POGLED IZ HRVATSKE: Ajmo Bosno, a što mi čekamo?

 U Hrvatskoj je situacija katastrofalna. U Bosni i Hercegovini je još gora. Već ima skoro četvrt stoljeća kako nakon krvavih ratova trpimo sustavno uništavanje svih aspekata društva. Već se polako navikavamo na to da se pregledi u bolnici počinju plaćati, mnogi su već odavno prisiljeni plaćati studiranje, ljudi koji kopaju po kantama za smeće su uobičajen prizor, rast nezaposlenosti je neumoljiv kao i prognoza vremena, a da je kredit na 30 godina jedina opcija želimo li svoj krov nad glavom (tko si ga uopće može priuštiti), to više praktički nikome ni nije sporno.

Istodobno se “pobjednici tranzicije” šepure sa svojim mercedesima pred zgradama vlade ili uživaju sa svojim jahtama, helikopterima i dvorcima. Njima nije dosta što je i ovako pola milijuna nezaposleno, što mnogi rade a ne primaju plaće, i što već sad rade i petkom i svetkom, bez plaćenog prekovremenog, a imaju sve manje. Ne, treba novim zakonom zatefteriti još gora pravila, tako da možemo raditi još više za još manju plaću i s još manjim pravima.

Koliko god prosvjedi u Bosni bili i posljedica lokalnih uvjeta i događanja, jasno je da su oni itekako uklopljeni i u šira svjetska događanja. Velika svjetska ekonomska kriza je počela 2008. Trebalo je par godina da od šoka dođe i do otpora. 2011. će biti zapamćena kao revolucionarna godina ‒ Arapsko proljeće, u Hrvatskoj “Facebook prosvjedi” (ideološki heterogeni, no također i s prvim jasno artikuliranim antisistemskih porukama), u Španjolskoj Indignadosi, u Grčkoj trg Syntagma, u Americi Occupy Wall Street…

Može se reći da “duga 2011. godina” još uvijek traje i nije baš izgledno da će tako brzo završiti. Lani su tu bili Turska i Brazil, a prije njih naši susjedi Slovenci. Ove godine su nastavili Bosanci. Što će bit dalje, tek ćemo vidjeti, ali ovo definitivno nije kraj… Dok ima krize i bijede (a toga nije manjak u svijetu u kojem 85 najbogatijih ima jednaku imovinu kao i 3,5 milijarde najsiromašnijih), uvijek je dovoljna samo jedna iskra da sve zapali. Narod može godinama mirovati, ali teško ga je zaustaviti kada se jednom pokrene.

Nasilje na protestima i sistemsko nasilje

Bosanci su se odmah pokazali kao opaki prosvjednici. Nije tu bilo puno kolebanja ‒ jaja, kamenje, zapaljene gume i kontejneri sa smećem, tučnjava s policijom, proboji kordonâ, molotovljevi kokteli… Dugo su šutjeli i trpjeli, ali kada su jednom progovorili, progovorili su bez ikakve zadrške.

Očekivano, BiH vlasti su pozvale na suzdržavanje od nasilja. Jasno je i zašto, malo tko bi im sada volio biti u koži. Pa ipak, iako su prosvjednike pozvali na suzdržavanje od nasilja, nisu baš puno oklijevali da upotrebu tog istog nasilja narede svojoj policiji (koja ih zasad još sluša iako ima i drugačijih naznaka i najava).

Jedno je sigurno. Bez ikakve želje da se poziva na nasilje, ali i bez ikakvih kvazimoralističkih osuda istoga, nema dvojbe da bez nasilja na prosvjedima prosvjedâ u ovakvom obliku i obujmu ne bi ni bilo. Radnici u Tuzli već jako dugo mirno prosvjeduju (kao i kod nas uostalom) i apsolutno se ništa nije promijenilo. Tek kad su protesti prestali biti mirni došlo je do eskalacije i širenja protestâ, mediji su ih zapazili, a sami prosvjedi su dobili široku potporu.

