Propast naftne industrije: Strani investitori gori vlasnici od države

 Gubici u jedinoj domaćoj  rafineriji nafte u Bosanskom Brodu kao i sarajevskom Energopetrolu, višestruko nadmašuju temeljni kapital ovih kompanija, pa je dugoročni opstanak ovih kompanija praktično stvar samo dobre volje njihovih vlasnika.

Tako u BiH čak i naftne kompanije propadaju, iako je u ostatku svijeta naftni biznis decenijama jedan od najprofitabilnijih

Da sve bude zanimljivije, sunovrat domaćih naftnih kompanija i rast gubitaka ubrzao se nakon njihovog prelaska u privatne ruke.

U teoriji, država je najgori vlasnik a privatizacija posrnulih državnih kompanija i njihov prelazak u ruke strateških  investitora jedini lijek za njihovo ozdravljenje i oporavak. Teorija tako ostaje teorija a bh. praksa je nešto sasvim drugo.

Na kraju 2006. godine, nakon što je većinski vlasnik sarajevskog Energopetrola postao konzorcij MOL/INA, ovaj najveći distributer nafte u BiH, iskazao je godišnji gubitak od 3,6 miliona maraka dok su istovremeno akumulirani gubici iznosili 26,1 milion maraka a ukupan kapital preduzeća 22,6 miliona maraka.

Kako je u  nekoliko godina koje su prethodile privatizaciji ova državna kompanija sa pozicijom tržišnog lidera uspjela da se tako finansijski strmoglavi, posebna je priča, ali se očekivalo da će nakon ulaska velike multinacionalne kompanije poput mađarskog MOL-a, Energopetrol konačno stati na svoje noge, jer su iz igre izbačeni uticaji lokalnih političara  i njihovih stranaka.

Gubici veći od kapitala

Umjesto očekivanog ozdravljenja, finansijsko propadanje Energopetrola nakon njegovog prelaska u privatne ruke samo se ubrzalo.

Pet godina nakon privatizacije, na kraju 2011. godine Energopetrol je u zvaničnim finansijskim izvještajima iskazao godišnji gubitak od 31,4 miliona maraka, dok su ukupni akumulirani gubici narasli na astronomskih 111 miliona maraka.

Iako je ukupan kapital kompanije  u međuvremenu povećan na 68,6 miliona maraka, akumulirani gubici praktično su duplo veći, što znači da kompanija više nema kapitala već samo čisti minus veći od 40 miliona maraka, koji bi prije ili kasnije morao biti pokriven ili Energopetrolu sleduje neminovan bankrot.

Ukupan minus Energopetrola trenutno je vjerovatno dodatno povećan, jer finansijski izvještaj o poslovanju Energopetrola u 2012. godini još uvijek nije objavljen, ali sudeći po rezultatima iz prethodnih godina teško da je došlo do radikalne promjene.

Kako je moguće da male privatne naftne kompanije u BiH koje u vlasništvu imaju po nekoliko manjih benzinskih pumpi posluju sa profitom, a Energopetrol sa više od 60 benzinskih stanica, iza kojeg stoji moćna multinacionalna kompanija sa svojom cjelokupnom infrastrukturom, bilježi, barem na papiru, enormne gubitke, ostaje misterija.



Opstanak Rafinerije nafte zavisi samo od dobre volje Rusa

Prelazak u privatne ruke nije pomogao ni jedinoj domaćoj rafineriji nafte, u Bosanskom Brodu.

U trenutku kada je prodana ruskom strateškom partneru, Neftegazinkoru, na  početku 2007. godine, rafinerija je imala osnovni kapital u vrijednosti od 411 miliona maraka, dok su na kraju 2006. godine akumulirani gubici iznosili 172,2 miliona maraka, od čega je samo gubitak u 2006. godini bio 54,6 miliona maraka.

I ovdje je privatizacija i ulazak strateškog partnera dočekan sa optimizmom i očekivanjima da će propala državna kompanija pretvoriti u uspješnu privatnu firmu.

