Mali životopisi: Dan kad sam se prestao čuditi

 

 

 

Na izlasku iz Stoca, čim prođeš stećke Radimlje, s desne strane ceste je Pekarna Stećak. Imaju odlične kifle sa sezamom i kimom, punjene mladim sirom, koje obavezno kupim kad se ovako vozim u Sarajevo. 

Kraj je novembra, ali je dan sunčan i za košulje. 

Za stolom ispred pekare troje u maskirnim uniformama. Vojnici Eufora. Jedan mladić azijatskog lica, crna djevojka i bijeli muškarac, kao da su pažljivo birani uzorci rasâ, pred neku kataklizmu koja nam tek predstoji, sklonjeni na jug Hercegovine da tamo produže i sačuvaju ljudsku vrstu na ovoj nesretnoj planeti.  

 

*

Uvijek kad se ovako vertikalno vozim kroz našu zemlju, jasno vidim da ova država nije u stanju izići na kraj sa svojim ruševinama. 

 

*

Umoran od duge vožnje, umjesto da skrenem na izlazu za aerodrom, produžio sam prema centru, onom cestom kojom je autobus u mojim studentskim danima, preko Rajlovaca, stizao na gradsku stanicu. Paralelno s ovom cestom i voz je ulazio u grad, a pogled kroz prozor vagona, ili autobusa, tu nije imao ljepotu, neuredna dvorišta industrijskih zgrada i zapuštena skladišta s otpadom svake vrste, s velikim drvenim mosurima na koje je namotana zahrđala sajla. Vozim se i vidim, ništa se nije promijenilo u zadnjih četrdeset godina, isti je to pogled. 

Različitim putevima se stiže u Sarajevo.

A onaj jedan ulazak u grad koji je morao imati veliku ljepotu, meni je ostao stran: to je s trebevićke strane ulazak voza u stanicu na Bistriku. Trenutak kad prsne vidik, voz izlazi iz tunela i kroz prašnjavi prozor vagona ukaže se panorama grada. Nekada, u pustim podnevima znao sam u arhivu Reutersa gledati crno-bijele filmske snimke s kraja devetnaestog i s početka dvadesetog stoljeća. Na jednom snimku tim vozom u Sarajevo stižu Sofija i Ferdinand. Pruge je ovdje gradila Austrija, i zbog toga bistrički pogled na ulasku u grad zovem “austrijskim”.

I to je tako. Što se više ide u prošlost, ulazak u Sarajevo ima veću ljepotu.

 

*

Moj američki poznanik M. danas ide u mirovinu. 

Radili smo skupa u Reutersu, u pauzama na poslu svratili bi do Starbucksa na 14-toj ulici, pili svoja macchiata i razgovarali. Njegov brak se raspao, djeca se razišla po svijetu, a on se sa sjevera Virginije preselio u Baltimore. Imao je brod, bio je opsjednut plovidbom, kupio je kuću uz more, a ujutro bi na posao u D.C. stizao vozom. 

Nakon razvoda, upoznao je ženu “svog života”, zaljubio se kao dječarac, zvao ju je Calypso, jer je sebe od svih likova povezanih s morskim nevoljama poistovijetio s Odisejem. Ponudio joj je brak, a ona je tražila neko vrijeme da razmisli prije nego što donese tako važnu odluku. I onda, jednoga jutra M. se na poslu pojavio s pobjedničkim osmjehom na licu, imao je dogovorenu večeru s Calypso, a ona je od njega tražila da za tu priliku dođe svečano odjeven. To “svečano odjeven” obećavalo je, ona je donijela odluku. 

Sutradan se moj drug pojavio prilično rastrojen. Šta se dogodilo? Otišao je na večeru, bila je lijepa julska noć, a izbor restorana, vino i hrana po njegovom ukusu. Sve je bilo kako treba, ali onda je ona priznala da je zaljubljena u drugog muškarca. I to ne bilo kojeg drugog muškarca, već njegovog najboljeg prijatelja. 

“I što si ti rekao?”  

“Ništa. Bez riječi sam ustao i napustio restoran. I samo, dok sam se vozio kući, nazvao sam da je pitam: Zašto si od mene tražila da dođem svečano odjeven?”

 

*

Dogodilo se to prije 25 godina: primičući se granici, ispod cerade kamiona, moj sin je rekao: 

“Nemoj im reći ko smo, ubiće nas!” 

Već godinama želim u povodu ovih 7 riječi nešto napisati. I redovito odustanem, jer sve što napišem, nema snagu. Nemam snagu.

 

*

Sjećam se dana kad sam se prestao čuditi.

Spustio sam se u garažu liftom. Iz podruma sam se izvezao u sunčan dan, na Aveniju Wisconsin, a kao da sam ušao u san, jer sam se zatekao u ranim tridesetim godina prošlog stoljeća. Sva auta na ulici bila su iz tog doba, poznate fasade imale su starije natpise, na pločnicima ljudi u odjeći kakva odavno više nije u modi. Zvuk ulice je bio drukčiji. Ali onda je moje auto okružilo dvadesetak policajaca, objasnili su da sam upravo ušao u scenu filma čije snimanje je u toku, usmjerili me na suprotnu stranu i ja sam se minut kasnije iz doba Velike depresije vratio nazad u 2017. godinu, među prolaznike zagledane u ekrane svojih pametnih telefona. 

Svijet ovaj nije ozbiljno mjesto. 

Realnost traži manje policajaca za svoje osiguranje. 

 

*

“Postoje samo dva načina kako da živiš svoj život. Jedan je onaj u kojem je sve čudo. A drugi je onaj u kojem ništa čudo nije.” Ovo ja, po nepouzdanom sjećanju, citiram Einsteina.

 

*

Na vratima banke uniformirani muškarac je instrument nalik na plastični pištolj prislonio uz moje čelo da mi izmjeri tjelesnu temperaturu i kaže: “Ništa se Vi ne bojte.”

 

*

Prolazeći kroz predratnu arhivu, prijateljica je u časopisu Život (januar-februar 1985., br. 1-2) pronašla prikaz moje prve knjige, koji je napisao Todor Dutina, skenirala tekst i poslala mi ga. 

Pisac recenzije poslije će imati mračnu ratnu priču, ali mu to nije smetalo da nakon svega završi kao bosanski ambasador u Švicarskoj. Ne bih sada o tome, jer sjetio sam se drugog događaja.

Krajem osamdesetih, imao sam malu knjižaru u Domu Pisaca, Dutina je znao svratiti tamo, a jednom je došao uzbuđen. Šta mu se dogodilo? Sjedio je u svome stanu, listao novine kad je pored njega protrčao njegov sin i u žurbi, ne pozdravljajući se, ušao u svoju sobu. Ubrzo potom zvonilo je na vratima, a tamo je stajao zapuhani milicioner i rekao da traži mladića koji je “upravo ušao u ovaj stan”. Dutina uvodi neočekivanog posjetioca, onda dozove sina i prije nego što krene s pitanjima, sveže mu takav šamar da je istog trenutka, kaže, pomislio: 

“Uh, jebo me Dostojevski, udarih dijete da se omilim milicioneru.”

 

*

Danas, u 12:00 sati po lokalnom vremenu, s indeksom kvalitete zraka od 269, Sarajevo je bilo najzagađeniji grad u svijetu.