Mali životopisi: Osoba koja ima reumu

 

 

*

Ističe godina. Ne znam jesam li išta u njoj naučio. 

Otkrio sam, recimo, da su ptice u Sarajevu drukčije, da često lete u visini ljudskih glava, u ravni našeg pogleda. Možeš vidjeti goluba kako se mirno gega preko ulice, koračajući po asfaltu, umjesto da oslobođen poleti. To sam otkrio, ali ne znam zašto je to kod naših ptica tako. Niti znam što bih s tim znanjem.

 

*

Živimo u stanu iznad kladionice. Kroz prozor vidim naš auto na malom parkingu pred ulazom. Ali svaki put kad krenem napolje, otkrijem da je neko parkirao vozilo na ulici tako da blokira moj izlazak. Zaustavljanje ispred ulaza nije dozvoljeno, ali vozači se ne osvrću na to. 

I onda, nemajući izbora, odem do kladionice i stojeći u otvorenim vratama pitam: 

“Čiji je plavi Renault parkiran na ulici?” 

Prema meni se okrene desetak odsutnih lica, koje sam prekinuo u njihovome snu o sreći. Obnevidjeli su od zurenja u velike ekrane ispred sebe, na kojima uvijek trče psi. Ta trka, čini mi se, ovdje nikada ne prestaje. Postoji vizuelni nesklad između naše grube sirotinje i elegantnih hrtova koji u trci povijaju svoje duge i vitke vratove. 

Na moje prozivanje, bez riječi ustane jedan mršavko i poslušno krene napolje, propustim ga, idem iza njega i tek sada, na dnevnom svjetlu, vidim da je sijed, u srednjim godinama i, dok ulazi u plavi Renault razbijenih farova, vidim da mu je košulja rašivena na ramenu, farmerice izderane... I što je naša sirotinja veća, mislim, to je i naš san o sreći neutješniji. 

 

*

Adorno u knjizi Minima Moralia američku ravnu cestu opisuje kao “nasilje nad krajolikom”. 

Vozimo se na jug. Gledam bagerima rezanu zemlju južno od Stoca, to je magistralna cesta u nastanku, koja će ovaj grad spojiti s Neumom. 

U isto vrijeme, mi smo na uskoj staroj cesti, ko zna kada u prošlosti sljubljenoj s ovim krajolikom. Možda je još u rimsko doba građena da se s nje u promicanju vide lijepi pejzaži. Nigdje nisam vidio tu boju rastinja u kamenjaru, prvo svijetlosivo i smeđe pod oblačnim nebom, potom nevjerovatni sklad zelene i smeđe, ali ta zelena je živa, puna gorkog soka, a smeđa na rubu crvene u srcu decembra. Svako malo ove se dvije ceste – stara i nova – sreću kao prošlost i sadašnjost, gume s ispucalog asfalta pređu na oštri makadam, i tada se promijeni zvuk. 

Zašto su u ovoj zemlji najljepši krajolici pusti i bezljudni?

A onda se brzo, kroz maslinike, spustimo u grad. Neum. Dan je oblačan, u zraku je so. Zdravo more! 

 

*

Bijeli VW se upravo zaustavio pored restorana u ulici Mimoza. Izlazi sijeda žena i u žurbi skuplja stvari sa zadnjeg sjedišta, namirnice i… knjige. Kako god ih pokupi u zagrljaj, nešto ispadne. Nogom je na kraju zatvorila vrata i otišla. 

Ljudi koji žive s knjigama zaboravni su, a to je zbog toga jer je njihova koncentracija na jedno tako jaka, da sve drugo ostane neprimijećeno. Ne znam koje su misli ovu ženu opsjedale. U vratima auta ostao je ključ. 

A iznad tog malog vozila vidi se zaliv i kao nedovršen crtež u magli Pelješački most. 

 

*

Na ekranu svoga laptopa ona ima fotografiju cvjetnog buketa koji joj je ne tako davno stigao iz Blagaja. Savršeni cvjetovi među kojim dominiraju ruže (tri žute, jedna crvena) i daju ukupni ton buketu. To cvijeće s kraja ljeta u međuvremenu je uvenulo. Naviknuta na fotografiju, prestala je obraćati pažnju na nju, sve dok se s juga Hercegovine ovih dana nismo vratili u sarajevsku maglu i smog, pa sada kad otvara laptop, obavezno pogleda u sliku buketa i kaže: “Pogledaj!”

“Mnogo toga se mora pomirisati, prije nego što jednoga dana shvatimo da smo od svega možda ipak najviše voljeli ružu,” parafraziram Sándora Máraija.

 

*

S prozora sam ugledao dvoje mladih ljudi na parkingu ispred zgrade. S ove udaljenosti, čini mi se da su još uvijek dječak i djevojčica. On je vješto otvorio auto služeći se nekom priručnom alatkom za obijanje vrata. A onda su brzo uskočili na zadnje sjedište i vrata su zatvorili za sobom. Auto je bio Mercedes-Benz. 

Nakon toga, tamo iza vulkanizerske radnje pojavilo se policijsko vozilo, i sada se sporo pomjera tako da policajac može snopom baterijske lampe osvijetliti unutrašnjost svakog parkiranog auta. 

Dok su se primicali mercedesu s ljubavnicima, osjetio sam takav napad tjeskobe da sam leđa okrenuo prozoru, i pustio neka se sve dogodi bez mene.

 

*

Pada kiša danas, i zrak miriše na bostan. 

Oblačim zimsku odjeću i s otvorenim kišobranom izlazim napolje. Tako stvari stoje s mojim tijelom. Ali moj duh je stalno go i slobodan, u stanu i na ulici.

 

*

Sad me i sitne kosti lijeve šake bole.

Ona mi šalje korisnu poruku, rimovanu: 

“Osoba koja ima reumu, treba da se preseli u Yumu!”

Yuma? To je pustinjsko mjesto na jugu Arizone. Tamo se i žene naoružavaju. U restorane uvečer izlaze sa svojim malim pištoljima u futrolama od najfinije kože ukrašene dijamantima. Lažnim. I ti pištolji imaju ružičaste drške.

Bol se uvijek ublaži kad se govoreći o bolu šališ. Postajem svjestan toga s prvim znacima starosti. Bol nam misao o vlastitom nestanku čini podnošljivom. 

 

*

Na kraju godine (a treba uslovno shvatiti ovo “na kraju“), nemam ništa važno da kažem. U krivu je onaj koji misli da ima odgovor. Nešto se poremetilo s disanjem, kao da je ljudskom voljom iz svijeta istisnut zrak. 

Putovao sam kad se od mene tražilo da ne izlazim is stana. Kad nisam putovao, bježao sam u prošlost. 

Izlazeći napolje lice sam pokrivao crnom maskom na kojoj piše OUTSIDE.  Riječ ‘vani’ je istovremeno značila i prijetnju i obećanje slobode. 

Ova je godina bila drukčija, i ona će, bojim se, produžiti da traje.

(zurnal.info)