Mali životopisi: Dnevnik kratkog ljeta

Danas sam na uličnom štandu u Dobrinji kupio knjigu Nebeski zaručnici Mirka Kovača; objavljena je davne 1990. godine kao dio njegovih Sabranih djela. Od tada je prošlo tačno trideset godina... A kad sam je otvorio, vidim, puno je spojenih, nerazrezanih listova, pa ih moram pažljivo razdvojiti. Znači, prije mene ovu knjigu niko nije otvorio i čitao. Knjige su usamljenije od ljudi...

 

***

Stigla mi je fotografija iz Stoca. Ovo sam ja s dvije djevojčice. Kostobolja me usporava u hodu i brzo se umaram. Tamo sam boravio književnim poslom, bio je zadnji dan festivala, pred ulazom u kafanu čija bašta se nadnosi nad bistru Bregavu, stajao sam okružen poznanicima. Prišao mi je visoki muškarac, foto aparat je u njegovim rukama, a ispred njega su trčkarale dvije vesele djevojčice u ljetnim haljinicama sa cvjetnim dezenom. 

Muškarac: „Moja supruga voli vaše knjige, pa ako može, ja bih da vas slikam s našim djevočicama?“ 

Ja: „Može.“ 

Djevojčice su ispred mene; da se prilagodim njihovoj visini čučnem, i tada klecavih koljena posrnem i padnem na pločniku. Djevojčice se uzbunile, brzo se udaljavaju, trče, a jedna od njih dovikuje: 

„Mama, mama, pao je tvoj omiljeni pisac!“

Evo i mame s njima, vraćaju se nazad. Potom se ipak slikamo.

 

*** 

Iz nekog razloga, ne osjećam se dobro kad kupujem svoje knjige u knjižari, kao da se tim činom razgolićujem. Ne znam zašto je to tako. Danas sam toga postao svjestan. To je stid star već više od trideset godina, ali o njemu ranije nisam mislio. I možda zbog toga, rijetko sam drugima poklanjao svoje knjige.

U proteklih četvrt stoljeća, kad bolje razmislim, najčešće sam prijateljima i poznanicima poklanjao Americans, knjigu fotografija Roberta Franka, s predgovorom Jacka Kerouaca. Crno-bijele fotografije snimljene na njegovom putu preko Amerike, ranih pedesetih godina prošloga stoljeća. Te slike najčešće pokazuju očiglednost rasne segregacije na američkom jugu. 

Jednom sam knjigu poklonio mladoj američkoj prijateljici, a ona je odmah krenula listati i ubrzo s ushitom stala na stranici s fotografijom crne dadilje koja u naručju drži bijelu bebu. Nakon toga, na svome telefonu je pronašla fotografiju koja neodoljivo podsjeća na ovu iz knjige, s tim da je ovdje bijela beba ona, u kasnim sedamdesetim, na nekom ranču u Texasu. Zanimljivo, uvijek kad nađemo vlastitu sličnost s drugima u svijetu, obradujemo se, možda zato što nam to umanjuje osjećaj usamljenosti. Na trenutak smo oboje zašutili, zbog te neočekivane očiglednosti, i zbog rasne osjetljivosti koju je sadržaj fotografija otkrio. 

To je bilo prije Trumpa, mislili smo tada da je bijeli rasizam upokojen.

 

*** 

Ovoga augusta mnogo čitam Adama Zagajewskog. Čitam poeziju u nadi da će mi to probuditi želju za pisanjem pjesama. Zagajewski je jedan od rijetkih pjesnika kojeg pažljivo pratim već četrdeset godina, čitam manje više sve što napiše, sve što do mene dođe u različitim prijevodima. Premda, kad bolje razmislim, nas dvojica smo u svakom pogledu različiti. Bit će da mene njegovoj poeziji privlače upravo te razlike. Mogao bih nabrojati mnoge, ali ova je čini mi se suštinska. U jednoj pjesmi on hvali eleganciju ženske odjeće “do 68 godine”. Znači, dok skidanje i odsustvo odjeće nije postalo izraz slobode. Meni je bliža ova ženska estetika koja se pojavila nakon 68 godine, kada je odjeća postala manje važna, taj svijet mi je razumljiviji od onog, elegantnog i konzervativnog, koji mu je prethodio.

