Šta se sprema Ugljeviku: Neće kupiti rudnik i termoelektranu, oni će ih oteti!

- Oni neće RiTE Ugljevik kupiti na klasičan način. Oteće ga. Suština je u tome da se preduzeće dovede u stanje u kojem više ne može samostalno funkcionisati -  kaže za Žurnal Jelenko Marinković, rudarski tehničar, sindikalac i radnik Rudnika i Termoelektrane Ugljevik od 1996.

Tri decenije nakon što je počeo raditi, Marinković je 13. oktobra s kolegama dočekao nalog uprave o obustavi proizvodnje zbog nedostatka uglja. Sada gotovo 2.000 radnika strahuje za svoja radna mjesta. Opstanak jednog od ključnih proizvođača električne energije u Republici Srpskoj doveden je u pitanje uslijed dugogodišnjeg sistematskog iscrpljivanja pogubnim odlukama Vlade RS-a. U intervjuu za Žurnal govori o posljedicama dodjele koncesije na ležište uglja Ugljevik Istok 2 kompaniji Comsar Energy Rašida Serdarova, podijeljenosti sindikata koji, kako tvrdi, sada kontroliše uprava, te mogućim scenarijima za budućnost RiTE Ugljevik i onima koji bi mogli preuzeti ovo preduzeće.

Sinoć ste radili u trećoj smjeni, a danas, (13. oktobra), uprava je naložila prekid proizvodnje u Rudniku i Termoelektrani Ugljevik zbog nedostatka uglja. Kako ste Vi i kolege dočekali najavu obustave rada?

Radnici se osjećaju nesigurno. Neki manje, neki više, ali velika većina radnika, stanovnika Ugljevika i ljudi iz ove regije zabrinuta je za budućnost. Čim nema uglja, nema proizvodnje električne energije. Kada nema proizvodnje, nema prihoda, a bez prihoda nema ni plata. U problemu nisu samo rudnik i termoelektrana nego i sve djelatnosti koje zavise od njih.

Naša proizvodna cijena električne energije, prema mojim podacima, iznosi od 55 do 60 eura po megavat-satu, dok je cijena uvozne struje oko 150 eura. Pogledajte koliko više plaćamo zbog nerada i lošeg upravljanja, umjesto da domaćinski koristimo vlastite resurse.

Ko je najodgovorniji za trenutno stanje u RiTE Ugljevik? Od 2013. ste sa kolegama sindikalcima upozoravali na opasnosti davanja koncesija kompaniji Comsar Energy Republika Srpska Rašida Serdarova na ležište uglja Ugljevik Istok 2?

Smatram da su odgovorni ljudi koji upravljaju sistemom. Umjesto ulaganja u proizvodnju, novac se, po mom mišljenju, usmjerava u druge stvari. Ne mogu vjerovati da neko ne razumije posljedice takvih odluka. Mislim da su ljudi koji upravljaju preduzećem dio šireg sistema u kojem se odluke donose u interesu pojedinaca, a ne radnika i građana.

Oni su upali u neku tu kombinaciju gdje su oni postavljeni i održavaju se na vlasti, a moraju da odrađuju poslove za te bjelosvjetske, da kažem, lopove, kriminalce. Vlada Republike Srpske postavlja ministre, ministri postavljaju upravne odbore, direktore i sad oni imaju naređenja šta i kako da rade, u kojem smjeru da se kreću. U našu firmu su ubačeni ljudi da jednostavno donose pogrešne odluke, umjesto da ulažu u proizvodnju. Oni ulažu u neke nebitne stvari, odakle samo mogu izvući novac za njihove privatne svrhe, a ne da pospješe neku veću proizvodnju. 

^{Jelenko Marinković: „Neće kupiti rudnik i termoelektranu, nego će ih preoteti“ (Print screen BHT)}

Vidite li ovo kao početak privatizacije Rudnika i Termoelektrane Ugljevik? 

