Mali životopisi: Tijelo pisca

Već nekoliko mjeseci živim u bolu. Reumatoidni artritis se vratio. Proljeće je bilo kišno. Klima se u gradu promijenila, kiše su ovdje sada monsunske. U prvoj reakciji na virusnu pandemiju, smanjio sam kretanje. I sve to je, po svemu sudeći, probudilo ovu kostobolju, koja porijeklo ima u mojim sarajevskim ratnim zimama. 

Tijelo je čudan instrument, proizvodi nemjerljivo zadovoljstvo, i u kontrastu bol. 

U bolu, moj osjećaj mjesta se dramatično mijenja, sve oko mene biva tješnje. Soba u kojoj provodim najviše vremena smanjila se, i sve iz vanjskog svijeta kao da želi nasloniti se na moj epiderm i tako uvećati bol. 

Da razgibam zglobove, sinoć sam izišao u obaveznu šetnju po Dobrinji, a tamo me je dočekalo „ljeto, kad je sve napolju“, što bi rekao pjesnik Pentti Saarikoski. Covid-19 u Sarajevu je zadnjih dana postao ozbiljan problem, broj novooboljelih se vrtoglavo uvećava, ali su ljudi digli ruke od virusa. Previše i predugo sve to traje i oni su odustali. Meni je odranije poznat ovaj sarajevski fatalizam. Dobrinjska glavna ulica je sinoć podsjećala na Little Havanu u Miamiju, prolaznici su se sudarali golim ramenima, očevi djecu bacaju u zrak i hvataju nazad u zagrljaj, čuje se glasno dovikivanje i smijeh... I pomislio sam kako je grad opet postao opasno mjesto, pa sam se polako vratio nazad u svoju sobu koja je odjednom, u neobičnoj inverziji, postala manje tjeskobna, i svakako prostranija od široke gradske avenije.

Malo sam pokušavao čitati, jedan kratki esej Marguerite Duras koji se zove Tijela pisaca, a počinje rečenicom: „Tijelo pisca učestvuje u njegovom pisanju.“ I to je tačno. U svakom slučaju, to kako se ja u svome tijelu trenutno osjećam, sigurno se na neki nevidljivi način preslikava u ovim rečenicama. 

Malo sam čitao, potom zaspao. Uglavnom bježim u san. A bol podstiče neobične snove s jakim bojama i događajima tako začudnim da ih je nemoguće ujutro zaboraviti. 

Sanjao sam taksistu, koji me često vozi u grad, jednog razgovorljivog čovjeka, punog savjeta o zdravom životu; bio je u starinskoj bosanskoj odjeći s fesom na glavi, rekao je kako želi da mi pokaže šta je nova najvažnija stvar u gradu. “To je sada velika atrakcija i važan biznis,“ rekao je značajno. „To će nam vratiti turiste u Sarajevo!“ 

Nakon što je auto parkirao na trotoaru, u samom centru grada, penjali smo se uz široko stepenište austrijske zgrade. Na zadnjem spratu dolazimo do pulta za kojim sjedi djevojčica koja ne može imati više od dvanaest godina i pita: “Koliko?” “Pet, ovo je samo proba danas,” rekao je taksist. 

Ja sam platio, a on je pokupio malu limenu kutiju. Djevojka je otvorila vrata iza kojih se ukazala prostorija s niskim otomanom na koji je naslonjena vazdušna puška. Sa strane je niski stolić, na njemu drvena posuda s trešnjama. Sjeo je na otoman, otvorio kutiju u kojoj je bilo pet metaka, preklopio cijev vazdušne puške, stavio metak, potom sklopio pušku uz reski metalni zvuk, i dao mi znak rukom da sada mogu uzeti oružje i namjestiti se na otomanu. I ja sam onda sjeo na sami rub ležaja. 

Pitam: “Šta da radim?” A on kaže: “Pa, eto, gledaj na ulicu i gađaj šta hoćeš, najbolje je da pucaš u ljude, imaš onu ženu na balkonu… Ja samo izbjegavam glavu, da ne povrijedim oko, sve drugo je u redu...” Ne znam šta da kažem, niti znam šta da radim sa svojim rukama, čas ih prekrstim na prsima, čas dlanovima trljam kostobolna koljena. 

A taksist kaže: “Nisu više kafane i kladionice atraktivna mjesta otkad vlada korona, sad su to ove puškarnice, otvaraju ih svuda u gradu, ima barem jedna u svakoj ulici!” I daje mi pušku. Kaže: “Hajde!” A ja se nećkam, pa se pravdam bolom u zglobovima ruku i kostima šake. „Onda ti uzmi trešnje,“ kaže taksist. 

Opružio se na otomanu kao snajperist s puškom, dugo je gađao, pucanj nije bio glasan, ali se onda čuo ženski vrisak. Potom promukli smijeh s ulice. 

Čudan san, kao što je čudan i ovaj juli. Jučer je bilo tropsko ljeto, a danas opet kiša. 

(zurnal.info)