Kako je to sažeto izrazio jedan Bosanac na Twitteru: “Kažu protesti u Tuzli izmakli kontroli, a nije dramatično kad ljudi nemaju hljeba da jedu?!!!”. To je i općenito obrazac među medijima i političkim elitama. Sistemsko se nasilje, koje proizvodi siromaštvo, neimaštinu i nezaposlenost, zanemaruje, a kad se siromašni, nezaposleni, opljačkani i prevareni odluče oduprijeti ‒ e onda slijede visokomoralne osude i poziv na pacifizam.

Pa je skandal kad se razbiju prozori na zgradi vlade, ali nije skandal kad ta ista vlada provodi ekonomsku politiku koja je većinu dovela u potpuno bijedu, dok ta ista vlada istodobno uživa u svojim visokim plaćama i svim privilegijama. Nasiljem se smatra očito samo ugroza vladajućih, a kad dijete nema što jesti, to je jednostavno realnost. Premda prosvjednici u Bosni možda i nisu ideološki profilirani i artikulirani, oni ipak vrlo dobro razumiju da je nasilje na prosvjedima, za koje ćemo vidjeti hoće li ga biti još, samo vrlo blag odgovor na sistemsko nasilje koje se nad njima vrši već četvrt stoljeća.

Sistem u kojem živimo je inherentno korumpiran i nedemokratičan, koliko god se nominalno pokušavao pokazati drugačijim. Ako imamo sistem u kojem se sva ekonomska aktivnost vrši radi privatnog profita jednopostotnikâ na vrhu, ako imamo sistem u kojem je sve (nekad društveno vlasništvo) danas u rukama šačice multimilijunaša, ako imamo sistem gdje s ogromnom nezaposlenošću i nejednakošću, ako imamo sistem u kojem je demokracija samo formalna jer ovisi o novcu i medijima u vlasništvu privatnog kapitala, ako imamo sistem koji je “demokratičan” samo u sferi politike (a i tu vrlo ograničeno) dok na radnim mjestima nema ni d od demokracije, ako imamo sistem u kojem se ukidaju sve tekovine socijalne države, kao što su dostupno i (za krajnjeg korisnika) besplatno zdravstvo i obrazovanje, ako imamo sistem gdje, na kraju krajeva, mnogi jedva preživljavaju ‒ što je to ako ne nasilje?

Smisao prosvjeda

Ovi su prosvjedi u Bosni i Hercegovini prije svega izraz bijesa i očaja. Nisu artikulirani, ali to (još) ni ne mogu niti moraju biti. To što vidimo u Bosni su doista spontani protesti, što nipošto ne znači da nemaju smisla. Ljudi koji su dugo bili ponižavani kroz te proteste pokazuju da su i oni ljudi i kroz prosvjede vrlo jasno, bez puno riječî, ukazuju na bitne probleme u društvu ‒ klasne, socijalne i ekonomske a ne etničke. Koliko će stanovnici BiH smoći u cjelini snage da se odupru dugotrajnim manipulacijama njihovih političkih elita, koje ih uvjeravaju da je to kako se zove jezik kojim govore i u kakvu se bogomolju idu moliti bitnije od kvalitetnog života, tek ćemo vidjeti. No ovi su protesti definitivno korak u pravom smjeru.

Potpuno je jasno da prosvjedi sami po sebi ne mogu preko noći ništa promijeniti. Jedan izlazak na ulice ne znači da će vam sutra plaća biti veća, neće vam dati kruha i ne znače da ćete djeci sutra moći priuštiti odlazak na fakultet. No ljudi će se pokrenuti, a svijest ljudî će se bar malo promijeniti.

Instantni rezultati nisu mogući jer se društvo, jednostavno, ne mijenja preko noći. Ali jednom se mora početi. Kakav će točno biti ishod ovih bosanskohercegovačkih prosvjeda, tek treba vidjeti. Lako je moguće i da će biti nekih vrlo realnih i opipljivih promjena (kao što ih je bilo i u nedavnim “JMBG-prosvjedima” u BiH). No čak i ako toga i ne bude, jedno je sigurno ‒ Bosna nakon ovoga, što god se na kraju dogodilo, neće više biti ista.

