Novogodišnji životopisi: Bol i ljepota se odbijaju

 

Bilo je nekoliko strašnih ratnih zima, ali me sarajevske mećave nikada nisu zatvorile u kuću i, ako se dobro sjećam, nikad se nije desilo da se u gradu obustavi saobraćaj i da se ne možeš voziti njegovim ulicama. To mi se znalo desiti u Americi. Jedna zima bila je posebno studena, februar 2010. godine. Snowmageddon. Ne samo da je napadalo preko metra, nego je neprestano puhao oštri vjetar i snijeg kovitlao kao pustinjski pijesak, bijela prašina je ledila pluća.

Mećava je trajala tri dana, kojih se sjećam po Danilu Kišu. Studen kao da je stigla iz njegovog teksta, iz Grobnice za Borisa Davidoviča. Naime, tih 5., 6. i 7. februara 2010. godine, razmijenio sam nekoliko poruka s Markom Thompsonom koji je tada pisao svoju biografiju Danila Kiša. (“Ovdje pada sibirski snijeg. Kiš i snijeg.”) A knjiga ili tekst u mome slučaju imaju osobinu muzike. Kad slušamo neku poznatu pjesmu, mi se sjetimo vremena, nekada i događaja iz dana kad smo je čuli prvi put. I tako su se dvije stvarnosti stopile i postale jedno sjećanje.

Jučer je pao prvi ovogodišnji snijeg. Osim te magnetične bjeline, i iskustva beskonačnosti što nam otvara obični pogled u nebo iz kojeg padaju pahulje, snijeg je pročistio sarajevski zrak. Ali ovoga decembra teško je misliti o ljepoti i ljekovitosti zimskog prizora, zato što je zemljotres u Hrvatskoj ostavio nesretne ljude bez svojih kuća, na ulici, u studeni, i zato što na bosanskoj granici bosi migranti mrznu bez zaštite i hrane. A bol i ljepota se odbijaju. 

 

*

Hladno je jutros u našoj sobi. Ne može biti da su Rusi zavrnuli plin nakon skandala s ikonom?

Na zidu do moga radnog stola je slika Dragana Steneka (“This Is What You Want This Is What You Get”). To je apstraktno slikarstvo s prvim pokretom ka figuraciji, crta koja na platnu oponaša obline ženskog tijela. Zbog toga slika erotizira prostor i sobu čini toplijom.

 

*

Prolazeći pored Olimpijskog muzeja u Sarajevu danas, sjetio sam se B., mog američkog prijatelja.

Upravo ovdje, neposredno pred rat, imao je svoju posljednju izložbu. Nakon prvih granatiranja grada, skupa sa Olimpijskim muzejem izgorili su i njegovi radovi koji su tamo bili uskladišteni. Ti radovi su bili set zastava, ali takvih da boja i heraldički znakovi na njima nisu obilježavali države i nacije. Njegove zastave su bile anti-zastave, nadnacionalne i naddržavne. 

U vrijeme kad je sredinom osamdesetih na zastavama radio, ideja o njima stigla je do Danila Kiša i on je izrazio želju da za katalog buduće izložbe napiše kratki esej. To se, međutim, nije dogodilo. Kiš je ubrzo nakon izrečene želje umro. A danas kad priča o tome, B. događaj opisuje kao propuštenu priliku da upozna dragog pisca. Istina, o tome govori s autoironijom, jer kad je do njega stigla želja beogradskog pisca da napiše esej, on tada nije znao ko je, u stvari, taj čovjek, pa je rekao: 

“Danilo Kiš? Ni govora.”

B. inače spada u rijetke slikare koji čitaju. A i sam ponešto napiše. U mladosti, živjeli smo u istom sarajevskom kvartu, a sreo sam ga i upoznao u Americi, na drugom kontinentu. Koliko je tek onih ljudi koji su živjeli u mojoj blizini, a da ih nikada nisam sreo? Ako iz te perspektive pogledam, život je inventarna lista nesporazuma, arhiva praznine i katastarska knjiga mimoilažanja.

Muzej je obnovljen. Možda bi i zastave trebalo vratiti.