Neće ga kupiti na klasičan način. Oteće ga. Suština je u tome da se preduzeće dovede u stanje u kojem više ne može samostalno funkcionisati. Šta oni žele? Oni žele da mi sa ovom malo mehanizacije koju imamo, 16 od neophodnih 35 dampera, dođemo što bliže tom dijelu gdje je glavno ležište uglja. A onda, kada naše mašine definitivno otkažu, reći će: „Ljudi, mi više ne možemo, mora se pustiti privatnik.“ Privatnik onda skine taj sloj zemlje, dođe do uglja i počne da ga prodaje našoj termoelektrani. Digne cijenu uglja, a termoelektrana to ne može da isplati. Onda će on, na osnovu našeg uglja, preuzeti i termoelektranu. I jednostavno, nije to prodaja, to je pljačka, to je otimanje. To znači da neće dati ni marke, ni feninga, nego preko papira...

Nama treba oko 350 miliona maraka da bismo rudnik i termoelektranu vratili na zdrave osnove. Dio tog novca potreban je za rudarsku mehanizaciju i rezervne dijelove, dio za otvaranje novih otkopnih polja, a dio za tehnološko unapređenje termoelektrane. Taj novac se ne ulaže. A istovremeno se planiraju projekti za koje se izdvajaju stotine miliona maraka, kao što je izgradnja Kongresne dvorane Elektroprivrede RS u Trebinju procijenjene na 309 miliona KM sa PDV-om. Ne mogu razumjeti da se novac nalazi za druge projekte, a ne za preduzeće od kojeg zavisi veliki dio energetskog sistema Republike Srpske.

Kolike su zalihe uglja na području Ugljevika?

Imamo još mnogo uglja. Prema podacima na koje se pozivam, na području ugljevičkog basena postoje istražene rezerve od oko 120 miliona tona, dok se dodatne, još neistražene količine procjenjuju na približno 500 miliona tona, što je dovoljno za narednih šezdeset godina eksploatacije.  Ako nastavimo raditi sa starom mehanizacijom, doći ćemo do situacije da više ne možemo otkopavati ugalj. Tada će se reći da rudnik ne može dalje i da mora ući privatnik. Tako bi privatnik, na kraju, mogao preuzeti i termoelektranu. To je, po mom mišljenju, način da neko preuzme vrijedne resurse bez klasične kupovine čitavog sistema.

Na području Ugljevika Istok 2 imamo 57,4 miliona tona uglja. Kada bi se taj ugalj iskopao i prodao, govorimo o vrijednosti od više milijardi maraka. Za početak, potrebno je oko 350 miliona KM da bi se preduzeće oporavilo i stalo na zdrave noge. U bliskoj budućnosti vidjećemo šta će se dešavati s cijenom električne energije. Za sada se još nekako održava socijalni mir, ali kada cijena struje počne značajnije rasti, naša termoelektrana bi mogla ostvarivati prihode od 500 do 600 miliona KM godišnje, umjesto sadašnjih oko 200 miliona. Naši godišnji troškovi, uključujući plate i ostale troškove poslovanja, iznose oko 200 miliona KM. Oni vrlo dobro znaju da naprave računicu.

Samo na području Ugljevika Istok 2 imamo ogromno prirodno bogatstvo. Ako računamo cijenu od 100 eura po toni, onda 57 miliona tona uglja vrijedi oko 5,7 milijardi eura. A to je samo jedno ležište. Oni to odlično znaju. Zato tvrdim da se ovo radi s određenim interesima u pozadini. Kada se takvo bogatstvo nađe pod privatnom kontrolom, jasno je kakav se posao može napraviti. Političari kupuju podršku naroda, a ljudi za nekoliko stotina maraka daju glasove, dok se milijarde vrijedni resursi prebacuju u privatne ruke.

Pominju li se konkretna imena ili kompanije zainteresove za preuzimanje?

