O Nesvrstanim pjesmama: Odakle ovaj glas dolazi?

Prvi put kad sam čitao pjesme Mehmeda Begića, pitao sam se: odakle ovaj glas dolazi? Iskustvo koje se u njegovim tekstovima opisuje, moglo je pripadati bilo kojoj kulturi ili jeziku. I pomislio sam kako je ovdje u pitanju poetika jednog novog identiteta, koji se opire ustaljenim limitima geografskih, etničkih i kulturnih granica. Ona Goetheova ideja “svjetske književnosti”, u ovoj vrsti poetike, eventualno bi mogla naći svoje uporište. 

Ali ta poezija nije lišena lokalnog iskustva. Knjiga “Nesvrstane pjesme“, otvara se tekstom “Memoari pijanog koljena“. Ti stihovi su napisani ovog ljeta, u Čapljini, prilikom Begićeve posjete kući u kojoj se rodio.  

Kao većina njegovih pjesama, i ova je o muškim ožiljcima. Piše je neko ko upravo treba otići na operaciju koljena, neko ko se prisjeća sretne slike djetinjstva, trčanja pored rijeke, a to je slika koju ona, kojoj se u svojim stihovima obraća, nije mogla vidjeti. Ali on je u pjesmi, za nju, izgradio balkon s kojeg će moći vidjeti tog dječaka iz prošlosti, dok trči pored rijeke. Nema više sretnog trčanja. Nema više ni mogućnosti bijega.

 „Šta učiniti sa slikom na obali rijeke

u gradu između ratova

dok se u prolazu dodiruju ramena

budućih palikuća i konjokradica

Moje uništeno koljeno

ne želi da ima bilo šta sa tim

i shodno takvoj odluci predalo se

improviziranom šanku karipske plaže.“

„Memoari pijanog koljena“ su, kao uostalom i većina Begićevih pjesama, obilježeni sjećanjima na rat, ali je neobičnost njegovog postupka u tome da svoje ratno iskustvo propušta kroz muzičku matricu, pretvara ga u ljubavne pjesme, iznad kojih se čuje udaljeni, cigaretama i alkoholom oblikovani glas Leonarda Cohena koji pjeva: “Everybody knows the war is over / everybody knows the good guys lost.” Od njega je, čini se, pjesnik Begić učio pisati ljubavne pjesme s političkom porukom.  

Ili, gledano u filmskom ključu, njegove me pjesme podsjećaju na „Havanu“ Sydneyja Pollacka, koji je Begiću “jedan od dražih filmova”. Zbog toga je i njegovim stihovima prirodna kubanska, ili dominikanska tema, pa onda nije ni slučajno što on danas živi u tim krajevima, s umornim koljenima koje liječi uz “improvizirane šankove na karipskim plažama”.

Mehmed Begić se rijetko poziva na stihove drugih pjesnika, a puno češće na muzički song ili glas nekog pjevača. “Pjesme iz sobe“ naslov je jedne njegove zbirke koji se, zapravo, referira na drugi album Leonarda Cohena istog naziva, “Songs from a Room“.  

Tu svoju knjigu Begić otvara motom (“it's just your heart that's breaking without choice”) u kojem su citirani stihovi pjesme „All systems Red“ od Calexica. Jedna je djevojka imala Begićevu knjigu na njihovom koncertu u Salt Lake Cityju, srela ih je iza scene, i muzičari su se potpisali na stranici s epigrafom u kojem je citirana njihova pjesma. Jedan je još dopisao i “never too early for good stuff”, jer je Begić, kao stari pirat s Kariba, na internetu pokrao verziju albuma “Garden Ruin“ (iz kojeg je pjesma citirana), prije nego što je zvanično objavljen. 

Eto, i ova anegdota koja ide uz Begićeve knjige, naslanja se na muzički, a ne na književni svijet.

U ovaj izbor uključene su zbirke „Čekajući Mesara“, već spominjane „Pjesme iz sobe“, „Savršeni metak u stomak“, zatim „Sitni sati u Managvi“, i „Opasan čovjek“. Izboru su pridruženi i neki do sada neobjavljeni tekstovi okupljeni u završnom poglavlju s naslovom „Nesvrstane pjesme“. Upravo njihova retrospektivnost, potreba da se podvuče crta ispod važnih životnih iskustava, nametnuo je taj naslov i za cijelu knjigu, šireći mu značenje, ukazujući na pjesnikovu izdvojenost i ničijost u estetskom i političkom smislu.

