Mali Životopisi: Da li je živ Damo Suzuki?

U rano jutro, 16. juna 2019. godine, vozio sam se do mjesta koje se zove Kramerbooks, a to je restoran i knjižara za koju me vezuju važna sjećanja. Išao sam da se sretnem s Aleksandrom Hemonom. 

Na putu do tamo, prelazeći preko mosta, po navici sam se usporio da pogledam zastavu na krovu Ambasade Ukrajine uz rijeku. Ne volim zastave, ni ono što predstavljaju. Ali ovo je moj ritual koji traje već godinama. Skoro redovito se usporim na mostu da pogledam прапор, zato što je ta ukrajinska zastava od neke teške tkanine koju vjetar ne pomjera. Ponaša se suprotno svojoj suštini, jer zastava svoju pojavu usklađuje s vjetrom. Bez vjetra kao da i ne postoji. Ne volim zastave, ali sam zavolio personalitet ove, ukrajinske, u Washingtonu. To njeno odbijanje da vrši funkciju zastave i da se vihori, iz nekog razloga me je podsjećalo na Hemona. Mi nikada nismo razgovarali o njegovom ukrajinstvu, iako mislim da znam šta on o tome misli, jer sam čitao neke njegove zabilješke o identitetu. 

Dok sam se vozio prema Kramerbooksu, na radiju sam slušao obavještenje o izmijenjenom saobraćaju u gradu, neke su ulice bile blokirane, jer je tog jutra u gradu HBO snimao mini-seriju Zavjera protiv Amerike prema istoimenom romanu Philipa Rotha. Uz nekoliko usputnih manevarskih skretanja, i s malim zakašnjenjem, stigao sam pred knjižaru. 

Sunčano jutro, i nebo bez oblaka. Sve ove godine koliko svraćam tamo, ulica uz knjižaru ima iste starinske parking satove, kakvih više nigdje u gradu nema. Parkirao sam, i ušao u restoranski dio, a Hemona tamo još nije bilo. E, sad, Kramerbooks & Afterwords Café zapravo je sastavljen od tri povezane prostorije i svaka ima svoj zasebni ulaz. Hemon i ja smo bili jedini gosti tog nedjeljnog jutra tamo, a dvadesetak minuta je prošlo prije nego što smo se ugledali. Ja sam sjedio u restoranu, on je razgledao knjige.  

Jednom, 1997. godine, skoro sam se mimoišao s Alešom Debeljakom ovdje. 

U svakom slučaju, kad sam se doselio u grad, stanovao sam nadomak ove knjižare, i bježao sam tamo da umirujem svoj stres od dnevnih problema i obaveza; ovo je mjesto sada puno mojih duhova, za svakim od ovih stolova sjedio sam s nekim ljudima u prošlosti, a mnogi od njih više nisu živi.

Ali posljednjih godina rijetko sam svraćao u Kramerbooks, samo onda kad bi u grad doputovao Hemon. A dolazio je relativno često, dvaput ili triput u godini. Prvi put u ljeto 1996., pojavio se na vratima mog stana u crvenom dresu Manchester Uniteda. Opisao sam taj susret u knjizi Ruski kompjuter, a čitaoci koji poznaju Aleksandra vrtili su glavom i tvrdili da sam u krivu, da je to mogao biti samo crveni dres Liverpoola. Prihvatio sam to kao jednu od onih lijepih greški koje se dese u našim tekstovima, i nipošto taj detalj ne bih ispravljao. 

Dvadesetak minuta je, kažem, prošlo prije nego što me je Hemon pronašao u restoranu, već sam pio svoju prvu kafu. Ispred mene na stolu bila je njegova nova knjiga. Noć ranije, u jednoj drugo knjižari, Politics and Prose, tako se zove, čitao je odlomke iz te memoarske knjige u kojoj piše o svojim roditeljima. Poslije, jedna je Amerikanka pitala: “Da li su Vaši roditelji još uvijek živi?” Hemon je odgovorio potvrdno. Pitala je: “A zašto niste knjigu napisali nakon njihove smrti? Tada bi imali više slobode...” Postoji to uvjerenje kod ljudi – ne samo kod Amerikanaca – da je u središtu svih naših važnih odnosa neka tajna, koju prešućujemo zbog stida, ili zbog potrebe da ne povrijedimo drage ljude. Spomenuo sam taj kratki razgovor iz prethodne noći, pa smo se Hemon i ja brzo raspričali o svemu. Najviše o odnosu sjećanja i zaborava, što je tema koja nas obojicu zadnjih godina opsjeda. O tome gdje se skladište naše sjećanje. O događajima koji se zbog prirode naših sjećanja ne daju pretvoriti u priču. 