 

*

Od ove jeseni imam dvije dunje na polici s knjigama. Ne sjećam se ko ih je donio. Bit će da si ti. U svakom slučaju, svaki put kad u tijelu osjetim umor, ili kad ne mogu zaustaviti kašalj, ja s police skinem dunje i mirišem ih, to je moj jedini test za Covid-19.

 

*

Počeo sam gledati nogomet. Zapravo, unazad četvrt stoljeća nisam ga pratio, osim u vrijeme Svjetskog prvenstva i Lige prvaka, ali i tada selektivno, s fokusiranim zanimanjem za jedan ili dva tima. To je zbog toga jer sam živio u Americi, gdje naš fudbal nije popularan sport, nije ga bilo na važnim sportskim kanalima. I tamo sam najčešće slušao podsmješljive komentare o evropskom nogometu. 

Evo, recimo, šta je o tome pisao pjesnik Edward Dorn:

„U evropskom fudbalu

kad uradiš nešto dobro

dobiješ zagrljaj i poljubac.

U američkom fudbalu

kad uradiš nešto dobro

dobiješ šamar po dupetu.“

Tamo se vjeruje da je američki fudbal muški sport, a evropski je za djevojčice, igra bez opasnosti. A taj stav je, najblaže rečeno, potcjenjivački prema djevojčicama.

 

*

Desilo se u zadnjoj sedmici maja 2014. godine. 

Radio sam na njemačkoj televiziji. Stara bibliotekarka koja je arhivirala naš video odlučila je napustiti posao, pa smo tragali za novom osobom koja će raditi u arhivu. A od mene je traženo da razgovaram s kandidatima za tu poziciju. Jedan mladi čovjek, vršnjak mog sina, prijavio se na intervju za posao. Došao je, pitao sam ga, on je odgovarao, ali je izgledao prilično rasijano, pa sam mislio da ga posao ne zanima. Njegov profesionalni interes nije bio povezan s bibliotekom, on je u Madridu studirao film, a u međuvremenu se specijalizirao za video montažu. Ali onda je napravio jedan nervozni, nagli pokret glavom i tada sam vidio slušalicu u njegovom uhu, i tanki bijeli kabl koji mu pada preko ramena, pa sam ga istog trena pitao: “Koju muziku slušaš?” On se malo unezgodio i, jer nije imao izbora, na kraju je pomirljivo slegnuo ramenima i priznao. U toku je bila finalna utakmica Lige prvaka, i dok smo nas dvojica razgovarali o poslu, on je još slušao i radijski prijenos, jer je njegov tim Atletico Madrid igrao protiv Real Madrida. Osim što je finale najvažnijeg takmičenja u fudbalu, bila je to historijska utakmica gradskih protivnika, derbi, reklo bi se u fudbalskom žargonu. I tu se naš razgovor u povodu posla u biblioteci završio. 

Ostatak utakmice gledali smo skupa, na mome kompjuteru, a Santiago Chillari, tako se zvao kandidat za bibliotekara i navijač Atletica, bio je tužan na kraju, jer je njegov tim, nakon početnog vodstva, izgubio (4 : 1). Ali je on dobio posao! I treba još da kažem, dok smo radili skupa na njemačkoj televiziji, preporodio je našu biblioteku. Za to vrijeme, gledali smo dva Svjetska prvenstva u fudbalu; ono u Brazilu 2014, i ovo posljednje, u Rusiji, 2018. godine. I nakon toga, obojica smo se odselili u Evropu. On u Amsterdam. 

 

*

Bečki novogodišnji koncert je bez publike u sali. A na tijesnoj pozornici, ramenima se dodiruju muzičari Bečke filharmonije. 

“Sigurno su prethodno svi imali Covid test, i svi su negativni,” kaže ona koja nikad koncert iz prvog januara ne propušta.

“Među ovim muzičarima ima onih koji nisu bili živi kad sam ja gledala svoj prvi Bečki koncert.”

 

U vrijeme novogodišnjih praznika, poklanjamo priče objavljene tokom 2020. godine. 

Pročitajte IZABRANE TEKSTOVE koje je Semezdin Mehmedinović pisao tokom 2020. godine.  

(zurnal.info)