Mali životopisi: Vrijeme je velike samoće

Često u toku dana, ustanem da protegnem noge, stanem uz prozor i gledam plavičaste vrhove Igmana i sniježne vijence Bjelašnice, visoko, ispod neba. Uvijek je, iza svih mojih prozora i u svim vremenima postojala ta plava daljina u koju sam želio pobjeći. A ova soba iz koje sam jednom bježao, trideset godina kasnije, evo, postala je karantin. Sklonište.

Prekjučer sam išao do najbližeg supermarketa kupiti povrće i voće, i usput sam sretao prolaznike. Svi imaju maske i rukavice, jedini ja nezaštićen dišem zrak. Uznemirio sam se zbog toga, pa sam istog dana našao masku i rukavice. A sad kad sve to imam, napolje bih da izlazim bez maske i rukavica. Oslobođen.

Uglavnom sam loše volje. Nervozan. Ako ovako nastavim, Sanja kaže da će me staviti na Craigslist. 

A Craigslist je – ako je to objašnjene potrebno – američka internetska stranica na kojoj možeš ponuditi na prodaju sve one polovne stvari kojih se želiš osloboditi.

Što se pisanja u karantinu tiče, priznajem da mi tema epidemije nije privlačna. Možda zbog toga što je neprijatelj nevidljiv, a tekst traži sliku. Ali je istina da dok pišem o svemu drugome, svejedno ne mogu prestati misliti o ovome što nam se upravo događa. Zbog toga lako odustanem od pisanja i okrenem se čitanju.

...

Čitao sam jedan intervju, ali i neke druge tekstove u kojima o pandemiji i njenim reperkusijama govori i piše Slavoj Žižek. Zanimljivo kako je njegova filozofska misao dobila emotivnu auru. Strah ga je, kaže, “barbarstova s ljudskim licem”. On upravo tu riječ upotrebljava, barbarstvo. On se plaši da su političke elite u nekim zapadnim državama, možda, spremne iskoristiti epidemiju da se oslobode starih i bolesnih. A to je skupina ugroženih kojoj i sam pripada. Njegova je filozofska misao ozračena realnim strahom. Zato je ono što u intervjuu govori zanimljivo i meni je, da upotijebim jednu potrošenu riječ, istinito. On je postao sentimentalni marksist.

...

Čitam Cortázarove Izabrane pjesme, jednu lijepu knjigu na čijim koricama je portret pisca s fotoaparatom u lijevoj ruci, a desnom se – s ispravljenim kažiprstom – pokreće prema staklu prozora iza kojeg ga gleda tigrasti mačak. 

U knjizi se neprestano vraćam pjesmi Polychrony koja počinje stihovima:

“Nevjerovatno je pomisliti da sam prije dvanaest godina   

navršio pedesetu, ni manje ni više.

Kako je moguće da sam bio toliko star

prije dvanaest godina?”

...

Spomenuti mačak s korica njegovih Izabranih pjesama zvao se Theodor W. Adorno, a navodno ga je Cortázar dozivao punim imenom, izgovarajaći i ovo duplo v u sredini. Meni je lijepo kad se mačkama ili kućnim psima daju ljudska imena, još više kad su to imena poznatih ljudi. 

Jedna moja virtuelna prijateljica, stručnjak za slavenske književnosti, i vješta s foto-kamerom, često objavljuje fotografije svoje crne mačke koja se zove Bela Šubić. Lijepo joj je ime nadjenula. Ne znam da li je Adrijana Vidić (tako se moja prijateljica zove) poznavala Belu, ali znam da bi ova davno već preminula sarajevska spisateljica odobrila svoje povezivanje s lijepom crnom mačkom. Bela se u povratku iz grada uspinjala uskim ulicama do Višnjika gdje je stanovala, i usput hranila mačke i pse lutalice, zastajkivala je i pričala s njima. 

Bela Šubić je bila izvrsna spisateljica, cijelog svog života u sjenci i nepriznata. Ni danas se ništa u tom pogledu nije promijenilo. Velika je nepristojnost to što se njezine knjige ne mogu više naći u rijetkim gradskim knjižarama. Iza nje su ostali i neki neobjavljeni rukopisi. Nevjerovatno je da se barem izdanja njezinih kultnih djela, kakva je recimo knjiga eseja Sa Šekspirom, ne obnavljaju. Na našim fakultetima ta bi knjiga trebala biti obavezna građa.

Nije lako bilo spisateljicama u muškoj kulturi Sarajeva sedamdesetih i osamdesetih. Bela se borila kako je znala, a temperamentna kakva je bila, jednom je s kišobranom uredovala u foajeu Narodnog pozorišta. 