U jednom trenutku neki je mladi Azijat u mornarskoj majici sporo prekoračao ulicu, pratili smo ga pogledom, pa sam rekao: “Eno ga, prođe Damo Suzuki”. 

Nakon toga smo se sjećali njemačke krautrock grupe Can, njihovih pjesama koje smo u mladosti slušali. Kako sam ja tih dana pravio svoje zabilješke o osamdesetim, s namjerom da o tome napišem jedan dugi esej, spomen grupe Can i njihovog pjevača koji se zove Damo Suzuki probudilo je neka živa sjećanja. Požurio sam da zapišem jednu rečenicu, kao podsjetnik (jer ako ne zapišem: zaboravit ću), pa ću se tih dana vratiti i opisati neke davne događaje. Tražio sam papir na kojem bih to pribilježio, a bilo mi je neugodno da pišem po margini njegove knjige, i još u njegovom prisustvu. U knjizi sam pronašao razglednicu koja je služila kao marker, njom sam obilježavao pročitanu stranicu. Tih mjeseci radio sam crteže u formatu razglednica. U pitanju je pomalo dječiji projekat nastao iz grižnje savjesti, zbog jednog neispunjenog duga prema umrlome prijatelju, slovenskom pjesniku Alešu Debeljaku. Nacrtao sam nekoliko razglednica za njega, a ova mi je bila posebno draga, na njoj je Warholov portret. I tako sam na poleđini razglednice, uz sami rub, zapisao rečenicu u kojoj spominjem grupu Can i jednog od njihovog pjevača. 

Bilo je podne kad smo ustali od stola, oko nas je bila gužva i žamor gostiju kojih smo tek tada postali svjesni. Nakratko smo još svratili do polica knjižare, razgledali nova izdanja i nakon toga izašli napolje. Opraštajući se, ugledali smo mjesec usred bijela dana, lijep i bijel, kao kugla sladoleda na plavom nebu. I Hemon je rekao: “Mjesec je moj drug.”

Kad sam ušao u auto i uključio hlađenje, sjetio sam se da sam knjigu i svoje sunčane naočale zaboravio u restoranu. Ali napolju je bilo vrelo podne, i vlaga u zraku tolika da mi se iz auta više nije izlazilo. U ovakvim situacijama uvijek imam utješnu, zalagivajuću misao kako treba u svijetu ostavljati svoje tragove. Moje stare Armani naočale, što su me sve ove godine štitile od prejake dnevne svjetlosti, zvao sam Georgio Agamben. Ja imam potrebu da svemu oko sebe, stvarima i pojavama, dajem imena. 

Dva mjeseca kasnije, bio sam u Sarajevu. August. Svaki dan preko 40 Celzija. Sjedio sam ispred velikog ventilatora i čekao noć. Onda se javio Hemon. Rekao je da je doputovao u grad i da piše novi roman. Na Instagram stranici, objavio je fotografiju radnog stola s otvorenim laptopom, džezvom tek skuhane kafe, nekoliko knjiga razbacanih na stolu (između ostalih i "Tales of Old Sarajevo" Vlajka Palavestre i  "Priče" Isaka Samokovlije), a iza stola su otvorena balkonska vrata tako da u sobu može ući svježi zrak. Ali gdje je sad svježi zrak? Kažem mu da sam vidio fotku njegovog radnog stola, i dok sam je zagledao pitao sam se uspijeva li u ovoj dnevnoj vrelini pisati? On kaže da uspijeva i da je zadovoljan napisanim. “Imaš li neku klimu u stanu?” “Ne,” kaže, “skinem se go do pasa, i onda ko bubnjar lupam po tastaturi”.

