjelohraniteljima, istina, oni su imali svoje kafane, i nisu se ovako miješali s “običnim” svijetom. Novi političari su, do jučer bili “običan” svijet, a lično osiguranje su, po svemu sudeći, imali da sebi daju značaj, i zbog toga što je takva praksa u državama s demokratskim uređenjem, kakvo smo mi nakon što oni pobijede na predstojećim izborima, trebali postati. 

Mislim da su Saši političari – i politika – išli na nerve, pa kad sam mu predložio da ja u mjesecu pred izbore brinem o izložbama u kafani, i nakon što sam mu ukratko izložio svoj koncept, on je pristao. Pokušao sam nagovoriti sve redovne goste da izlože nešto svoje, naprosto da se igramo, da vidimo kako svako od njih vidi umjetnost, i šta je to što o sebi imaju reći. Tih dana je objavljena moja knjiga pjesama “Emigrant”, s fotografijom na koricama (moj portret je snimio Mladen Pikulić), koju sam izložio na zidu u hodniku, odmah do stepenica, kao fiktivni izborni plakat, ispod kojeg sam ispisao slogan: S njim u Europu! 

U početku nije išlo, ljudi su s nepovjerenjem gledali na moju ideju demokratiziranja umjetnosti, tako da su prošla barem dva dana, prije nego što su se sasvim opustili i počeli da učestvuju. Profesionalni slikari jednako kao i „običan“ svijet, počeli su donositi svoje radove, svakome se tih dana izlagalo, oslobađala se neka zanimljiva kreativnost, koju je pratilo čisto radovanje i potreba za razgovorom i druženjem. Jedne je večeri Saša donio lonce s fiš paprikašom – zaista je znao spremiti ribu – i kafić u kojem hrana nije služena, tih večeri se znao pretvoriti u restoran. Što se tiče umjetnosti koju smo izlagali, ovdje je riječ o stotinama radova, zaista su ljudi donosili iznenađujuće dobre stvari, i svako je imao potrebu da svojim radom kaže nešto o sebi. 

Ili barem da učestvuje. Moj tadašnji urednik, Željko Gaković, koji je objavio knjigu “Emigrant”, donio je platno Bekira Misirlića, iz svoje kućne kolekcije. Miljenko Jergović je uradio neobičan kolaž: na stranici Oslobođenja s umrlicama, u lijevom gornjem uglu je okačio crtež uramljenog anđela, predmet iz njegove porodične ostavštine, u desnom donjem uglu je zalijepio portret Johna Lennona, a iznad njega jednu crno-bijelu fotografiju koja je otkrivala golog, golcijatog Miljenka, autora kolaža, nalakćenog na rubu kreveta. Mislim da je u donjem lijevom uglu bio portret neke žene, ali se nje više ne sjećam. Miljenko bi sjedio ispod svog rada i pio gusti sok od breskve, a njegovo prisustvo je bilo važan dio tog rada. I mislim da je upravo taj kolaž djelovao oslobađajuće na druge; nakon toga, novih radova je bilo toliko da sam promjene na zidovima pravio svakodnevno.  

Ali ono što je meni u svemu tome bilo najzanimljivije: Esma se promijenila, nestalo je njene zajedljivosti, gledala je slike sa zanimanjem, a ponekad se upuštala i u razgovore s drugima i raspravljala o umjetnosti. Sredinom oktobra je nakratko iščezla, cijelu jednu sedmicu nije se pojavila u Zvonu, a onda je došla s tajanstvenim predmetom umotanim u bijelu pamučnu tkaninu. Oklijevala je neko vrijeme prije nego što mi je priznala da je to, zapravo, “važan objekt” koji bi željela izložiti. E, to je bio trenutak velike pobjede. Ali u kojem trenutku se dogodila Esmina promjena?  

Odmotala je bijelu tkaninu i pokazala ogledalo, jedno od onih kakve često viđamo u hodnicima sarajevskih stanova, koje u dnu rama ima male kuke na koje se moze objesiti mantil ili kaput. I ja sam se nasmijao. Pa, da, ogledalo je ono što je njoj sve vrijeme nedostajalo u Zvonu. Ono ogledalo koje smo pokrili bijelim drvenim pločama da bismo na njih kačili naše slike. I onda sam pomislio – i odmah sam joj to predložio – a zašto ne bismo skinuli drvene ploče sa zidova i otkrili ono što je iza njih, da sasvim ogolimo ovo mjesto, da otkriveno ogledalo bude njen rad? I mislio sam da bi to mogao biti solidan završni performans na izložbi, jer ima i konkretnu simboličku poruku ogoljavanja, promjene koja i nije promjena, već pretvaranje mjesta u ono što je nekada bilo, i što zapravo nikada nije ni prestalo biti. 