Nema imena koje mogu direktno potvrditi. Međutim, stalno se u javnosti pominju određeni ljudi i kompanije. Vidjeli smo šta se dogodilo u drugim preduzećima i industrijskim sistemima u Republici Srpskoj. Ne mogu tvrditi ko konkretno stoji iza svega ovoga. Ali smatram da iza ovakvih procesa stoje ljudi koji su se obogatili kroz pozicije i poslovanje javnih preduzeća. Vidjeli ste šta se desilo u Ljubiji, Zenici, Alumini… (op. a. – Pavgordovo preuzimanje kompanija u BiH).

Njihove buduće generacije, unuci i praunuci, ovdje će živjeti od tog bogatstva, dok će ostali ljudi morati da odlaze. Ovdje ostaje sve manje obrazovanih i sposobnih ljudi. Oni odlaze, a budućnost nam kroji stanovništvo koje je ostalo bez dovoljno mogućnosti i perspektive. Niko nema viziju šta treba da radimo u narednih 20, 50 ili 100 godina da bi svima bilo bolje. Imamo ogromne prirodne resurse, rijeke, šume i energetsku snagu, a ipak smo došli u situaciju da ljudi gube nadu.

Naš rudnik ima više od 130 godina rudarske tradicije i nikada se, koliko ja pamtim, termoelektrana nije našla u ovakvoj situaciji zbog nedostatka uglja. Danas smo došli do toga da ne možemo da iskopamo ugalj. Ne možemo da pokrenemo damper i dođemo do uglja. Nije da ne znamo, nego nam neko ne omogućava da to uradimo. Budućnost, međutim, postoji. Kada bi vjetrovi počeli da duvaju u drugom smjeru, mogli bismo se vrlo brzo oporaviti. Republika Srpska ima vlastite energetske resurse i bez njih nema ozbiljnog ekonomskog razvoja.

^{Protesti radnika RITE Ugljevik 22. marta 2026.}

Koliko radnika može ostati bez posla ako dođe do gašenja ili duže obustave rada?

U rudniku i termoelektrani imamo oko 2.000 radnika. Svi su potencijalno ugroženi. Moj strah je da bi se prvo zaustavio ili smanjio rad termoelektrane, dok bi rudnik nastavio raditi još neko vrijeme, koliko može. Kada ni to više ne bude moguće, moglo bi se reći da nema drugog rješenja osim ulaska privatnika. Tada bi se otvorilo pitanje zašto bi privatnik zadržavao postojeće radnike ako može angažovati jeftiniju radnu snagu. To je dodatna opasnost za ljude koji su decenije proveli radeći u ovom preduzeću.

Šta sindikat može uraditi da zaštiti radnike, ima li uopšte snagu da se suprostavi? Ranije je bilo i protesta, hoće li ga biti sada?

Protesti su bili u martu, ali trenutno nema sindikalnog rukovodstva koje bi povelo radnike. Uprava je, maltene, preuzela i dobar dio sindikata, pa se niko ne usuđuje da preuzme funkciju predsjednika sindikata. A i kada bi neko postao predsjednik sindikata, to samo po sebi ne bi mnogo značilo. Oni su ušli u sve pore našeg preduzeća i imaju svoje ljude na različitim pozicijama. Na taj način mogu da zaustave, razvuku ili obesmisle gotovo svaku našu aktivnost.

Sada se već zna kako to funkcioniše. Ako mi stanemo jedan dan, pa drugi dan, pojave se njihovi ljudi i kažu: „Hajde, ljudi, radite, sindikat je stao iza toga.“ Ako radnici i dalje ne pristaju, onda dolazi priča da moramo otkopavati zemlju, da će možda sutra biti bolje i da treba još malo sačekati. Ako ni to ne upali, dolazi poslovodstvo i kaže: „Razumijemo vas, ali dajte nam vremena.“ Onda se pojavi i sindikat, pa kaže: „Hajde da im damo još 15 dana.“ I tako prođe tih 15 dana, a od obustave i protesta na kraju ne bude ništa. Sve se završi na obećanjima i čekanju.

