Zvono je, dakle, bilo kafana i umjetnička galerija. I tamo se slušao jazz. Ja sam se družio sa slikarima, izbjegavao sam pisce. Dijelom zbog toga što je taština pisaca otrovnija od sujete vizuelnih umjetnika. Ili se ljubomora među slikarima mene manje ticala, jer nisam bio jedan od njih, a ipak sam o umjetnosti znao dovoljno da su mi rado pokazivali svoje radove i pitali što o njima mislim

Zadnji put kad sam spustio čašu na podmetač od pluta, bilo je to u drugom političkom sistemu, u drugoj državi, u drugom svijetu. Ta drukčijost, ta razlika u odnosu na naša očekivanja iz ranih osamdesetih godina, predstavlja sumu naših života

Jednom, kad sam se u studentskim danima sreo, recimo, s radovima Jean-Michela Basquiata, ja sam se sjetio išaranih zidova u radionici mog oca. Otuda, valjda, dolazi i moja naklonost ugrađivanju teksta u strukturu slike, jer djelo tad postaje rasprava slikara sa samim sobom. A svaki ozbiljan umjetnički rad mora imati element monološkog, mora imati onu samozapitanost, kad se u samoći kreativnog čina kroz dijalog sa samim sobom otkriva nedvosmislena potreba za razgovorom s drugim.

To “majke ti” jezička je šifra našega svijeta, srce bosanske – a možda i šire, mediteranske – etike u kojoj je lik majke vrhunaravna i neupitna vrijednost. Niko mene do tada nije skratio u Sema, ime koje je on u nevolji iskopao iz svoga sjećanja, i obratio mi se tražeći da ga oslobodim nelagodnosti i da ga vratim nazad u slobodu, tamo gdje će zagrliti svoju kutiju s gitarom i zapaliti svoju cigaretu

Ovdje sve, čini mi se, potvrđuje svoju dovoljnost. Došao sam u dovršeni svijet, koji izgledom podsjeća na Italiju. Volio bih živjeti ovdje

On kaže: “Pišem. Ništa mi drugo nije preostalo. Inače sve zaboravljam. Prije rata, bio je u Sarajevu jedan hirurg, dementan, otišao u penziju, ali svaki put kad bi u bolnici imali neki komplikovan slučaj zvali bi njega, jer on je sve već zaboravio, osim svog posla u kojem je i dalje bio besprijekoran. E tako sam i ja zaboravio sve osim svog pjesničkog znanja, i još samo tu sam hirurški precizan.”

Na zidu vagona je bio naslikan rub prozora Plavoga voza, vidjela se lijeva ruka putnika s kubanskom cigarom između prstiju, i skupim prstenom na domalom prstu, a desna njegova ruka je bila ispružena dole, prema grozdu zgrčenih dlanova nekih nevidljivih ljudi što bi da se rukuju s Maršalom, kojeg sam istog trenutka prepoznao, bez obzira što se na slici vide samo njegove ruke. I lijepo sam osjetio kako se moje tijelo, odozdo, od stopala puni strahom.