Mali životopisi: Balkonski fragmenti

Uvijek kad se dešava nešto važno i od povijesnog značaja, pokaže se posebno tačnim Kafkin narativni model. U njegovim pričama nešto krajnje neobično se dogodi, ali se doživljava kao obična i svakodnevna pojava. 

Prošle godine sam, po prvi put, sistematično počeo čitati Murakamija. Krenuo sam od pripovijetki. I manje-više sve njegove knjige slijede spomenuti Kafkin narativ, kao algoritam koji je u pričama ovog japanskog majstora prilično djelotvoran. Recimo, dva lika sjede na balkonu, slušaju muziku, piju svoje piće, umireni su u tom večernjem ritualu i gledaju, baš kao da se ništa ne događa (ili kao da se neprestano događa), požar u zgradi preko puta. 

Tako i ja s balkona gledam u pusti grad. Auti ne promiču cestom, rijetki prolaznici se pojave, a kada ni njih nema, zurim u razglednicu grada ispred sebe na kojoj se ništa ne dešava. I da se ne smjenjuju obojena svjetla na semaforu – potpuno bespotrebno i po svome mehaničkom ritmu – prizor koji se otvara pred mojim očima zaista bi izgledao kao fotografija.

 

*** 

Gledam s balkona na parking. Dva muškarca uredno povlače bijele crte na asfaltu da jasno razdijele prostor za parkiranje auta. Ovih dana, jer ne idu na posao i svi ostaju kod kuće, tamo je bila gužva i svađa, svi su parkirali kako im odgovara, a neka su vozila ostala zablokirana. I tako je s nepomičnim autima nastupio nebični saobraćajni kolaps. Zato su došli stručnjaci da povuku crte i naprave malo reda, da pomognu vozačima da se snalaze na vlastitom parkingu. Ljudima je ipak potrebno nacrtati da se u svijetu snađu.

Sjećam se, osamdesetih, auta je bilo manje, uvijek je bilo dovoljno prostora da se ljeti, uvečer igra nogomet na parkingu. Vozači bi svoje aute uvukli skroz do ulaza u zgradu, tako da ih mogu gledati s prozora. Parking je uvijek bio prazan. Moj prvi komšija, R., drag i vedar čovjek, izišao bi s loptom napolje u crvenom dresu Veleža s brojem 10 na leđima, a onda bi se brzo skupilo igrača dovoljno za dvije, nekad i za tri ekipe i zvuk lopte bi odjekivao u fasadama okolnih zgrada.

U toku 1995. godine, jer nije više mogao podnijeti opsadu, R. se objesio ovdje, na stepeništu koje vodi na krov zgrade. Nalazi se odmah iza zida uz koji je jastuk na kojem zaspim svake večeri. To stepenište.

 

*** 

Almin Kaplan mi kaže da on i svi njegovi dobro podnose karantin. Uglavnom ne izlaze iz kuće. 

„Najuzbudljiviji dan nam je srijeda – tada odvoze smeće. Tad kroz prozor gledamo kad dođe kamion i pokupi vreću koju smo mi pripremili noć ranije. 

I kad odu, neko kaže: Odvezoše smeće.

Onda šutimo i gledamo kroz prozor. Sporo prolazi vrijeme.

U neko doba neko kaže: Bogami ga odvezoše.“

 

***

Milomir Kovačević se zatekao u Sarajevu u vrijeme pandemije, ostao dva mjeseca, a jutros se javio iz Pariza: “Evo me kod kuće, nakon 38 sati putovanja autobusom!” Vratio se. Navikao sam se da je ovdje. 

Dok je još bio u Sarajevu, pitao sam ga: “Slikaš li?” “Ništa. Nema se šta snimiti. Odem na groblje da slikam ono svoje, kad je kiša ili oblačno.” ‘Ono svoje’ su grobljanski spomenici. U njima je više života. Istina je da je, u ovo vrijeme zaraze, iz vanjskog svijeta iščezao život. Svijet je postao praznina. Ratne fotografije i kad su pokazivale nasilje, ili smrt, u sebi su sadržavale goli život. 

Milomir se vratio kući, u Pariz. I sad sam tjeskoban. Bio sam se navikao na to da mu je ovo ovdje kuća.

 

***

Sve moje sada je rasuto po svijetu. Srećom, lako stižemo jedni do drugih, hvala telefonima i kompjuterima, pa se čujemo i vidimo. I svima je isto, svi su zatvoreni u svoje kuće. 

