Rumena Bužarovska, Nikuda ne idem: Preživljavanje, pokušaji i porazi

Rumena Bužarovska značajno je spisateljsko ime na postjugoslavenskoj književnoj sceni. Ova  je makedonska spisateljica svojim prethodnim zbirkama kratkih priča iskočila van granica jezika u kojem stvara, ostavivši dubok trag i skrenuvši pozornost na tematiku i izvedbu svoga djela, što je kritika na postjugoslovenskom prostoru popratila bezrezervnim hvalospjevima. Usto, postala je relevantno ime i na europskom obzoru, što potvrđuje podatak da se našla na popisu deset najzanimljivijih pisaca i spisateljica Europe, koji se pojavio u sklopu projekta „Literary Europe Live“ 2016. godine. U Hrvatskoj su objavljene zbirke Osmica i Moj muž, u izdanju Algoritma i VBZ-a.  

IMAGINARNI SCENARIJ

Nova zbirka nosi naslov Nikuda ne idem i sastoji se od sedam priča, od kojih je u samo jednoj, naslovnoj, muškarac nositelj radnje. Gotovo sve glavne aktere ovih priča povezuje to da su u potrazi za nečim; bilo to traženje identiteta, smisla, odobravanja okoline, sigurnosti. Kao da je riječ o omnibusu, a atmosfera čitave zbirke ostavlja dojam imaginarnog scenarija za balkansku verziju kakvoga Jarmuschova filma. 

Ove priče govore i o kompleksima; tako u prvoj priči Vaza mladi par živi pasivne rituale konvencionalne veze, sa svim frustracijama i ljubomorom koje proizlaze iz promatranja drugih, „boljih“ i uspješnijih parova. Kompleks inferiornosti, koji se javlja u glasu pripovjedačice, budi se nakon susreta s jednim engleskim parom i dolaska u posjet drugome. Tek u razotkrivanju lažne elitističnosti engleskog para i izazivanja scene nakon upoznavanja „savršenog života“ drugoga, budi se shvaćanje i spoznaja da pripovjedačici i njenom partneru preostaje samo čekanje na bolje prilike. 

Priča Kupine donosi nam žensku osobu, Ivanu,  koja iza sebe ima neuspjeli brak, kćer koja je ostala kod bake i djeda dok ona pokušava u oazi uspomena i (nekadašnjeg) mira u staroj obiteljskoj kući riješiti račune sa samom sobom. Kuća evocira uspomene iz djetinjstva i druženje s davno izgubljenom djevojčicom Sani, koja je junakinji u prošlosti bila oslonac i svojevrstan uzor; sigurnost u nesigurnom i naivnom pogledu na svijet. Njena je sadašnjost opterećena životom u muškarčevoj sjeni (otac i muž), osjećajem  nepostojanosti i općeg poraza na svim životnim polovima. „Na internetu me nema. Ja sam ništa“ (str.45), tako će na jednom mjestu uzviknuti Ivana, davši, gorko i ironično, mjerilo uspješnosti u današnjem svijetu. Ponovni dolazak Sani u posjet zavičaju, sa svojom suprugom, i činjenica da se sjeća Ivane postat će Ivani ohrabrenje i potvrda „važnosti“, a njih dvije će se ponovno simbolično povezati putem kupina koje rastu u tom kraju.  

Priča Sika donosi nam sliku Elene, koja živi u Americi sa mužem, hladnim i „učtivim“ američkim robotom i malom kćerkom. Kao jednom Štefica Cvek, i Elena živi po pravilima modnih savjeta za kućanice, međutim, ona poseže za njima kao izlazom iz frenetičnih i napetih stanja, čiji isprazni „self help“ citati pojačavaju apsurdnost situacije. Slično Kupini, imamo osobu iz prošlosti koja predstavlja utočište, sigurnost; čak i bijeg od ružne stvarnosti. Tako Elena s određenom dozom nelagode i grižnje savjesti održava kontakt sa srednjoškolskim kolegom Jovanom, nježnim i osjećajnim knjižničarom, koji je i veza s Makedonijom, a nesumnjivo gaji tople osjećaje prema njoj. U nepovoljnim trenutcima, buđenje uspomena i kontakt s Jovanom za Elenu je obuzimajuća misao, kao refren pjesme koji ne može izbaciti iz glave. Prisjeća se njihova prvoga susreta pod kišom, koji nam autorica svjesno prikazuje karikirano, kao scenu iz sladunjavih romantičnih komedija. Poziv Eleninog brata obavještava je o lošem zdravstvenom stanju njenog oca, što je i izlika za susret s Jovanom. U Makedoniji, nakon kulturološkog šoka, stiže još jedan – Jovan ne ispada ni približno onakav kakvoga ga pamti (priželjkuje?), o osjećajnom, brižnom osloncu koji ju je ohrabrivao stihovima Williama Carlosa Williamsa nema ni traga, susreće blijedu, nesigurnu, samodostatnu sjenu. Na simboličnoj razini, pri rastanku s Jovanom počinje kiša, koju on, naravno, uopće ne doživljava na način kao ona. Ta kiša igra ulogu vaze ili kupine iz prethodnih priča, a za Elenu predstavlja katarzu, jer je sprala sve uspomene i iluzije. 

