Politički propadamo, a ekonomski se raspadamo

FISKALNE KASE: Svijet medija pun nam je loših, depresivnih, obeshrabrujućih vijesti, ali lošiju od ove koja slijedi odavno nismo imali. Bijeljina, potencijalno jedan od najrazvijenijih gradova u BiH i RS, kao i većina ovdašnjih sredina, upala je u ekonomsku agoniju. U ovom gradu ugašeno je 400 fiskalnih kasa. I za duplo veću Banju Luku, i za triput veće Sarajevo, 400 propalih firmi značilo bi uvod u haos. A za Bijeljinu i njenih 150.000 žitelja 400 propalih preduzeća, kakva god i kolika god da ta preduzeća bila, ravno je potpunoj propasti.

Pokušajmo stvari postaviti u suprotnu perspektivu: koliko će Bijeljini, kad ova kriza kao jednom prođe, trebati vremena da se uspostavi novih 400 fiskalnih kasa? Godine, možda i decenije, jer ovdje još od rata znamo kako svijet funkcionira: ono što se gradi godinama, uništi se za tren. Da bi se ponovo izgradilo, opet trebaju godine.

A nek niko nema iluzija, kako je u Bijeljini, tako je i u Čapljini, Stocu, Konjicu, Grudama, Posušju, Trebinju, Gacku...

SARAJEVO I NJEGOV CENTAR: Sarajevska Skenderija, jedna uska, relativno prometna ulica, udaljena je možda 500 metara od glavne prometnice. I po svim pokazateljima, trebalo bi da čini epicentar grada. U poslovnom smislu, međutim, ona je daleko od bilo kakvog centra. Teška periferija.

Postoji desetine poslovnih prostora u toj ulici i svi prolaze kroz najrazličitije forme i faze propadanja. Restorani, kafići, prodavnice, kladionice, sve to životari, pa propada i diže se iz pepela, pa onda nakon rekonstrukcije počinje s radom, pa ponovo propada... Čak i jedna pekara u neposrednjoj blizni ove ulice, pozicionirana kraj vrlo prometnog mosta, nedavno je zatvorena zbog nerentabilnosti. Ako nije uspjela opstati pekara, u koju dnevno uđe na stotine, ako ne i hiljade ljudi, postavlja se pitanje šta da rade ostali.

A nije da ljudi nemaju mašte, nije da im nedostaje ideja. Problem je što u Sarajevu, čim malo skrenete s glavne ulice, skrenuli ste u poslovne bespuće, u beznadežan prostor lišen prometa, pokreta i vreve. U pomenutoj ulici nekada je postojala i prodavnica vjenčanica. Uz sve poštovanje prema vlasniku i njegovoj ideji, čini se da nikad uzaludniji biznis na tom mjestu nije pokrenut. Na njeno mjesto kasnije je došla knjižara, još jedna u nizu uzaludnih ideja. Ovdje niti se ko vjenčava, niti ko šta čita. Otvoriti poslovni prostor u Sarajevu, a još je gore u ostalim gradovima, ideja je visokog rizika. Umjesto nade, najbolje bi bilo da se ljudi, koji se upuštaju u takvu avanturu, oboružaju svakom mogućom vrstom skepse, opreza i rezervnih rješenja.

Ovo su sve virtualne firme koje postoje zahvaljujući ili neplaćanju računa i poreza, ili potplaćivanju radnika, ili revolving kreditima. Jedna te ista, uz to iz mjeseca u mjesec sve manja količina novca kruži izmeđi istih organizacija. A to ne može dovijeka.

VOZNI PARK SARAJEVA: U glavnom gradu Bosne i Hercegovine postoje dva oprečna vozna parka.

Prvi je onaj dnevni, poslovno-porodični. Tu zaista ima svega, od muzejskih modela, preko kineskih kamiona, do najnovijih sportskih modela, bijesnih životinja koje gutaju sve pred sobom.

Drugi je noćni. Tada dođe do nevjerovatne transformacije. Odjednom na ulice izađu blistavi 50 + modeli. Ovo pedeset plus ne odnosi se na godine starosti vozača (naprotiv, tu dominira 20 – kasta), nego na cijenu demonstriranih automobila: naprosto je nevjerovatna količina auta skupljih od pedeset hiljada maraka koju nam pod nos guraju mlade Sarajlije.

Prije desetak godina neko je u reportaži iz Ljubljane zapisao i to da je kod Slovenaca simptomatična ujednačenost voznog parka, to su automobili između 25 i 45 hiljada maraka, s vrlo malim, gotovo zanemarljivim procentom ljubimaca s prefiksom 50 +.

Tumačenje: u Sloveniji nema mnogo ni korupcije ni kriminala, ljudi voze ono što zarade, pa otud i ta ujednačenost. Na neuređenim državnim prostorima razlike su ogromne.

Bilo bi grubo i nepošteno reći da među vlasnicima preskupih automobila nema i onih koji su do njih došli na pošten način. Ima ljudi koji rade po tri, četiri posla, i uz to mudrom kreditnom politikom zaista uspijevaju pribaviti koješta. Ali većina građana ove zemlje zna da, pošteno radeći, ne možeš daleko dogurati i ništa skupo kupiti. Luksuz najčešće počinje tamo gdje prestaje poštenje. Razmetanje bogatstvom također. U zemlji siromašnih to razmetanje ne izaziva divljenje, nego zavist, ali haj ti to objasni hajvanu.

KOJI JE ENTITET BOLJI: Kada su u Republici Srpskoj krenuli s političkom kampanjom Bolji dio BiH, lideri manjeg entiteta bili su na dobrom tragu. Uspostaviti politiku konkurentnosti i kreativnog nadmetanja, od čega bi profitirali i FBiH i RS. Ali nema toga. Nema ovdje takmičarskih projekata i konkurentskih ideja. Cilj je bio pokazati da ovi ovamo ništa ne valjaju (što je, ruku na srce, vrlo blizu istine) a oni tamo su, eto, slika i prilika uspjeha.

Istina je otužna. Ne postoji bolji dio BiH. Imamo na djelu klasični primjer upoređivačkog paradoksa: oba entiteta su gora. Ovdje je na snazi proces urušavanja politike kao ideje i strahovit pad svih bitnih pokazatelja kvaliteta življenja: životnog standarda, političkih kriterija, ekonomskog ritma i investicijskih projekata.

Na globalnu ekonomsku krizu mi smo odgovorili na svoj originalni, srpsko-hrvatsko-bošnjački način: političkom ultrakrizom koja, kad se sudari s planetarnim nedostatkom novca, proizvodi jedinstveni, neponovljivi i nerješivi bosanskohercegovački haos. E, jesmo zajebani, nadaleko nam niko ravan nije....

(zurnal.info)