Hemon je u Princetonu počeo “piskarati i nešto poezije”. Kaže: “Iz nekog razloga, toga me je pravo stid. Ne da to ikog zanima, ali nemoj nikom reći.” 

Ali onda sam čitao izvrsne pjesme; nekom je ovo mirovanje stiglo kao nagrada, a njemu se u jeziku pozlatilo. Hemon piše o svome svijetu u stanju zaustavljenosti, ali na način da je to vrlo lično i živo u slikama. U jednoj pjesmi kaže da su njegovi psi otišli negdje, zabrinuo se jer ih dugo nije bilo natrag, “i onda kad su se vratili,/ bili su mokrih trbuha”. “Gdje su psi otišli? morali smo znati./ Kako su uspjeli biti drugdje, a mi ostali ovdje gdje smo uvijek?”

Ovaj sonet se zove Psi (Dogs). Sonet je, znamo, ljubavna pjesma. A ljubav je ovdje transformirana u čežnju za slobodnim pokretom u prostoru. 

 

*** 

U medijskom pisanju o globalnoj epidemiji postoje dva dominantna pristupa. Postoje oni koji u svojim tekstovima hrabre samoizolaciju kao jedini način da se broj smrtnih slučajeva umanji, a postoje i oni drugi koji se protive karantinu i policijskom satu kao sredstvu umanjivanja individualnih sloboda. Oba su pristupa ispravna, samo što najčešće jedan drugog isključuju. Radi se naime o dva ravnopravna problema i posao bi odgovorne političke vlasti bio da nađe neko srednje rješenje. A to se neće dogoditi. Danas u svijetu prevladavaju totalitarni politički modeli. 

Vlada Republike Srpske, entiteta koji je dio ove države, uvela je verbalni delikt. Isto se dogodilo i u sarajevskoj općini Stari grad. Spominjem to jer nam je najbliže, a slične zabrane se pojavljuju u mnogim državama u svijetu. 

Ljudima upravljaju strahovi i želja da se sve vrati u normalno stanje od prije. 

Na stranici New Yorkera čitam, jedna važna spisateljica, Lorrie Moore, u povodu epidemije koja se po Americi širi, hvali Trumpa, njegov način i ton u vrijeme konferencija za novinare. On kaže da je sve već dobro, da će sve biti u redu, i njegov glas nju umiruje...

Zadnjih dana često pomišljam na knjigu Neila Postmana, Zabavljanje do smrti (“Amusing Ourselves to Death”). Knjiga je bila veoma popularna još davnih osamdesetih, kad je objavljena. U njoj ovaj američki autor ima jednu usporedbu između dvije bitne knjige s ambicijama proricanja budućnosti naše vrste. To su Orwelova 1984 i Huxleyev Vrli nov svijet.

Orwell nas upozorava da će nama vladati izvana nametnutom represijom. Ali, u Huxleyvoj viziji, ljudi će zavoljeti represiju, obožavat će tehnologije koje oštećuju njihovu sposobnost da misle. Ono  čega se Orwel plašio bio je totalitarni sistem koji će zabranjivati knjige. Huxleyev strah je bio da neće postojati razlog da se knjige zabranjuju, jer neće biti onih koji će htjeti da ih čitaju. U 1984, ljudi su kontrolirani tako što im se nanosi bol. U Vrlom novom svijetu, njih se kontrolira tako što im se nanosi zadovoljstvo. “Ukratko,” kaže Neil Postman, “Orwelov strah je bio da će nas uništiti ono čega se plašimo, a  Huxley je vjerovao da će nas uništiti ono što želimo.” 

Zadnjih dana, velim, često se sjetim te Postmanove knjige, i Huxleyevog proročanstva.

 

*** 

S balkona gledam na park ispred zgrade. Dvoje zagrljenih sporo koračaju prema parkingu. Oboje imaju zelene zaštitne maske. Lica im se ne vide, ali se čvsto drže u zagrljaju. Vidi se da su mladi ljubavnici, ništa ih razdvojiti ne može, ali ih nova uniforma sprečava da se poljube.

U ovih nekoliko sedmica naslušao sam se svakojakih besmislenih teorija zavjere, većina se odnosi na višak ljudi u svijetu. Pa evo da i ja dolijem malo benzina na tu vatru.

Kad smo se nas dvoje prvi put poljubili, u aprilu 1981. godine, na Zemlji je bilo 4,5 milijardi ljudi. A u trenu našeg jutrošnjeg poljupca, u aprilu ove 2020. godine, na Zemlji je 7,8 milijardi. 

Između dva naša poljupca broj ljudi se skoro udvostručio. 

(zurnal.info)