 

*** 

Postoje li još uvijek bagremovi na našem nasipu uz prugu? I njihov miris pomiješan s mirisom katrana koji se u toplim ljetnim danima počinje topiti na pragovima.

 

***

Svratili smo u restoran da se sklonimo od ljetnog pljuska. On pije crni čaj, ja kafu. Bradu je naslonio na šaku kojom stišće dršku kišobrana, i govori. Od kišobrana se ne odvaja, jer ako ga odloži sa strane, sigurno će ga zaboraviti.

 

***

Htio bih da kažem nešto o veličini naše države. Iznajmio sam auto na sarajevskom aerodromu i vozio sam na jug, do Stoca, pa nazad do Sarajeva. Dan kasnije produžio sam na sjever do Tuzle, i još sjevernije prema Srebreniku. Onda sam se vratio nazad do Sarajeva. Na tom putu, toj vertikalnoj asfaltnoj crti kroz cijelu državu, rezervoar u iznajmljenom autu nisam potrošio.  

 

***

Bildungsroman. Upoznali su se u Sarajevu. Mlada američka studentica, dospjela je u ratnu zonu gdje je upoznala slikara, pomalo divljeg i izrazito talentiranog mladog čovjeka. Već su u svijetu objavljene reportaže o njegovom djelu, pozivi za izlaganje u galerijama stizali su s različitih kontinenata, ali njemu se tih devedesetih iz Sarajeva, grada pod vojnom opsadom, nije izlazilo. Slikao je i ratovao. I tek nakon što se rat okončao, kad više nije bilo izgovora, počeo je putovati, na kraju su njih dvoje završili skupa, u državi Oregon, u gradu Portland. On je u međuvremenu prestao slikati, ona je objavila bitne knjige uglavnom o umjetnosti, njen je nekadašnji interes za prokazivanja nasilja u društvima u svijetu oslabio, njena kritika američke vanjke politike je već daleka prošlost. Iz njihove se ljubavi rodio dječak. Zdrav i čvrst, od najranijeg djetinjstva pokazivao je zanimanje za sportove, a onda se izdvojio onaj jedan u kojem, reklo bi se, ima najviše dara. Boks. I eno ga, pobjeđuje, još nijednog poraza nema, putuje po kontinentu i “tuče se, gospodski, u rukavicama”, kako to kaže ponosni otac. Šta o tome misli majka..? E to pitanje sada otvara prostor za jedan bildungsroman.

 

***

Pričao mi je P. o političarima, članovima njegove stranke iz Krajine. “Kad govore, uvijek krate, nikad ne kažu mogao, uvijek mog’o, nikad rekao, uvijek rek’o, pa ih onda ispravljamo. I veli ovaj jedan: Ja sam mu rek’o… I ja ga podsjećam, kažem da njegovom rek’o nedostaje a, i on se brzo ispravi: Ja sam mu rek’o – a…“

 

***

U parku vidim tri djevojke u crnom. 

Istog trena sjetim se događaja: D. C., Osamnaesta ulica, turski restoran koji se zove Mezè, i topla jesenska noć. Mogla je biti 2013. ili 2014. godina, ispraćali smo F., prijatelja koji je naprasno odlučio da se vrati u Evropu, u Frankfurt. F. je u svojim mladalačkim zanosima bio izrazito sklon latino djevojkama, jednoj je predložio brak i ona je pristala. Ali kad joj je pokazao vjenčani prsten, bila je razočarana, “očekivala je nešto veće i skuplje”. I on je odustao. Zato se vraćao kući, u Evropu. Bio je tužan u našem oproštajnome druženju. I tada, da ga razveseli, B., djevojka koju sam te noći sreo prvi put, i koja o meni za razliku od ostalih okupljenih oko restoranskog stola ništa nije znala, ispričala je vic u kojem se pojavljuju tri Arapke pod crnim čadorima tako da im se samo oči vide, i s telefonima u zraku snimaju svoje selfije. Svi su malo pretrnuli, zašutjeli, kao da se od mene očekuje da nisam spreman prihvatiti šale s islamskom ikonografijom. Kako je živ taj trenutak tišine! I ja sam šutio, zato što volim sitne drame koje nastanu iz jedne izgovorene riječi, geste ili pokreta, i želio sam da tišina potraje što duže, da sentiment dostigne punu zrelost, jer ljudski osjećaji imaju organsko porijeklo, prvo se rascvjetaju, a onda gube boju i razgrađuju se. 

