Posljedice političkih igara: Strani investitori bježe od granica BiH

Zvanično, BiH je u prošloj godini inkasirala 430 miliona maraka od   direktnih stranih investicija, što je jedva polovina od očekivanog iznosa i tek za dva miliona maraka više nego u 2011. godini, pokazuju podaci Direkcije za ekonomsko planiranje BiH.

Kada se malo pažljivije pogledaju brojke, pokazuje se da su stvarne strane investicije u BiH u 2012. godini bile daleko manje, tek 114 miliona maraka.

Kako se navodi u “Informaciji o o kretanju makroekonomskih pokazatelja za period januar - decembar 2012. godine” koju je pripremila Direkcija za ekonomsko planiranje BiH (DEP), pozivajući se na podatke Ministarstva vanjske trgovine BiH, “najveća ulaganja u 2012. godini su bila od strane Birač Europe DD Litvanija, kupovina Alumina Karakaj 253,1 milion KM te kupovina Mehanika Zvornik 63,51 milion KM od strane iste kompanije, zatim ulaganje u Droga Kolinska 13,44 miliona KM, te NLB Ljubljana 10,76 miliona KM.”

Jednostavna računica tako pokazuje da od 430 miliona maraka ukupnih stranih ulaganja u prošloj godini, čak 317 miliona maraka, odnosno 74 posto,  otpada na ulaganje litvanske kompanije “Birač Europe”, dok su svi ostali investitori ukupno uložili tek 114 miliona maraka.

Ovdje ne bi bilo ništa sporno da se ne radi samo o nominalnom prebacivanju vlasništva unutar članica iste grupacije, jer  “investitor”, kompanija “Birač Europe” sa sjedištem u Litvaniji, je firma kćerka kompanije “Birač” iz Zvornika, koja je 100 postotni vlasnik svoje “kćerke” u Litvaniji.

Do prošle godine, pored “kćerke” u Litvaniji, zvornički Birač bio je vlasnik i kompanija “Alumina” iz Karakaja kod Zvornika te zvorničke “Mehanike”.

Inače, na vrhu čitave piramide je većinski vlasnik zvorničkog Birača, litvanska “UKIO banko investicine grupe”, pod kontrolom litvanca ruskog porijekla Vladimira Romanova,  koja ima 56 posto vlasništva u zvorničkoj kompaniji, dok je ostatak u rukama malih dioničara, prvenstveno domaćih investicionih fondova.

Više od godina dana litvanci su pokušavali da ubjede male dioničare da se vlasništvo nad kompanijama Alumina i Mehanika jednostavno knjigovodstveno prenese sa zvorničkog  “Birača” na njihovu “firmu kćerku”, sa sjedištem u Litvaniji, “Birač Europe”, navodeći kao razlog mutno objašnjenje da je to potrebno zbog jačanja kapitala.
Ova se ova ideja nije pretjerano dopadala malim dioničarima, ali su na kraju, ipak nevoljko popustili i prihvatili da se izvrši ovaj prijenos vlasništva.

Na kraju suštinski se ništa bitno nije promijenilo sa stanovišta “Birača” Zvornik. Za razliku od prethodne situacije gdje je zvornički Birač bio direktni vlasnik “Alumine” i “Mehanike”, sada je njihov indirektni vlasnik, preko litvanskog “Birač Europe”, u kome je zvornički Birač jedini vlasnik.




Milioni koji postoje samo na papiru

Jedino što je nejasno u čitavoj ovoj priči je gdje su tu stvarne direktne strane investicije i svježih 317 miliona maraka koje je uredno uknjižilo Ministarstvo vanjske trgovine BiH a koji se pojavljuju samo u papirnatim knjigovodstvenim transakcija.

Sa stanovišta zvorničkog Birača i njegovog gazde Vladimira Romanova, ništa se nije suštinski izmjenilo, samo je, slikovito rečeno, novac iz lijevog prebacio u desni džep, a “Alumina” i “Mehanika” su i dalje ostale unutar sretne porodice.

Realne strane investicije u prošloj godini od samo 114 miliona maraka su poražavajući podatak i samo potvrđuju da za ozbiljne strane investitore BiH jednostavno ne postoji na mapi, bez obzira što domaći političari svakog stranca koga sretnu u prolazu slavodobitno proglašavaju potencijalnim stranim investitorom, koji sa nestrpljenjem očekuje da uloži barem par stotina miliona maraka u zemlju neviđenog prosperiteta, sreće i blagostanja.

Čak ako se na trenutak i zanemari knjigovodstvena gimnastika kojom se fiktivni milioni prikazuju kao realne strane investicije, i zvaničnih 430 miliona maraka “stranih investicija” je daleko ispod iznosa koji je očekivan i planiran.

U januaru prošle godine, analitičari Direkcije za ekonomsko planiranje, najavljivali su da BiH u 2012. godini može računati na “ direktna strana ulaganja u iznosu 500 do 750 miliona maraka”.

Analitičari italijanske Unicredit bank u svojim prognozama bili su još optimističniji, predviđajući neto direktne strane investicije od oko 800 miliona maraka (400 miliona eura) u 2012. godini.



Problem nije što su profesionalni analitičari omanuli. Uostalom njihov posao u suštini se i svodi na nagađanje, pa ako pogode, dobro je, a ako promaše, nikom ništa. Pogodili ili promašili, plata ide, ali za domaću ekonomiju i armiju nezaposlenih, strane investicije su pitanje opstanka.

Strane investicije jedina nada

Za pokretanje domaće ekonomije i otvaranje novih radnih mjesta potreban je svjež novac i ulaganja a to je jedino čega nemamo. Država kao investitor je na koljenima, jer su budžeti prazni a rupe za tekuću potrošnju se krpe novim zaduživanjima, koja će se također morati vrlo brzo vraćati.

Banke kredite kompanijama odobravaju na kašičicu, razbijajući glavu kako da izvuku nazad već pozajmljeni novac, dok domaće finansijsko tržište kao izvor svježeg kapitala za domaće kompanije jednostavno ne postoji.

Tako je jedini preostali realni izvor svježeg novca za nove investicije i pokretanje ekonomije – direktna strana ulaganja. A tih ulaganja već godinama nema, pogotovu ne u značajnijem obimu.

Čak i optimistična očekivanja od 700 do 800 miliona maraka godišnjih ulaganja, realno ne bi bila dovoljna da značajnije pokrenu domaću ekonomiju, jer je za to potrebno puno više novca i to nekoliko godina zaredom, da bi se efekti osjetili kroz značajnije smanjenje ekstremno visoke  stope nezaposlenosti.       

Politički cirkus odbija investitore

Sve sitne domaće politikantske igre i nadmudrivanja koje su stvorile stanje permanentne krize i haosa u kome se više ne zna ni ko je vlast ni ko je opozicija, žestoko opiranje reformama, zatvaranje očiju pred surovom stvarnošću realnih budžetskih mogućnosti, do savršenstva razrađeni birokratski labirinti u kojima potencijalni poduzetnici i investitori gube svaku nadu, na kraju dolaze na naplatu.

A cijena je rastuća nezaposlenost, pad životnog standarda običnih smrtnika i odsustvo stranih investicija.  

Strani investitori sasvim lijepo mogu živjeti i bez BiH, male, prometno izolovane zemlje, sa manje od četiri miliona siromašnih stanovnika.  Pitanje je možemo li se mi bez stranih investicija iščupati iz siromaštva i bijede na koje smo se već navikli kao na normalno stanje i način života.

(zurnal.info)