POBIJMO SVE PSE: I eto konačnog rješenja za lutalice

Sjećate li se jedne od naših prvih demokratskih dilema? Kome povjeriti vlast i profitabilne javne kompanije – poštenim ili sposobnim? Prije nego što smo uspjeli razotkriti svu pogubnost tog koncepta, on je propao kada se ispostavilo da imamo strahovit civilizacijski deficit i jednih i drugih. Nesporazumi su se izrodili iz specifične lokalne percepcije pojma sposoban, što u našem originalnom tumačenju znači – lopov do srži.

Ova filozofska raspolućenost između nemogućih krajnosti pratila nas je zatim godinama, u vidu dvije polarno udaljene državne koncepcije – one o stopostotnoj BiH, s jedne strane, i nula postotnoj (takorekuć bezalkoholnoj), s druge. I na tom polju nikada ništa ne bi od ponuđenih solucija – sto posto državu možemo samo sanjati, isto onako kao što veseljak iz Laktaša sanja njeno kreativno anuliranje.

TEST HUMANOSTI

Posljednjih mjeseci ponovo smo pred sličnim izazovom. Povodom problematike zvane psi lutalice, mnoga je umna glava ovoj državi postavila pitanje – da li da budemo humani, ili da jednom i mi postanemo štedljivi, pa da zanemarimo zakon koji od nas traži da prema psima iskažemo samilost i poštovanje. Kao da humanist poništava štednju kao prvorazredni državni cilj. Uglavnom, nekako se razotkrilo da zbrinjavanje i održavanje jednog psa lutalice u novootvorenom azilu, građane i Kanton Sarajevo košta 150 maraka. Po glavi azilanta. I eto frke. Vjerovatno će i ova dilema propasti kao i one dvije s početka teksta, jer mi niti smo kao društvo humani, niti smo neke nadaleko poznate štediše kad su u pitanju javni novci.

Testirajmo prvo našu nadaleko nepoznatu humanost. Budimo iskreni, taj nam je bogougodni fenomen oduvijek bio slaba strana. Kad smo mi bili jebena strana, granatirani, snajperirani, izgladnjivani i izžeđivani, onda je bilo otprilike ovako: “kuku i pomagaj”, “zvijeri s brda”, “neljudi u ljudskom obličju”, “Evropo, pogledaj šta nam rade”, “Šta čeka Amerika”, “Gdje se skrio NATO”… Što je sve u granicama ljudskog. Ali kad su ekstremni belaji prošli i kada smo – kruže zlonamjerne glasine – uspostavili civilno društvo, nismo pokazali nimalo osjetljivosti za nevolje slabijih, nemoćnih, ugroženih.

Ova simpatična zajednica nesmanjenim intenzitetom proizvodi ugroženost kod svih manjinskih kategorija, od ljudskih manjina u svim formama (žene, LGBT, Romi, etnički rariteti, djeca, stari, ljudi s posebnim potrebama), pa do životinja. E na ovoj posljednjoj od nabrojanih skupina demonstriramo impozantnu socijalnu neosjetljivost, strahotnu nezainteresiranost za patnje drugih. Sto pedeset konvertibilnih maraka za jednog psa? O, zar se i to može? U javnost je s više strana (s već poznatih uporišta) prodro prijedlog da se od aktuelnog Zakona o zaštiti i dobrobiti životinja odustane, jer nama je, brate, 150 KM po glavi džukele previše. Pa bi EU, koja nas je natjerala na takav zakon, morala razumjeti. Takav stav nije ništa drugo nego amnestiranje vlasti i svih njenih raskošnih potencijala nesposobnosti, neznanja i suštinskog nerazumijevanja politike. Izvjesni politički i medijski krugovi žele da se psi, po starinski, pobiju i ništa ne mijenja činjenica da se taj prijedlog pakira u etički eufemizam – eutanizirati.

Govoreći o ovom problemu, profesor Esad Bajtal zimus je u otrežnjujućem, ljekovitom, a gotovo nezapaženom intervju za portal radiosarajevo.ba objasnio šta zapravo radimo, kada mučimo ili ubijamo suvišne životinje po gradovima i selima. Profesor kaže da se tek učimo humanom ponašanju prema životinjama i da one imaju pravo “da žive uz skladu sa potrebama i zahtjevima svoje vlastite vrste.”

I nastavlja: “To pravo je prirodno pravo svake životinje, koje joj niko nije dao. Budući da im ga mi ljudi nismo dali – nemamo pravo ni da ga oduzimamo. Ono je nedodirljivo. Kako vidimo iz uznemirujućih vijesti posljednjih godina – to pravo im se masovno i sve češće oduzima i krši. Nezbrinuti i nezaštićeni psi se nemilice ubijaju i, sasvim nepotrebno, a ljudski i civilizacijski porazno, prolijeva se krv potpuno nevinih i nedužnih bića. Na to, bioetički, etički, ljudski, moralno, ili na bilo koji drugi način, nemamo apsolutno nikakvo pravo. Njihovo pravo, a naša zakonska i moralna obaveza je da ih štitimo, a ne da ih napadamo i ubijamo.”

SPAS ILI RAČUN ZA RUČAK

Skoro pa udžbenička definicija dužnosti i obaveza koje ima svaka lokalna vlast. Ali problem je što dobar dio lokalnog stanovništva ne može da shvati kako se – “kraj ovakvih problema” – bilo koja politička struktura može baviti još i psima. Dakle, upitno je što zbrinjavanje jednog psa košta 150 konvertibilnih maraka. Pa jedan kvalitetan ministar – a imamo ih, hvala Svevišnjem, na hiljade – toliko potroši za dva sata ćaskanja službenim mobitelom. Ili, to je tek trećina, petina, desetina računa koje ovdašnji visokopozicionirani vlastodršci ostave po restoranima, čašćavajući jarane, poslovne, procentualne i ljubavne partnere…

Jednom je jedan prosvjetni radnik iz (o)srednje Bosne, inače daleko dogurao u životu, platio toliki račun za ribu, vino i napojnice – sve to, naravno, o našem trošku – da je za te novce moglo da se podijeli pet prosječnih penzija i zbrine još desetak pasa. Nikada zbog krize i nedostatka novca ne treba tražiti da se pitanje životinja riješi na neki drugi – konačni – način. Zadatak vlasti je da nađe sredstva i da riješe sve probleme u skladu sa savremenim političkim standardima. Ovo je 2011. godina i ideje iz pedesetih ili šezdesetih godina prošlog vijeka danas su arhaične, nefunkcionalne i kontraproduktivne. Kada su se borili za vaše glasove, kleli su se u svoju sposobnost. Pa nek to dokažu.

Brinući o Bošnjacima, Srbima i Hrvatima, zaboravili smo i na ljude i na životinje. Kada god pomislite da su psi nevažni, da nisu i ne smiju biti problem, jer postoji ekspresno rješenje za takve marginalije, preporučujemo da kao obavezno štivo pročitate pomenuti intervju profesora Bajtala. Evo i linka, vaše je samo da kliknete.

(zurnal.info)