Trenutno ne vidim jedinstvo kakvo nam je potrebno. I ranije smo imali proteste, ali sada je teško okupiti ljude oko zajedničkog cilja. Sve one ljude, stubove koji su mogli nešto da učine i da spriječe ovo što se dešava, jednostavno su posjekli. A kako su ih posjekli? Preko izbora za sindikat. Uprava naređuje radnicima za koga smiju, a za koga ne smiju glasati. Kažu im za koga moraju glasati i onda dobiju sindikalno rukovodstvo koje im odgovara. Kada ukloniš te stubove, ljude koji su imali šta da kažu, iza kojih su radnici stajali, s kojima su išli u štrajkove i na proteste, onda danas više gotovo da nema takvih ljudi. Ima ih još, ali sve to stoji na klimavim nogama.

Kakve su reakcije među stanovnicima Ugljevika? Kako objašnjavate da su kandidati SNSD-a dobili najviše glasova na Opštim izborima u oktobru?

Ljudi u Ugljeviku su oguglali. Kao u onoj poslovici o žabi koja se postepeno kuva: situacija se pogoršava malo pomalo, a ljudi se navikavaju na sve teže uslove. U Ugljeviku se osjeti beznađe. U Ugljeviku je privreda zamrla, sve je stalo. Ljudi su razočarani i kao da su digli ruke, pa kažu: kako bude drugima, tako će biti i meni.

Prosto je nevjerovatno da je ovakvo stanje u Ugljeviku, i u rudniku, a da ljudi i dalje glasaju i daju vjetar u leđa onima koji rade protiv njihovih interesa. To nije samo u Ugljeviku. Tako je i na Ozrenu, u Nevesinju i u drugim dijelovima Republike Srpske. Zašto je to tako? Pred svake izbore nastaje medijski mrak. Oni koji žele da predstave stvarno stanje i koji razmišljaju svojom glavom ne dobijaju prostor da dođu do izražaja. Vlast zakupi medijski prostor, a građani u posljednja dva mjeseca dobijaju iskrivljenu sliku stvarnosti.

Vlast je obećavala, rukovodstvo opštine je obećavalo, svi su nešto obećavali. Ljudi su povjerovali u ta obećanja, a već narednog dana dobili su ovo što su dobili. Ali nije gotovo. Ako se promijeni vlast i vjetrovi počnu duvati u drugom smjeru, imamo šansu, pod uslovom da do tada sve ne rasprodaju i ne opljačkaju.

Može li se Rudnik i Termoelektrana Ugljevik spasiti od prelaska u ruke tajkuna?

Može. Budućnost postoji, ali je potrebno promijeniti način upravljanja i početi ulagati u proizvodnju. Prema mojim procjenama, potrebno je oko 350 miliona maraka da se preduzeće vrati na zdrave osnove. Moramo nabaviti mehanizaciju, obezbijediti rezervne dijelove, otvoriti nova otkopna polja i unaprijediti termoelektranu.

Ne treba zaboraviti da se ovdje ugalj eksploatiše više od jednog vijeka. Nikada ranije nismo došli u situaciju da termoelektrana bude ugrožena zato što ne možemo obezbijediti dovoljno uglja. Danas smo došli dotle da imamo ugalj, a nemamo dovoljno mehanizacije da do njega dođemo. Nije problem u tome što ne znamo da radimo. Problem je što nam se ne omogućava da radimo kako treba.

Ako se promijeni način upravljanja i počne odgovorno koristiti ono što imamo, rudnik i termoelektrana mogu ponovo stati na noge. Republika Srpska ima vlastite energetske resurse i ne smije dozvoliti da ih izgubi zbog loših odluka i neodgovornog upravljanja.

(zurnal.info)