Tijelo je čudan instrument, proizvodi nemjerljivo zadovoljstvo, i u kontrastu bol. U bolu, moj osjećaj mjesta se dramatično mijenja, sve oko mene biva tješnje

Iz vremena opsade, postoji nekoliko događaja kojih se rado sjetim, zato što su pamtljivi u svojoj začudnosti, zato što je u njima bilo viška boje, ili viška života. A jedan od njih je taj susret u brdu iznad Čengić Vile. Miris šljiva i zvuk pisaće mašine u prirodi

Ako bih se upustio u opisivanje svega što se u mome životu zbilo upravo tu, i u objektima smještenim u prolazu, mogao bih sklopiti cijelu knjigu. Kabare, kako se nekada zvao današnji noćni klub Underground, mjesto je u kojem sam zadnji put vidio Davorina Popovića

Kažem: “Nema ničega...” A Sanja kaže: “Ima, ali odbija da se pokaže.”

Pili smo toplu kafu i otpuhivali duhanske dimove. To je jedna od važnijih slika iz moga života, horizontalna fotografija u koloru koji jasno otkriva kako jutarnje, istočno svjetlo pada po nama dvojici. Šteta što nije snimljena

Na samome početku osamdesetih, u vrijeme dok sam studirao književnost u Sarajevu, često sam svraćao u Klub književnika da vidim i čujem pisce koji se u tom restoranu skupljaju. U Klubu sam uspoređivao fizički izgled i boju glasa autorâ s njihovim knjigama koje sam ranije već čitao.

Književnost je, u ono vrijeme kad smo naš izgubljeni tekst pisali, imala drukčije značenje nego danas. Poezija je bila zamjena za raj. Postojalo je određeno oduševljenje knjigom u javnosti, čega danas nema, ili skoro da više nema.

U mome sjećanju postoje razne kafane iz kojih smo gledali kako se napolju roje pahuljice. I sada kad s ove udaljenosti gledam na svoju prošlost, mogu reći da je Daco bio drug iz mladosti s kojim sam gledao snijeg.

I nakon toga je rekao nešto zbog čega se, evo već dvadeset godina spremam opisati ovaj naš susret. Rekao je: „Jedina ideologija koja bi danas Isusu bila prihvatljiva je antifašizam.“

Ladin je jedino želio da piše svoje pjesme, da se u njima otkači, i to je u njegovome svijetu bilo sve.

Negdje u svijetu, zaboravljen u iznajmljenom skladištu, ili izgubljen između stranica knjige koju više niko ne otvara, postoji jedan crtež. Iz dva, tri poteza olovkom, ona je naslikala moj portret. Prigovarala mi je da sam nestrpljiv i zato me je na crtežu prikazala kao starca. Rekla je: „Evo, to je ono prema čemu ti slijepo žuriš!“

Bilo je podne kad smo ustali od stola, oko nas je bila gužva i žamor gostiju kojih smo tek tada postali svjesni. Nakratko smo još svratili do polica knjižare, razgledali nova izdanja i nakon toga izašli napolje. Opraštajući se, ugledali smo mjesec usred bijela dana, lijep i bijel, kao kugla sladoleda na plavom nebu. I Hemon je rekao: “Mjesec je moj drug.”

Kad smo se nas dvoje prvi put poljubili, u aprilu 1981. godine, na Zemlji je bilo 4,5 milijardi ljudi. A u trenu našeg jutrošnjeg poljupca, u aprilu ove 2020. godine, na Zemlji je 7,8 milijardi. Između dva naša poljupca broj ljudi se skoro udvostručio.

Dakle, oktobar je 1992. godine. Ovdje gdje je sada galerija s misterioznim bijelim platnima na zidu, prije dvadeset i osam godina bila je prazna soba s jednim stolom. I kad sam se pojavio, za tim stolom na kojem je bila šahovska ploča s poredanim figurama, sjedio je Grof

Svaki put kad se ovih dana spomene “social distancing”, ili “pravljenja razmaka”, pomislim na Affana Ramića koji je jednom ušao u kafić i naručio dva viskija

Kad jednom slobodni izađemo iz svojih soba na ulice, nisam siguran šta će nas tamo dočekati. Pitanje je, kolika će biti cijena našeg odsustvovanja iz svijeta?

Što se pisanja u karantinu tiče, priznajem da mi tema epidemije nije privlačna. Možda zbog toga što je neprijatelj nevidljiv, a tekst traži sliku. Ali je istina da dok pišem o svemu drugome, svejedno ne mogu prestati misliti o ovome što nam se upravo događa. Zbog toga lako odustanem od pisanja i okrenem se čitanju.

Granice se zatvaraju. Milomir je ostao u Sarajevu. I premda ne spadam u religiozne, svejedno pomišljam da ne može biti slučajno to da se Strašni baš sada vratio.

Putovanje s knjigama preko američkog kontinenta