Nepovjerljiva prema ljudima, voljela je životinje.

Inače, Anastazija Šubić je vjerovala da pisci ne trebaju ulaziti u brakove, tako mi je objasnila svoje razloge zašto je živjela sama. Ponekad bi nazvala i onda bi se ispričala sa Sanjom. Poslije, kad bih je sreo, znala bi reći, “Jadna Sanja, jadna Sanja…” A onda bi u istom tonu nastavila: “Jadna moja mama, jadna moja mama, nije se trebala udavati za pisca!” Njezin otac je bio poznati pripovjedač i romansijer Zvonimir Šubić.

Da ova zemlja drži do kulture (ili bi tačnije bilo reći: da ova zemlja ima kulturu) Bela Šubić bi danas bila važna, o njoj i njenome djelu bi se brinulo onako kako se, recimo, u Francuskoj brine o djelu Marguerite Duras.

...

S promjenama epoha, u ovom gradu se mijenjaju imena ulica. Ali se, koliko je meni poznato, rijetko mijenjaju imena kvartova. A to su lijepa imena. Prirodno je da je Bela živjela na Višnjiku, jer Višnjik i svojim imenom na nju liči. 

Mislio sam da, jednom kad ovaj karantin prođe, odem na Višnjik i provjerim ima li tamo i jedno stablo višnje?

...

Čitam Praktikalije Marguerite Duras. U toj knjizi kratkih autofikcijskih zapisa, ima jedna zabilješka o tijelima pisaca (“tijela pisaca su sastavni dio njihova pisanja”). Dogodi se nekada, kaže Duras, da dvoje pisaca sklope brak. I tada obično “supruga kaže: ‘Moj suprug je pisac’. A suprug kaže: ‘Moja supruga također piše’. Njihovo dijete kaže: ‘Moj otac piše knjige, a i moja majka također piše, ponekad’.”

Onda pomislim na sve male Bele koje pišu.

...

Čitam roman Malina austrijske pjesnikinje Ingeborg Bachmann. Svi ljudi imaju svoj unikatni doživljaj vremena. Meni je blisko nepovjerenje koje Bachmann u prvim rečenicama svog romana pokazuje prema riječi ‘danas’, iako ga, kaže, čuje i izgovara svakodnevno, jer ga se ne može izbjeći. Agresivna je ta riječ ‘danas’, od jutra se u to uvjeravam. Posebno ovih dana u kojim bi bilo ljekovito iz sadašnjeg vremena pobjeći u budućnost, kad bi se to moglo, ili barem u prošlost. 

Ja imam naviku da u knjigama ostavljam različita dokumenta, jer mi je njihovo naknadno otkrivanje uvijek drag događaj. Koju godinu kasnije, taj papirić između stranica knjige postane ugodno iznenađenje. A ja volim kad me prošlost iznenadi. 

Tako, recimo, u knjizi Malina našao sam račun od prije pet godina s e-mail adresom u žurbi ispisanom na čistoj bijeloj poleđini. U Zagrebu, bilo je rano jutro, tek je svanjivalo, vozio sam se na aerodrom. U autu je sa mnom tada bio francuski pisac. Pričali smo o književnosti. Prije nego što smo izišli iz taksija, razmijenili smo e-mail adrese; on je svoju ispisao na ovom računu od 10. rujna 2014. iz hotela Dubrovnik (– Aperitiv bar –), kupio je 1 ČAJ ŠIPAK. Mathias Énard. Ušli smo u aerodromsku zgradu i oprostili se jedan od drugog.

To je bilo prije više od pet godina. Kako je moguće da je već toliko prošlo? Tada sam imao pedeset i četiri godine. I da parafraziram Cortázara: nije moguće da sam i prije pet godine bio toliko star?

...

Pročitao sam prošle sedmice Trag crne žuči, zbirku izvanrednih priča Tvrtka Kulenovića. Izvrsno. Ili da upotrijebim njegovu omiljenu riječ: sjajno.

U ranim osamdesetim, Tvrtkovu knjigu eseja (Lektire) recenzirao je moj drug R.S. i tom prilikom hvalio je erudiciju njenog autora, a jedina primjedba bila je da pisac prečesto, kao kritički sud, upotrebljava riječ sjajno. I kad su se njih dvojica uskoro sreli na ulici, spomenula se ta recenzija i primjedba u njoj, a Tvrtko je rekao: „Sjajno ste to primijetili!“

... 

