Mali životopisi: Pejzaži u dimu

 

Mnogo godina unazad, geografski centar mog svijeta je bilo raskršće Ulice M i Avenije Wisconsin... Toliko puta sam nekog čekao na tom križanju u D.C.-ju! 

Zvoni telefon, javlja se Seid Serdarević, kaže: 

“Upravo ulazimo u Stolac, gdje ćemo se naći?” 

“Na prvom semaforu,” kažem, “skreni lijevo.” 

I, evo, srećemo se na raskršću Kraljice Katarine i Kneza Domagoja, što je geografski centar mog svijeta sada.

 

*

U Citroenovom servisu razgovaram s automehaničarom. 

“Problem je s autima u Americi,” kaže on, “čim ih kupiš padne im vrijednost, i tako preko noći ostare.” 

Večeras čitam Apollinairea, pjesma se zove “Zona” – napisana je na samome početku dvadesetog stoljeća, kad su auti bili novitet – koja započinje izjavom: “Konačno si se umorio od ovog ostarjelog svijeta”, i još kaže: “Čak su i automobili antikni”. 

Stari francuski pjesnik tako je, iz daleke prošlosti, stupio u dijalog s automehaničarom iz Mostara.

 

*

Pred ulazak u Jablanicu, vozeći se s juga, stigli smo u zonu koju, za svoju internu upotrebu, zovem Lamb District. To je onaj niz restorana u kojima se služi “mlada janjetina”. A “mlada janjetina” je obična tautologija sretno inkorporirana u naš kulturni kod. Uspio sam nagovoriti Sanju da se zaustavimo ispred jednoga restorana, s izgovorom da mi se jede kupus salata.

A večeras, nedjeljni skype-razgovor s Hemonom. Najprije mu opisujem začudnu boju Neretve. Čak i u oblačnome danu, kao i na svim dnevnim svjetlima, ona je jednako zelena. Nakon toga mu opisujem Lamb District iskustvo, znajući unaprijed za njegovu slabost prema ovim restoranima na našoj cesti prema moru. On kaže da mu sve to nedostaje, ali da on relativno često pravi kupus salatu, samo što njegova nažalost nema ukus ni miris janjetine, jer ovu salatu iznad Jablanice, kaže on, “promiješaju one ruke koje prije toga s ražnja skinu janje”. 

 

*

Svratio sam do Buybooka i tamo me je, kao učesnika Bookstana, dočekala platnena vrećica s poklonima. Odmah sam istražio šta tu sve ima. Proteklih mjeseci čest sam gost književnih festivala, i ovaj trenutak se ponavlja. Kad sam jučer doputovao u Sarajevo, kod kuće me čekala pošiljka iz Varaždina, s platnenim cekerom KaLibar bestiVala. Tamo sam u septembru bio (online) gost, pa su mi poslali knjige dragih autora, moleskine bilježnica, paketić s tamnom čokoladom, i još svega drugog u toj platnenoj vrećici. 

Mene su ovi pokloni pretvorili u dječaka, pa sam se sjetio svoga druga iz daleke prošlosti. Naime, Grofu su tuđe torbe bile fetiš. Bila je to živa dječja radoznalost, morao je istražiti njihov sadržaj, to je bio nagon. 

Jedne zimske večeri, ranih osamdesetih u Colegiumu Artisticumu je otvarana neka skupna izložba, bilo je puno mladog i lijepog svijeta. Pojavio se tada i slikar Ibrahim Ljubović, o ramenu je nosio platnenu torbu. Grof ga je odmah pitao može li zaviriti u torbu. Ukočio sam se zbog Grofovog ispada, zaustavio dah čekajući reakciju, ali Ljubovića njegova molba nije iznenadila, rekao je: 

“Hoću ako ćeš i ti meni dati da vidim šta je sadržaj tog tvog cekera!”

 

*

Mi ipak odbijamo izaći iz dvadesetog stoljeća. 

Bio sam u Zvonu, večeras smo moj drug Saša Bukvić i ja otvorili njegovu izložbu fotografija. “Pisci u Zvonu, 1988 – 1992”. Bilo je zanimljivo. Vratio sam se trideset i više godina u prošlost. Izložene fotografije pokazuju moj svijet iz kasnih osamdesetih, puno prijatelja, a mnogi od njih više nisu živi. I ja se često pojavljujem na tim fotografijama, uvijek s cigaretom između prstiju, s glavom u oblaku duhanskog dima. Tako je bilo tada, naši su životi bili pejzaži u dimu. Ali u Zvonu je i večeras tako. Oblak cigaretnog dima. 

