Mali životopisi: Nezavršena partija šaha

Sredinom marta ove 2020. godine, prije nego što su zbog korona virusa zatvoreni restorani i obustavljen gradski saobraćaj, na putu do hotela Evropa prolazio sam kroz onu usku ulicu pored Muzeja književnosti. Iz čiste radoznalosti otvorio sam teška drvena vrata i ušao u dvorište. Nikoga nije bilo, napravio sam krug i osmatrao fasadu kuće. Otkad sam se vratio, prolazim kroz grad i zagledam poznata mjesta. Tako sam pažljivo osmotrio i zgradu Muzeja književnosti. Priznajem da me zabavlja, a nekad i uznemirava, uspoređivati šta je tu bilo, a šta je sada. Razlika između onda i sada je vrijeme koje se više ne može nadoknaditi. To je ono vrijeme u kojem mene ovdje nije bilo. Ušao sam u Muzej uvjeren da ću pronaći nekoga ko tamo radi, ali sam zatekao praznu galerijsku prostoriju. Na zidu sam vidio crteže i platna, uglavnom reljefne bijele površine, bili su to radovi zanimljivi u svojoj feminiziranoj čistoći. Ali nisam imao vremena baviti se njima, gledao sam u praznu prostoriju. Tamo u dnu sobe nekada je bio stol. Na stolu šah. Godina je 1992, kasni oktobar. Za stolom sjedi Grof i pali cigaretu, povremeno gleda prema prozoru. 

Ali da ispričam ovu priču, morao bih se vratiti još petnaest mjeseci unazad, u juli 1991. godine.

Tada je u Sarajevu organiziran veliki antiratni skup. U to vrijeme imao sam malu knjižaru u Domu pisaca, pokrenuli smo časopis koji se primarno bavio literaturom i artom, a Zdravko Grebo koji je naš antiratni skup osmislio, pitao me je da li bih mogao spremiti program, nešto što ne traži veliku pripremu, jer nije bilo dovoljno vremena za to. Predložio sam jednu selektivnu izložbu sarajevskih slikara, onih koji su po mome mišljenu u to vrijeme bili najsolidniji u gradu, čiji rad je bio dovoljno intrigantan da probudi neko zanimanje i javni interes. On se složio, a ja sam već sutradan imao spisak svojih favorita, lokalnih slikara, a njima sam priključio i svog druga Grofa. O svakome od njih planirali smo tematsku večer na kojoj bi govorili Nermina Kurspahić i Petar Ćuković, historičar umjetnosti iz Podgorice. Obavijestio sam slikare, oni se nisu opirali zbog kratkog roka ostavljenog za pripremanje izložbe, naprotiv, bili su obradovani. Kad sam Grofu objasnio svoj koncept, on me je pitao: „A šta hoćeš da izložim?”“Ono čime si ti zadovoljan,“ rekao sam. „Ali da slike ne uznemiravaju previše, tako da gosti mogu mirno uživati u hrani”. On se složio. Obećao je da će u toku dana razmisliti o svemu i napraviti svoj izbor koji je “idealan za restoranski prostor”.  

Sve se dešavalo brzo, premalo je vremena bilo da se naprave ozbiljne pripreme, ne više od sedmice, ali je ipak išlo po planu. U danu otvaranja, Dom pisaca je bio transformiran u elitnu galeriju, radovi prilično sretno raspoređeni, gostiju je bilo preko svake mjere, dijelom i zbog toga što je broj učesnika našeg antiratnog skupa bio veliki. Na spratu sam se obratio okupljenima, rekao nekoliko uvodnih riječi, objasnio svoje razloge za izbor koji sam napravio i otvorio izložbu. Nakon toga, Jusuf Hadžifejzović je izveo svoj odranije poznati performans “Od kiča do krvi samo je jedan korak”, čin javnoga šišanja i brijanja, prilično brutalna predstava, s puno krvi. Bilo je vrlo čulno i sugestivno, prisutni su ušli u blago stanje šoka. Nermina Kurspahić će sutradan, za naš časopis Jusufov performans opisati kao „krvavi ples pred publikom, pred budućim leševima“. Navodim njene riječi po sjećanju, jer časopis nemam pri ruci. U svakom slučaju, ona nije imala iluzija o neizbježnosti rata koji je stizao u naš grad. Te noći u Domu je bilo puno televizijskih ekipa, ne samo iz naše države. I tim ZDF-a, njemačke televizije, snimio je otvaranje naše izložbe. Sve je djelovalo prilično ozbiljno. 

Nakon Jusufove predstave, spustili smo se sprat niže, a tamo su u restoranu bili izloženi Grofovi radovi. Dvanaest jastučnica, svaka je slobodno visila sa stropa opružena iznad stola, tako da su gosti mogli vidjeti crtež na jastuku, a u pitanju su bili portreti nagih djevojaka. Neke od naslikanih bile su naše poznanice, neke su opet bile javne ličnosti, tako da su ih gosti u restoranu odmah prepoznavali. Ja sam očekivao da će ti njegovi radovi biti provakativni, ali je izostala ozbiljnija reakcija gostiju. Pogledali bi, i brzo se vraćali svojoj čaši s vinom i razgovoru. Sarajevo je bilo u nekom promiskuitetnom modu, što je valjda bio pouzdani znak dolazećeg rata, ljudi su žurili da od svijeta otmu što više zadovoljstava, i živjelo se kao da je svaki dan posljednji. To što je Grof izložio aktove svojih ljubavnica, za kritičare je bio narcizam mladog i pomalo divljeg umjetnika koji pokušava kultivirati svoju agresivnost kroz art. Ali, među posjetiocima u restoranu te noći bio je i Adem, mladić koji se te godine naglo bogatio radeći neke sumnjive poslove. Nagađalo se da naveliko trguje cigaretama iz Bugarske.