Tu sam, nikuda ne idem je priča o Risti, jedinom muškom protagonistu u ovoj zbirci. Rastavljen, nakon života u Australiji vratio se natrag u Makedoniju, na staro. Žena je otišla s drugim i uspješnijim, a on je osuđen na život s majkom, pasivnom promatračicom, koja je bez glasa gledala kako joj susjeda, mesareva žena, otima muža. Rista život samo može promatrati kao niz natjecateljskih situacija u kojima je ispao gubitnik i u jednom trenu za ručkom s majkom odlučuje se pobuniti i uzeti stvar u svoje ruke. Stvar je u tome što je za bunt i odlučnost prekasno, a tome će ga podučiti upravo ona mesareva žena. 

KAKO TO MOĆNO ZVUČI

Meduza nam donosi tragikomičnu sliku obitelji i osoba koje se trude biti ono što nisu; obitelji došljaka u modernom svijetu zapada. Došljaci odbacuju ono što jesu, „amerikaniziraju“ se ponašanjem, trendovima, pretjeranim trudom da se svima svide i prikažu uspješnijima. U ovom slučaju rezultat je isprazni odnos s djecom, gdje su žrtve pasivnoga konzumerizma i jeftinoga sjaja obje strane; i roditelji i djeca.  

Čeroki crvena donosi priču o mladoj makedonskoj obitelji koja život započinje u pustinjskom dijelu SAD-a, ali predrasude  će se manifestirati u završnom ekscesu njihova malodobnoga sina koji simbolično pokazuje dječakove frustracije i nelagodu, ali i činjenicu da je ta obitelj sve ponijela sa sobom. 

Posljednja priča nosi naslov Osmi mart i govori nam o Vesni, sveučilišnoj profesorici. Zaključnim dijelom zbirke Bužarovska je dala ironičnu kritiku malograđanskoga duha prisutnog u akademskom miljeu, kojemu i sama pripada. Prikazani su trenutci koji nam ocrtavaju Vesnin izrazito isprazan i neispunjen život, a nju kao životnoga diletanta. Neuspješna je ostvariti se kao profesorica (nevažan i nezanimljiv kolegij na faksu), majka (nemogućnost bilo kakve interakcije sa sinom; njegov otvoreni prezir) i supruga (bračni krah, muž živi s ljubavnicom), a tu je i problem alkoholizma koji se „gura pod tepih“. Zahvaljujući jednom slučajnom nastupu na studentskom prosvjedu, na kojem je završila da bi zadivila sina, dobiva poziv na skup „meet-and-greet of powerful women“ („moćna žena, kako to moćno zvuči“, str.162.), koji će se održati zbog planiranja skupa na Dan žena u – američkoj ambasadi! To je prilika za dokazivanje, i sebi i drugima. Na tom skupu „moćnih žena“ određeno je da će Vesna na osmomartovskoj priredbi u ambasadi izvesti „Bitch“ Meredith Brooks i jednu tradicionalnu makedonsku pjesmu. Na samom događaju, nakon katarzične i moćne izvedbe, groteskna scena njenog povraćanja kao da na simboličan način prikazuje njeno čišćenje; sav teret izbacuje na uzvišenu kramu i prijetvornost pred sobom, a ona sama se oslobađa, pobjeđuje staru sebe i druge.   

 Bužarovska na intrigantan način oslikava stanje naše stvarnosti. Nećemo pogriješiti ako kažemo da su to priče o Običnom Muškarcu i Ženi, ni po čemu iznimnima, u modernoj, redovito ispraznoj svakodnevnici. Ta se ispraznost očituje u životnim porazima, odnosima s okolinom, odnosima prema samom sebi, iznevjerenim očekivanjima, neuspjelom samoidentifikacijom. Autorica uspješno profilira realistične likove s kojima se vrlo lako poistovjetiti, koji bude suosjećajnost i pri tome ne upada u zamke patetičnosti; dapače, nerijetko se atmosfera priče začini britkim humorom i ironijom. Rečenice u tekstovima teku prirodno, neusiljeno; Bužarovska piše uvjerljivo, običnim jezikom a naglasak na „backgroundu“ tema leži na socijalnoj i prostornoj dimenziji priče. 

Isto tako, naglasak je postavljen i na odnos pojedinca s okolinom, disharmonije koja vlada u tom odnosu, a rezultat je zapravo disfunkcionalnost i traume naizgled sređenih obitelji i osoba. Prikazuje se ono što se događa i osjeća unutar četiri zida ili češće, ono što se događa unutar likova kada nastoje sačuvati privid normalnosti pred drugima i za druge. Kritika i osvrti su u nekoliko navrata spominjali dimenziju angažiranosti autoričinog rukopisa, što i nije daleko od istine upravo zbog propitkivanja uloge i činova pojedinca u atmosferi suvremenosti, malograđanštine, patrijarhalnog društva ili, kao u nekoliko navrata u ovoj zbirci, u pokušajima pronalaska boljeg života u inozemstvu.  

Pokušaji i porazi, apsurdna svakodnevnica, traženje uporišta u životu, kompleksi inferiornosti, malograđanština, ljubomora, okosnice su ovih priča. Ukazuju da se ne može mijenjati svijet, ali da se možda može mijenjati sebe; neke od ovih priča završavaju ako ne već nekakvim „happy endom“ onda bar osjećajem nade (Vaza, Osmi mart). Uz spomenute osobine likova može se primijetiti još jedna: svi oni, zapravo, samo nastoje preživjeti. Kao i svi mi, uostalom. I zbog toga nikoga ne treba kriviti. 

(Tekst je nastao u okviru radionice Bookstana)