U Americi sam pratio kako se ta kultura mijenja. Devedesetih sam išao na književne večeri u zadimljene barove. Desetak godina kasnije, počeo sam dobijati pozive za čitanja u šminkerskim radnjama gdje se služe sladoledi i salate. Nove generacije odbacuju alkohol, okreću se zdravlju. Cigarete su tamo već davna prošlost. 

Sjećam se, u svojim nekrolozima za većinu smrti važnih ljudi iz dvadesetog stoljeća, New York Times je optuživao duhan.

 

*

Mi smo ovisnici o bojama. Ali zašto onda imamo tako pozitivan odnos prema crnobijeloj fotografiji? 

Crno i bijelo dana i noći spada u naša prva iskustva svijeta. 

 

*

Večeras smo svratili do Trga Susan Sontag. Tamo je promovirana biografija "Sontag: život i djelo" Benjamina Mosera.  Knjigu je objavio Buybook u izvrsnome prijevodu Senade Kreso. Razgovor s Moserom s mjerom je moderirao Boro Kontić. Bilo je hladno na otvorenom, ali je razgovor bio živ i vezivao je pažnju. Nekoliko puta Moser je istakao da je Sarajevo važno u ukupnom intelektualnom angažmanu Susan Sontag. I to je vjerovatno tačno. Sontag je provela puno vremena u Sarajevu, i to jeste bila kruna njenoga intelektualnog i političkog aktivizma. Njezina posljednja knjiga “Regarding the Pain of Others”, fokusira se na to kako mi gledamo slike, fotografije koje pokazuje stradanja, i na moralne implikacije tog našega gledanja. Za primjere je primarno koristila fotografije iz vremena sarajevske opsade. Preplavljeni tom vrstom slika koje su nekada služile da šokiraju i proizvedu uznemirenje, mi smo izgubili sposobnost reagiranja. Ljudi sve manje i sve teže saosjećaju s bolom drugog. Njen je odgovor na kraju da možda ne treba očekivati empatiju, možda se tu traži nemoguće, fotografija možda ne proizvodi saosjećanje prema drugome, ali uvećava znanje o tome koliko patnje prouzrokovane ljudskim zlom postoji u svijetu koji dijelimo s drugima. Možda je i to dovoljno. 

Poslije smo otišli u restoran. Bili smo promrzli, ali je večer imala svečani ton kao da je praznik, novogodišnja noć bez snijega. 

Gledao sam kroz stakleni restoranski zid u uličnu tamu i sjetio se kako mi je jednom poznanica u Berkeleyu pokazala mjesto na Telegraph Aveniji gdje je Susan Sontag zalegla, da pokaže što se u Sarajevu uradi kad se s Trebevića čuje ispaljenje granate. 

 

*

Iz svijeta iščezava nježnost u odnosima između ljudi. Sigurno sam već negdje ovu priču ipričao, ali ću je ponoviti. 

Prije dvadesetak godina, na aerodromskoj stanici u Arlingtonu, u voz su ušle njih dvije, jedna mlada djevojka i jedna žena na rubu starosti. Bile su tihe i nasmijane. Povremeno, kada bi žena pogledala na stranu, tek da kroz prozor vagona osmotri rijeku i grad iza nje u promicanju, djevojka bi je poljubila u potiljak. Ta igra se ponavljala: kad žena ne gleda u nju, djevojka bi je poljubila. Putnici su obratili pažnju na njih dvije, i počeli su glasno negodovati. Tolika taktilnost u ovom svijetu njima znači samo jedno: one su ljubavnice, a mjera ljubavi koju na javnom mjestu pokazuju nedopuštena je. Međutim, svi ti znakovi tijela, bili su obična nježnost kćerke, studentice iz neke tužne slavenske zemlje, kojoj je u posjetu upravo došla majka, a ona ju je dočekala na aerodromu. Izraz razočaranja na njihovim licima, nakon što su postale svjesne razloga zbog kojeg putnici negoduju, bio je neutješan, i kosa starice postala je vidljivo sijeda.

 

*

Volim zavirivati u stare bilježnice. Volim ono što tamo nalazim. Nedovršene rečenice. Pišem usput i zbog toga napisano izgleda nedovršeno. Ali onda sitnim izmjenama, naknadno, uspijevam riječi svezati za živi svijet kao što se stopalo stegne pertlom cipele. Volim bilježiti u hodu. I oduvijek sam želio zapisivati samo prve rečenice. Roland Barthes je često pisao u fragmentima zato što, kaže, „voli pisati početke“. Želja za novim početkom naš je najčistiji san. Želio sam pisati prve rečenice. Ali je naša potreba za drugom rečenicom ipak veća. To je potreba za kontinuitetom, za sjećanjem na prvu rečenicu.  

 

(zurnal.info)