Nisam bio tu kad se sve dogodilo, ali oni koji jesu objasnili su mi da je Adem od konobara, za svoju pizzu napolitanu, tražio više kečapa. Nakon toga je dlanove umazao crvenim sosom, ustao od stola i, prije nego što je iko stigao da ga u tome spriječi, ruke obrisao o jednu Grofovu jastučnicu koja je visila sa stropa. Meni se to nije dopalo, cijela večer je bila prilično uspješna, tako da je ovo bila mrlja na događaju, ali me onda Grof umirio, rekao je: „Vidiš, s ovim dodatkom“ – a pokazivao je na crveni trag Ademovih ruku na platnu – „moj crtež je sada bogatiji, dobio je malo krvi“. Ako je to Grofu dobro, mislio sam, onda sam i ja zadovoljan.

U svakom slučaju, u našu knjižaru su tih dana svraćali poznanici, uglavnom se smješkajući i prepričavajući Ademov „performans“. Crtež koji je on oskrnavio pokazivao je njegovu mladu suprugu. Ni jastuk na kojem je ona bila nacrtana Ademu nije bio stran. Grof je u svoju odbranu rekao da je njegov rad nastao ipak puno prije nego što je djevojka stupila u brak.

Naš pokušaj da umjetničkim projektima zaustavimo rat se pokazao naivnim. Devet mjeseci kasnije, Sarajevo je već bilo pod vojnom opsadom. Grof je u početku bio vojnik, a nakon jednog ranjavanja na Zlatištu, izgubio je interes za ratovanje. U ljeto 1992. godine došao je u Ulicu Danijela Ozme da vidi mogu li mu pomoći da dobije radnu dozvolu, tako da ne mora opet oblačiti uniformu i ići nazad u rov. Zdravko Grebo je u to vrijeme osnovao Informativnu službu, i ja sam bio u tom timu, a on je imao veliki uticaj kod vojske i kod političara, pa je Grofu smislio neku radnu obavezu. Šta je to bilo? Ne sjećam se više, ali dobrih mjesec dana nisam ga vidio u gradu. A onda sam, početkom oktobra saznao da je u Muzeju književnosti pronašao prostor koji je pretvorio u svoj mali atelje. Rečeno mi je da on tamo provodi sve vrijeme u toku dana, i da slika. 

Nakon toga, na ulici sam slučajno sreo Acu Ljiljka, jednog divnog čovjeka koji je tada radio u Muzeju književnosti. I on mi je rekao da je Grof zaista tamo, da slika, i da „ima već nekoliko dana“ kako je počeo ujutro da igra šah s nekim prijateljem, vojnikom. Mene je, priznajem, jako zanimalo šta je to novo što Grof slika, pa sam u jednom od tih dana, ujutro, u vrijeme njegove partije šaha, svratio do Muzeja književnosti. 

Dakle, oktobar je 1992. godine. Ovdje gdje je sada galerija s misterioznim bijelim platnima na zidu, prije dvadeset i osam godina bila je prazna soba s jednim stolom. I kad sam se pojavio, za tim stolom na kojem je bila šahovska ploča s poredanim figurama, sjedio je Grof. Iznenadio se kad me je vidio, prstima je provlačio kroz kosu, i bio je malo nervozan. Pozdravili smo se, ja sam gledao okolo, želio sam čim prije vidjeti šta je to što sada slika. U tom trenutku vrata galerije su se otvorila i u sobu su utrčala dva psa. Dva živahna pit bulla, trčali su sluđeno okolo, na vratu i ušima imali su krvave ožiljke od borbi pasa, u to vrijeme vrlo popularne zabave u gradu. Iza njih se pojavio vojnik. Iznenadio se što me vidi. Ni ja nisam očekivao da ću tu sresti Adema, bivšeg trgovca cigaretama iz Bugarske. I nisam mu se obradovao jer je on te godine komandovao vojnom jedinicom u gradu, koja je budila strah i kod domaćih ljudi. Takvo je vrijeme bilo, svaki je kvart imao svoju vojsku. Umirio je pse i prišao stolu. Gledao je u mene s nepovjerenjem. „Ko ti je ovo?“ – pitao je, a Grof je kratko odgovorio: „Drug.“  Adem je sjeo za stol, spustio je colt 45 pored šahovske ploče i povukao prvi potez. Igrao je s bijelim figurama. Onda je pogledao prema prozoru, i kao da se nečega sjetio, pokupio je pištolj sa stola, a figuru koju je trenutak ranije pomjerio, vratio je u položaj u kojem je bila ranije. Tako je odustao od partije šaha. Rekao je da ima nekog važnog posla i da će opet sutra doći. Zviznuo je i psi su se sjurili za njim prema izlaznim vratima.  

„Šta je ovo?“ – pitao sam Grofa. „Ne znam,“ rekao je. „Šta traži od tebe?“ „Ne znam. Igramo šah. Ponekad traži da mu pokažem šta sam novo naslikao. Uglavnom dolazi da igramo šah. I čeka moj pogrešan potez.“ 

(zurnal.info)