Mali Životopisi: Doba trešanja

Kišno je proljeće u Sarajevu, vlaga je u parku ispred naše zgrade probudila dublju, tamniju zelenu boju lišća na drveću. Usred parka je ogromno stablo trešnje, crvene se plodovi; ptice ih kljucaju. I baš su me ove trešnje podsjetile na jednu sliku, jednu temperu na šper-ploči, koju sam na poklon dobio davne 1994. godine od Nenada Radanovića.

Na samome početku osamdesetih, u vrijeme dok sam studirao književnost u Sarajevu, često sam svraćao u Klub književnika da vidim i čujem pisce koji se u tom restoranu skupljaju. U Klubu sam uspoređivao fizički izgled i boju glasa autorâ s njihovim knjigama koje sam ranije već čitao. 

Ujutro, tamo je skoro redovito dolazio pripovjedač Nenad Radanović, koščatog lica, proćelav i sa gustim zulufima à la Balzac, pio je svoje kafe i pričao sa cijelom kafanom. Ako nema drugog sagovornika – obraćao bi se konobaru. Duhovit, od vrste usmenih pripovjedača, kojih je sve manje u ovome gradu. Počinjao bi govor rečenicama poput ove: 

“Iz tramvaja, kod Socijalnog, jutros izišao Hermann Karl Hesse i žurnim korakom se zaputio prema Vječnoj vatri. Usput je namjeravao da svrati do banke i provjeri da li mu je uplaćen honorar za književni nastup na ovogodišnjim Sarajevskim danima poezije...” I u tom tonu bi nastavio dalje. 

Bile su mi zabavne te njegove pričice, rado sam sjedao za njegov sto. Nije mu trebao nikakav nagovor sa strane da počne govoriti: 

“Znaš, moja divna supruga kad se naljuti na mene, krene da baca knjige s police, jer vjeruje da će me to najviše zaboljeti. A ja kažem – Bacaj! Gledam i šutim. Ali kad krene rukom prema onoj jednoj knjizi iz koje ja prepisujem, vrisnem – Stani! Tu ne diraj!” 

Nenad Radanović se podsmjehivao drugima, ali puno više samome sebi. Sjećam ga se kako na stolu ispred sebe prevrće upravo odštampani broj časopisa Život, zagleda ga sa svih strana i žali se: 

“Evo mi objavilo priču, upravo sam je pročitao, dobra, vrlo dobra, samo ima jednu falinku, mali propust, površnost koja me pokazuje kao neodgovornog pisca. O čemu se radi? Na početku priče uvodim lik tog psa kao njemačkog ovčara, a evo ovdje pri kraju kažem da je isti taj pas šarplaninac! Priča ima pet stranica, a ja sam na petoj zaboravio šta sam napisao na prvoj.” 

Izgledao je zadovoljno, i kao da je bio sretan što je samog sebe uhvatio u grešci. Imao sam utisak da je priča napisana i objavljena samo da bi omogućila njegovu autoironijsku ispovijest.

Jednom, pitao sam ga koliko mu je književnost važna. A on je stisnuo pesnicu, pa je podigao do čela i rekao: “Hajde da kažemo da Meša Selimović nije napisao Derviš i smrt, i da ja sad započnem pisati roman Derviš i smrt. Ja bih pristao da mi ovako” (vrti pesnicom na čelu) “da mi ovako u glavi raste rak. I dok ja pišem, nek rak napreduje. I kad napišem zadnju rečenicu, i stavim tačku na nju, nek onda umrem.” 

Nisam bio siguran da li se šali ili govori ono što uistinu osjeća i želi. Ali je njegovo objašnjenje bilo uvjerljiva priča koja se ne zaboravlja.

U vrijeme opsade Sarajeva, strašno je bio izmršavio, pa je ona koščatost njegova lica još više došla do izražaja. Nešto sam mu pomogao, ne sjećam se više šta, a on mi je zauzvrat poklonio sliku. U ratu je počeo da slika, i nije to bilo loše, naprotiv, imao je izraziti likovni dar. Sjećam se da sam mu tada, u oduševljenju, rekao: “Nenade, ti si se trebao sasvim posvetiti slikarstvu!” A on je onda namjestio tužni izraz lica, kao da sam hvaleći njegov slikarski dar potcijenio onaj književni, i šeretski prigovorio: “Nemoj tako kolega, ipak sam ja prije svega važan pisac kojeg svake godine Nobel nepravedno zaobilazi.”

Od jutros je tražim, ali sliku koju mi je Radanović poklonio nisam još našao. Na kvadratu šper-ploče temperom je naslikao trešnje, iz nekog vrta “u banjalučkome naselju Hiseta, onako kako sam ih jednom vidio u svom djetinjstvu”, objasnio mi je tada. I zaista je na slici bilo slatkoće koju dijete zapamti u prvom okusu trešnje. Nastavit ću tražiti sliku, sigurno je tu negdje u kutijama, morao bih je naći.

(zurnal.info)