Ujutro i pred spavanje čitam tekstove na nekim uobičajenim internetskim adresama. Na jednoj stranici koja donosi fotografije s izložbi u manje poznatim galerijama u svijetu, pronašao sam minijature koje je slikala Eleanor Ray. Pejsaži Marfe, maloga grada na meksičkoj granici u Texasu. Na slikama se često ponavlja motiv krajolika sa suhom pustinjskom travom i blijedoplavim nebom. A onda sam obratio pažnju na ovu jednu sliku, Marfa Window, 2018, oil on panel, 7 1/2 x 9 inches. To mjesto.

Bio sam jednom tu i gledao kroz taj prozor.

...

Čitam neobičnu knjigu koja se zove Blizina svega. Njen autor je A. Z. Stolica. 

Dragocjena knjiga. Čitaš je i na tvome licu je osmijeh kojeg nisi svjestan. 

Knjiga koja se prođe od korica do korica, ali ne nužno od prve do zadnje strane, nego može i nasumičnim novim otvaranjima nakon svake pročitane cjeline, sve dok sa žaljenjem ne shvatiš da tu više nema nijedne rečenice koju već nisi pročitao.

Duhovit. Svoj svijet opisuje u nedvosmislenim slikama. Nepovjerljiv prema metafori. Evo jedan fragment iz knjige:

“Sjela njih četvorica, spojila dva stola pa na njemu razgrnula papire. Odlučili napraviti hotel i sve sad raspravljaju: gdje će dvorište, gdje će bazen, gdje će konobarica prolaziti, koliko će bojler moći primiti litara. Posebno dugo raspredaju o vjetru: Nek duva ovuda, nek duva onuda, nek duva ovako, nek duva onako, svađaju se; ne zna vjetar šta ga čeka.”

...

Vrijeme je velike samoće, i knjige se čitaju od korica do korica. Trideset godina nisam čuo tu lijepu jezičku ekspresiju. Na nju mi je pažnju skrenuo Marko Vešović. “Od korica do korica”. Tako se kaže za pročitanu knjigu, koja je u sebe uvukla čitaoca tako da se nije mogao odvojiti od nje dok je nije sasvim pročitao. Kako starim, sve više vjerujem da su dobre one knjige kojim se vraćamo. One možda ne uznemiravaju, one ne mijenjaju svijet, ali onom danu u kojem ih čitamo daju smisao. To su meni knjige koje se čitaju od korica do korica. 

Marko kaže da je odlazio igratiti šah u parku ispred nekadašnje Svjetlosti. Tamo se u hodu prenose velike figure. Zagrliš kraljicu i nosiš je s jednog na drugo polje. Dok igraju šah, kaže, još i šetaju, pa je to zdravije. Njegov saigrač, Netanjahu, tako se čovjek zove, kad su se jednom sreli, pružio mu je ruku i kazao: “Čestitam, kolega! Ja sam penzioner i nemam para da kupujem knjige, ali mi je do ruku došla tvoja Poljska konjica, pa sam sjeo za sto i pročitao je od korica do korica.” I Marko kaže da je tu izjavu prihvatio kao najveći kompliment svome pisanju.

E tako i ja ovih dana od korica do korica čitam knjige za koje ranije nisam nalazio vremena. 

...

Čitam Johna Cagea, stalno se vraćam knjizi Tišina, jer me zabavljaju njegovi muzički koncepti, i jer se ne ustručava prepričavati anegdote iz svog života. Evo jedne:

“Otišao sam da čujem Krishnamurtija. Držao je predavanje o tome kako slušati predavanje. Rekao je: ‘Moraš posvetiti punu pažnju onome što predavač govori, a to ne možeš ako vodiš zabilješke’. Djevojka s moje desne strane sve je to bilježila. Muškarac s njene desne strane laktom je blago dodirnuo i rekao: ‘Zar nisi čula šta je rekao? Ne trebaš zapisivati.’ Ona je onda pročitala što je upravo bila zapisala i rekla: ‘Tačno tako. Imam to sve od riječi do riječi zapisano u svojoj bilježnici’.”

... 

Knjige su dobre jer se s njima lakše podnosi samoća. A Cage je razumio dimenzije naših soba u kojim ostajemo sami. 

U pismu svome prijatelju slikaru Philipu Gustonu kaže: “Kad počinješ raditi, sve je u tvojoj sobi, tvoja prošlost, tvoji prijatelji, neprijatelji, svijet umjetnosti, i iznad svega, tvoje ideje. Sve je tu. Ali kako nastavljaš raditi, oni počinju da odlaze, jedno po jedno, sve dok ne ostaneš sasvim sam. I onda, ako si sretan, čak i ti ćeš otići.“

(zurnal.info)