Iako će zlonamjerni i cinični govoriti da se protestima neće ništa postići, to je daleko od istine. Nema sumnje da će u budućnosti vlasti u BiH, kako god prosvjedi završili, biti puno opreznije u tome što rade. Ljudi će pak biti otvoreniji za nove i (u pozitivnom smislu) radikalne ideje. U medijima, javnosti, po kućama i kafićima će se raspravljati o novim stvarima i na probleme će se gledati iz drugačijega kuta. Ljudi će biti svjesniji svoje snage i mogućnostî da utječu na društvo i promjene u njemu. Ljudi će se na prosvjedima upoznavati, povezivati i politizirati i stvarat će se novi društveni pokreti i organizacije koji će u budućnosti možda raditi sjajne stvari.

Cinici, plaćenici i apologeti statusa quo će se uvijek svemu narugati ‒ s jedne strane će bilo što osim ekspeditivnog nasilnog svrgavanja vlasti smatrati ništavnim i bezvrijednim, a s druge će strane bilo kakvo nasilje odmah i bezrezervno osuditi.

Ako na prosvjed dođe premalo ljudi, rugat će se malom broju prosvjednikâ. Ako ih dođe puno, govorit će da je opet sve to besmisleno i da ljudi bez veze paradiraju po ulicama. Ako se prosvjednici ne budu htjeli organizirati u kakvu novu i drugačiju političku stranku, korit će ih za neozbiljnost. Ako pak to naprave, reći će im da su oportunisti i isti kao i svi drugi. Ako nema artikuliranih zahtjeva, govorit će da su prosvjedi neartikulirani. Ako se konkretni zahtjevi postave, reći će da su zahtjevi “nerealni” ili “utopijski” ako su zahtjevi radikalniji, a da su “beznačajni” ili da “ništa neće promijeniti” ako su manje radikalni.

Drugi će pljuckati na internetu da prosvjednici nisu ideološki osviješteni, da ne znaju što hoće, da među njima ima i ovakvih i onakvih… Naravno da ima, život nije crno-bijel i savršenosti u ljudskom društvu nikad neće biti, ali to ne znači da zato treba unaprijed odustati. Greške, posrtaji, neuspjesi, krivi potezi, privremena posustajanja… ‒ sve je to dio života, pa tako onda i svih društvenih pokreta. Da su žene čekale da im prava padnu s neba, ni danas ne bi imale pravo glasa. Da su radnici čekali da im prava padnu s neba (koja im danas pokušavaju ukinuti), i danas bi radili bez ijednog slobodnog dana po 12 sati dnevno.

Što dalje?

Nema smisla nikome izdaleka popovati, ljudi na ulicama i organizatori na društvenim mrežama moraju sami odlučiti koji će biti njihovi konkretni zahtjevi i u kojem će smjeru prosvjedi ići. Pa ipak, bilo bi dobro da se ne zavedu previše “realizmom”, koji će im se svakako pokušati poturiti kao kukavičje jaje. Treba voditi računa o tome da problem nije samo u trenutnoj garnituri na vlasti. Da je to tako, vidi se po tome što se političari i stranke mijenjaju, a sve ostaje više-manje isto. Ne samo u BiH, nego i šire. Problem je u samom sistemu koji je inherentno korumpiran i ne nudi pravu mogućnost promjene.

Da bi se nešto stvarno promijenilo, nije dovoljno maknuti osobu A i staviti osobu B na njezino mjesto. Treba početi razmišljati ambiciozno i početi raditi na mijenjanju čitavog sistema ‒ kako bismo stvorili društvo koje će biti puno demokratičnije od ovoga sada, u kojem će postojati socijalna pravda a ne siromaštvo i nejednakost, u kojem će demokracija postojati u svim sferama društva (a ne samo jednom u četiri godine i izvan naših radnih mjesta) i u kojem će ekonomija biti podređenima interesima 99% društva a ne uske tajkunsko-političke oligarhije na vrhu.

Na kraju možemo samo reći: ajmo, Bosno!

A što mi čekamo?

Preneseno sa Index.hr