Ali Esma nije dijelila moje oduševljenje s tom idejom. Rekla je: „Ovo je moje ogledalo!“ To ogledalo je njoj bilo važno, nijedno drugo, i onda je objasnila zašto. Dvije sedmice ranije, vratila se kući s posla. U njenom stanu, otkad je doputovala iz Iraka, živi bolesni otac o kojem ona brine. Našla ga je na podu, u nesvijesti. Pljuskala je vodu po njegovom licu, da ga razbudi, a kako se nije pomjerio, nazvala je hitnu pomoć. Neki indolentni ženski glas s druge strane tražio je da joj se polako objasni stanje u kojem je bolesnik trenutno bio. „Nepokretan!“ – rekla je uspaničena kći. „Pa da li je živ?“ „Kako da ja to znam?“ „Stavite mu ogledalo na usta, da provjerite diše li, ako ne zamagli, onda...“ Esma je donijela ogledalo iz hodnika i spustila ga do očevog lica. “Nije zamaglilo.“ 

Nakon toga, okačio sam ga na sredini zida, u ravni pogleda, potom smo nas dvoje stali uz njega, šutke smo pili svoja pića i povremeno jedno drugo pogledom tražili u ogledalu. 

Meni je to bilo iskustvo prvoga reda. Esmina promjena. I to što su uposlenici Hidrogradnje u toku naše velike izložbe slazili u Zvono, kao u svoju kafanu, i bez otpora se uz šank njihali uz trubu Cheta Bakera, meni je bio dokaz da umjetnost ipak ima transformirajuće djelovanje i da može vršiti utjecaj i promjene u svakoj socijalnoj grupi, u svakoj osobi.

Nekoliko dana kasnije, održani su višestranački izbori, iz jednog političkog sistema prešli smo u drugi. Preko noći je jugoslavenski samoupravni socijalizam kojim je upravljala komunistička partija, prestao postojati. U proteklih tridesetak godina, koliko je prošlo od tada, mene su često pitali kako je to bilo, kako se ta promjena manifestirala u stvarnom životu, i mogu li je ilustrirati nekim živim mikro-događajem? A ja sam, da zabavim sebe i svoje sagovornike, uvijek opisivao taj jedan podnevni sat iz Zvona, koji se dogodio vrlo brzo nakon tih povijesnih izbora. 

Naime, moj drug Kurt je svakoga jutra dolazio u kafanu i tamo ostajao do kasno u noć. Izgledalo je kao da se od nekoga krije, ali ja nisam istraživao njegove razloge, bio je zanimljiv sagovornik i njegovo društo mi je prijalo. Dogodilo se onda da je Dubravko Brigić s televizijskom ekipom došao snimiti reportažu o nekoj izložbi. I dobro smo se zabavili tog dana. Sjećam se da smo snimanje često prekidali, zato što bi nas svojim lajanjem iz dvorišta nadglasavao jedan uznemireni doberman. A kad je reportaža objavljena, u jednome kadru pojavio se Kurt i tako se otkrilo njegovo tajno boravište. 

Dva dana kasnije, u ranom podnevu, tamo su došla trojica muškaraca u crnim zimskim kaputima. U Zvonu su tada bili Saša Bukvić i Kurt koji je sjedio za šankom. Gosti u dugim crnim kaputima, ubrzo ću to saznati, bili su utjerivači dugova. Iskreno govoreći, ja do tada nisam ni znao da takvo zanimanje postoji. To je bilo nešto sasvim novo. Tada je Saša, koji je razumio što se upravo događalo, ustao, iz džepa izvadio nekoliko novčanica, dao ih je jednom od ove trojice u crnim kaputima, vratio se nazad do sjedišta i nastavio piti svoje pivo, kao da se ništa nije dogodilo. Trojica namrgođenih stranaca nakon toga su otišli, a Kurtu se postupno u toku večeri, i uz pomoć vodke, krv vratila u lice.  

Vođa grupe muškaraca u dugim crnim kaputima bio je Juka Prazina, mladić koji će dvije godine kasnije, u vrijeme rata, biti ratnik u gradu (o njemu će lokalni muzičari pjevati herojske pjesme), koji će – dok je još opsada grada trajala – skončati u Evropi, ubijen negdje nadomak belgijske granice... 

A šta se, u stvari, tada dogodilo? Kurt je upravo objavio svoju knjigu “Arhitektura u teatru”, jednu lijepu hrestomatiju o američkom reditelju Robertu Wilsonu. Neka djevojka koja je prevela kratki Wilsonov intervju, čekajući da joj se isplati honorar za njenu prevodilačku uslugu, izgubila je strpljenje i unajmila agenciju za utjerivanje dugova. I, eto, tako je bilo. Komunizam je u Sarajevu umro onda kad je u Zvonu utjerivač dugova, Juka Prazina, naplatio dug od četiri stotine njemačkih maraka za prijevod kratkog razgovora s Robertom Wilsonom, čovjekom koji je režirao “Einsteina na plaži”. 

(zurnal.info)