Dobre su one knjige kojima se vraćamo. Nije to nikakav teorijski sud, već mišljenje formirano nakon dugogodišnjeg čitanja. Begić piše knjige kojima će se njegovi čitaoci vraćati. Znam to pouzdano, jer sam jedan od njih. Dijelom je to zbog toga što je u magiju njegovih tekstova upisana muzička inspiracija. Vraćanje ovim pjesmama je kao kad se iznova slušaju dragi albumi.

U sjeni Begićevih stihova pojavljuje se neimenovana žena. Ona. Kad čitam njegove pjesme, uvijek je vidim kao onu čuvenu djevojku koja se pojavljuje na fotografiji s albuma “Songs from a Room“; sjedi u dnu sjenovite mediteranske sobe, nasmijana se nadnosi nad stolom ispred sebe, kao za starim pianom, s prstima na tipkovnici pisaće mašine.

John Cage tvrdi da je “teško slušati muziku koja nam je poznata; sjećanje čini da smo svjesni šta će se u pjesmi dogoditi sljedeće.” Ta predvidivost ne dopušta nam da se prepustimo i da istu kompoziciju doživimo kao prvi put. Ili da je uopće doživimo. “Nekada se to ipak dogodi,” kaže Cage, “i tada učestvujemo u čudesnom.”  

Mislim da se upravo to čudesno događa s Begićevim kompozicijama.

...

Iz "Nesvrstanih pjesama" 

(Buybook, 2019)

 

Poziv u rat

 

Moja su priznanja

neprimjetna

i uglavnom zanemariva

Evo upravo priznajem 

da me sve više privlači 

zvuk razbijanja 

namjerno gurnutih stvari 

Hipnotiše me usud

koji ih prati 

i neminovnost 

onoga što slijedi

Zaljubljujem se 

u pad i lom 

baš kao što sam se 

ranije zaljubljivao 

u prolaznike

Sad kad sam odrecitovao

dugo spremajući uvod

vrijeme je da kažem 

ono zbog čega 

stvarno stojim ovdje 

pred tijelom koje 

ne posmatram prvi put:

Moja je neprepoznatljivost 

rezultat upornog rada 

na planu 

čiji je svaki detalj 

pulsirajuća prijetnja 

njihovoj usamljenosti

Pridruži mi se ili umri.

 

 

Trn meditacije 

 

Srce je izliječeno 

na mjesečini 

i ne čuju se više koraci

A samo zbog njih 

zaboravljam 

tvoj stil tihogovora

Dvoje odlazi da spava

ali to dvoje nismo mi

Zamire eho 

i izdiše mantra

u samoći si uzvišena

Sjetim te se 

poput munje i kafe

Potom zajedno plovimo 

put zaborava

 

Gledanje kroz papir

 

Sav je moj posao

na stolu 

i olovka za uhom

Vrelina dana 

ispunjava

prostoriju

Čujem kako pjevuši 

melodije

zaboravljenih

predgrađa

Probija se 

i primiče kroz zidove

Sve mi je bliže 

Krajičkom oka 

jasno je vidim 

Na pod

prvo padaju gaćice 

i korak dva poslije 

bluza

Zvona govore 

da je podne

 

Neboder u Santo Domingu

 

Veliki otmjeni mravinjak 

u kojem žive ljudi mravi žohari 

vertikalno je čudo 

koje prezire pčele i oblake

pozicionirano najbolje moguće

u odnosu na okolinu – 

iznad svetaca posljednjih dana 

pa ipak preko puta škole za ples 

parka i konzervatorijuma

Meditirajući svakog sedmog sumraka 

prepuštaš se toj pobjedi rasporeda

Ostatak vremena te smiruju  

studentski vrijedni pokreti

ruke, žamor, obline 

i zvuk trube nakon što sunce zađe

Uz nju u potpunosti zaboravljaš život 

na hacijendi neke od ranijih Amerika 

Sve dok te određeni odraz lica 

u staklu prozora ne podsjeti 

na fenjere ponoćne terase 

na brzinu crnorepe iguane 

i život bez instrumenata 

na ljubavne zavjere

i usamljenost koralne zmije

Na ivici vulkanskog grotla 

vidio si ih kako bezbrižno plešu

To je slika uz koju se često budiš 

uznemirujuća svakome, ali ne i tebi.

(zurnal.info)