Sada, u sarajevskom parku, tri djevojke u crnom, potpuno su pokrivene tako da imaju samo proreze za oči. U vrelom augustu, ta njihova odjeća koja sasvim odstupa od sezone, naprosto ne može biti njihov prirodni izbor. Vitke su i živahne, razgovaraju i smiju se, propinju se na vrhovima prstiju i otimaju gravitaciji, kao da žele izaći iz svoje odjeće; ruke su im u zraku i savijaju tanke grane s kojih trgaju šljive. Mlade žene. I zrele šljive.

 

***

Nepovjerljiva je prema ženama koje su kao male djevojčice kopale oči svojim lutkama...

 

***

Našao sam jedan list papira na kojem sam u prošlosti nacrtao nekoliko portreta različitih osoba, a svaka ima naočale podignute na tjeme. Postoji ta navika ljudi da naočale uglave gore iznad čela, a često to čine iz potrebe da se zagledaju u nešto ispred sebe, da bi jasnije vidjeli.

 

***

Kucam na prozor taksija, vozač miruje u sjedištu i pažljivo zagleda novčanicu u svojoj ruci i ne obraća pažnju na mene. Kucam. Napokon me je pogledao, maše da otvorim vrata. Uđem, zahvalim se. “Ugrijalo napolju?” -- pita. “Da.” -- potvrdim. Vrti glavom, kaže: “Neka žena mi je dala poderanih deset maraka.” Kad smo se zaustavili na semaforu, iz džepa je izvukao novčanicu, okreće je prema suncu I gleda. I cijelim putem, kad bismo se zaustavili, on je zagledao novčanicu od deset bosanskih maraka.

 

***

Taksist kaže: “U onoj našoj državi, postojale su dvije Drine bez filtera, sarajevska je bila bijela, a niška crvena.”

 

***

U uskom liftu naše zgrade vozim se s N. Iznenadio sam se da ga vidim, mislio sam da više nije živ. Oba smo na licu imali zaštitne maske. Nismo se obratili jedan drugome. On je izišao na trećem, ja sam produžio do šestog sprata, i mislio sam na predsjednika.

Predsjednik je na visoku političku poziciju došao direktno iz zatvora. S njegovog suđenja, desetak godina ranije, za državnu televiziju je tada izvještavao N., novinar pripravnik. Novinarstvo je tada bilo u službi političkog procesa u kojem je budući predsjednik osuđen “za zločinačko udruživanje, neprijateljsko djelovanje i kontrarevoluciju”. Otac mladog novinara bio je blizak prijatelj sa osuđenikom. Prošlo je vrijeme, zatvorenik je na slobodi, osnovao je političku stranku, dobio izbore i postao predsjednik države. Ubrzo nakon toga počinje rat. Novinar je, u međuvremenu, postao ozbiljan i uvažen u svome poslu. Nakon svih promjena, tražio je  da se sretne s predsjednikom. U kabinetu su. Između njih je prazan sto. Predsjednik šuti. Novinar objašnjava, bio je mlad, pogriješio je i moli da mu se oprosti. Predsjednik ga je saslušao. “Kako ti je otac?” – pitao je. “Dobro.” “Pozdravi oca.” To je bilo sve što je rekao, nakon toga je ustao i napustio prostoriju. Nije mu oprostio. Novinar je nakratko ostao sam u predsjedničkom kabinetu. 

N. se još neko vrijeme zadržao u gradu, onda je emigrirao u Pariz. 

 

***

Što bi rekao Kurt Vonnegut: “Sve se manje ili više upravo tako dogodilo.”

 

***

U našoj kulturi izgovorene rečenice najčešće počinju s nekom negacijom, ‘ne’ je ugravirano u naš identitet.