Iste večeri smo se našli u jednom sjenovitom restoranu tamo kod knjižare Buybook, pili hercegovačka vina i nastavili vašingtonski razgovor o sjećanju i o zaboravu. Jedina razlika je bila njegova nova tetovaža, preko podlaktice istetovirao je simbol Liverpoola. I ja sam tada spomenuo Ruski kompjuter i opis našeg susreta iz 1996. Tamo sam, kažem, pogrešno napisao da se on na mojim vratima pojavio u crvenom dresu Manchester Uniteda. I on je onda rekao: “A, ne, bio je to moj prvi dres u Americi. I zaista je bio dres Manchester Uniteda. Crveni. Na dresu je pisalo: Theater of Dreams, dole na trbuhu.” 

Tako smo i tu nedoumicu iz prošlosti razriješili. 

U ponoć smo krenuli kućama. Izišli smo na Titovu a onda šetali prema Marijin Dvoru, mislio sam usput zaustavititi neki taksi da me preveze na Dobrinju. Hemon je rekao da tako svake večeri pješači do svoje zgrade, dole kod hotela Bristol, i u hodu smišlja o čemu će ujutro pisati. Vrijeme je Filmskog festivala, grad je prilično živ, a ulice i u ponoć zakrčene vozilima. Uzalud sam pokušavao naći prijevoz, taksisti su vozili neke druge ljude i promicali cestom. Kod mene, nakon svih ovih godina postoji mala nelagoda kad se zateknem na ulici u vrijeme policijskog sata. I nije to tako samo u Sarajevu, već sam isto osjećao u ponoć u svim gradovima u svijetu. A onda kad smo već bili kod Holiday Inna, naglo sam se zaustavio i rekao da ću tu čekati. Taksi je, srećom, brzo došao i šutio sam dok je vozio pored Kasarne maršala Tita. To više nije kasarna, jednim svojim dijelom je pretvorena u Američku Ambasadu, a u ostaku je Kampus Univerziteta. U prvim mjesecima rata često sam se vozio ovuda, i to je bio veliki rizik, jer su vojnici JNA s prozora, skriveni iza vreća s pijeskom, pucali na aute i neki su ljudi tako ginuli. Dvaput sam bio u autu koje je pogođeno, ali srećom niko nije ubijen. Te sam noći, u Hemonovom društvu, otkrio da sjećanje na vožnje pored Kasarne u ratu, postoji kao trauma koje nisam bio svjestan. Hemon se vozio sa mnom do hotela Bristol, znači ne više od dva minuta, i izišao.  

Dva mjesea kasnije, početkom novembra otputovao sam nazad u Ameriku. U Flagstaffu sam svratio do pošte da pokupim sve što je stiglo na moju novu američku adresu. Nekoliko računa koje bi trebalo platiti i jedna razglednica. Zapravo me je zbunilo to što u pošti vidim svoj crtež na razglednici i nepoznat rukopis na poleđini. To je onaj Warholov portret, a na poleđini je standardna markica s američkom zastavom i preko nje je otisnut žig Washingtona. U tekstu nepotpisana osoba kaže da je u Kramerbooksu 20. juna pronađena knjiga (My Parents: An Introduction / This Does Not Belong to You Aleksandra Hemona), sunčane naočale i razglednica koju mi šalje i moli da potvrdim da li sam ja osoba koja je te stvari izgubila? Ako jesam, onda će na ovu istu adresu biti proslijeđeni knjiga i sunčane naočale. Umjesto potpisa na kraju ispisan je broj telefona. 

Mene je, priznajem, iznenadilo da je ta nepoznata osoba pronašla adresu koju, mislim, imaju samo u mojoj bivšoj firmi, jedino njima se ova ljubazna persona mogla obratiti za informaciju. I kako je moguće da bi nekom strancu dali moju novu adresu? Na osnovu čega je otkrila da sam ja vlasnik izgubljenih predmeta? Rojila su se različita pitanja dok sam gledao tekst ispisan na razglednici, i dok sam gledao markicu u desnom gornjem uglu i žig preko nje. 

Ali onda sam obratio pažnju na jednu rečenicu ispisanu mojim rukopisom uz sami donji rub na naličju razglednice. U kontrastu s ostatkom teksta na karti ona je naizgled bila lišena smisla i značenja. Mislio sam, šta li je osoba koja mi je razglednicu poslala mogla misliti o nerazumljivim riječima ispisanim na stranom jeziku? Zapisao sam ih da bi me podsjetile i pomogle da na osnovu njih rekonstruiram neke događaje iz svoje prošlosti. A te riječi su: “Da li je živ Damo Suzuki?” 

(zurnal.info)