 

***

Strašno je kako je naša bosanska stvarnost otrovana identitetskim politikama. Skoro je godina prošla od ovog događaja. Nakon javnoga razgovora o književnosti, obratio mi se mladi muškarac, bio je u društvu svoje supruge, oboje imaju solidno književno obrazovanje. Dvoje divnih ljudi. I uvijek osjetim nelagodnost kad se ovako sretnem s osobama koje pamte moje rečenice iz knjiga, a ja sam ih u međuvremenu zaboravio. I on još kaže kako je u govoru na crkvenom vjenčanju svoje sestre pročitao jednu moju pjesmu: “Pjesma se svima dopala i željeli su znati ko je pjesnik, a ja nisam mogao otkriti tvoje ime, da ih ne razočaram…” 

 

***

Usputnost. Tako možeš opisati ukupni život. Usputnost. Uvijek je postojala neka ideja o važnijem cilju prema kojoj ideš, i onda usput radiš sve drugo. Na kraju se pokazuje da je ‘sve drugo’ zapravo bilo ‘sve’, a da ono bitno prema kojem si išao ne postoji. Osim ako nije u pitanju konačni cilj, prema kojem se svi, uglavnom, protiv svoje volje krećemo, ono što je velika praznina, ili Ništa s velikim N.

 

***

Ovo je prvo ponavljanje augusta otkad sam se vratio u grad. Prošli august je imao vrelije dane. Uskočio sam u tramvaj. 36 Celzija napolju, unutra još više, jer nema klima uređaja. Djeca plaču. Manje više sve žena u tramvaju imaju lepeze i njima mašu pred dječjim licima, suše im suze. Stao sam iza jedne djevojke i lice namjestio tako da po njemu padne nešto od svježeg zraka koji ona vitla vještim pokretima lepeze. I nakon nekog vremena kažem: "Hvala!" Ona me je pogledala, pa se uvrijeđena udaljila od mene, kao da sam joj na uho šapnuo grdni prostakluk.

 

***

Sporo ljeto, covid-19, i svijet bez zagrljaja. Sjećam se, prije desetak godina bio sam u Phoenixu i sreo grupu mladih nezadovoljnih ljudi u čijoj srednjoj školi su upravo uveli zabranu međusobnog grljenja učenika. Dozvoljen je bio samo zagrljaj koji ne traje duže od 2 sekunde.

 

***

Cage piše kako je Krishnamurti imao predavanje o tome kako slušati predavanje. Rekao je: “Moraš posvetiti punu pažnju onome što predavač govori, a to ne možeš ako vodiš bilješke.” Cage kaže da je djevojka s njegove desne strane sve pažljivo bilježila u notes. Muškarac s njene desne strane joj je rekao: “Zar nisi čula šta je rekao? Ne trebaš zapisivati.” Ona je onda pročitala što je upravo bila zapisala i rekla: “Tačno tako. Imam to od riječi do riječi zapisano u svojoj bilježnici.” 

 

***

Uvijek u danu dođe onaj trenutak u kojem osjetim nagonsku potrebu za tišinom. Nije to zbog buke vanjskog svijeta, već zbog sudaranja bespotrebnih misli u glavi, u ovoj glavi. 

 

***

Izmišljati? A zašto da ne? Tvoja sadašnjost je uglavnom zamorna i dosadna. Puno je zabavnije zamisliti svijet iz perspektive vozača autobusa u noćnoj smjeni gradskog prijevoza u Buenos Airesu.

 

***

Presadila je cvijeće u saksijama, a ja sam u gradu, na njen nagovor, pronašao mali starinski radio. Ona ga je namjestila u sredinu između saksija. Njena je teorija da cvijeće ima svijest, i da rado sluša muziku, a ja sam prema tome prilično nepovjerljiv. Cijelu noć iz kuhinje dopire noćni program radija. A jutros, ona me budi samo da vidim kako su cvjetovi svoje listove ukosili prema izvoru zvuka. “Vidiš kako su naćulili uši, da čuju.”

 

***

Sve što se s tobom i oko tebe u ovih šezdeset godina događalo bio je otvoreni sukob sjećanja i zaborava.

 

(zurnal.info)