Nakon šest godina, zaista je i došlo do promjene, samo ne onakve kakva se očekivala. Na kraju 2012. godine, kako pokazuju zvanični finansijski izvještaji o poslovanju Rafinerije Bosanski Brod, osnovni kapital sa nekadašnjih 411 miliona maraka spao je na 262 miliona.

U 2008. godini, zatečeni akumulirani gubici od 239 miliona maraka smanjeni su na 87,4 miliona maraka, kroz knjigovodstveno smanjenje temeljnog kapitala. Ovaj rez nije označio početak oporavka rafinerije nakon podvlačenja crte, kao što se moglo očekivati.

Umjesto toga, finansijsko propadanje kompanije je ubrzano, jer su akumulirani gubici sa 87,4 miliona maraka na kraju 2008. godine narasli na astronomskih 455 miliona maraka na kraju 2012. godine, što znači da se za četiri godine uspjelo napraviti dodatnih 367 miliona maraka gubitka.

Konačan rezultat je da je i ovdje kompanija praktično ostala bez kapitala i sa “viškom” od 192 miliona  maraka nepokrivenih gubitaka, koji će se također morati kad-tad pokriti ili će u suprotnom kompanija završiti u bankrotu.  

Opstanak rafinerije bukvalno je stvar dobre volje ruskog vlasnika jer kako se navodi u izvještaju o poslovanju rafinerije u 2012. godini “ matično preduzeće je dostavilo Pismo podrške Preduzeću u kojem se obavezalo da će pružiti svu neophodnu finansijsku podršku Preduzeću za period od 12 mjeseci od datuma priloženih finansijskih izvještaja, kako bi Preduzeće nastavilo sa svojim redovnim poslovanjem”.

Drugim riječima, opstanak rafinerije siguran je do 31. decembra ove godine a nakon toga, ruski vlasnik može a i ne mora da nastavi podržavati finansijski rafineriju, u zavisnosti kako budu raspoloženi.

Troškovi rafineriji, profit Optima grupi

I ovdje se postavlja pitanje kako je moguće da da jedina rafinerija nafte u državi, kojoj je obezbjeđen i privilegiran položaj u odnosu na konkurenciju iz inostranstva, iz godine u godinu bilježi astronomske gubitke.

Dio odgovora leži u činjenici da je rafinerija svedena na poziciju domaćih tekstilaca kada rade  “lohn poslove”, gdje strani partner obezbjeđuje sav materijal a domaća kompanija  naplaćuje samo “ruke”.

Kako se navodi u izvještaju o poslovanju rafinerije “nakon rekonstrukcije i pokretanja proizvodnje u 2008. godini, pa do dana sastavljanja priloženih finansijskih izvještaja, osnovna djelatnost Preduzeća je bila uslužna prerada sirove nafte za potrebe preduzeća Optima Grupa d.o.o., Banja Luka.”

Naravno, Optima grupa i rafinerija imaju istog vlasnika, koji je jednostavno odlučio da profitabilni dio posla zadrži u Optima grupi, koja nabavlja sirovu naftu a protom prodaje naftne derivate prerađene u rafineriji. Koliko će rafinerija naplaćivati preradu sirove nafte Optima grupi, odlučuje vlasnik koji kontroliše obje firme i koji se izgleda prema Optima grupi ponaša kao majka a prema rafineriji kao maćeha.

Za razliku od Rafinerije u Bosanskom Brodu koja je dioničarsko društvo i čiji su finansijski izvještaji javni, Optima je d.o.o, i nema obavezu objavljivati svoje finansijske rezultate.

Imajući u vidu razlike u cijeni između sirove nafte i prodajne cijene naftnih derivata, teško se oteti utisku da je Optima grupa puno profitabilnija od rafinerije. Pitanje je i čemu uopšte još jedan posrednik u lancu, jer bi rafinerija bila u puno boljoj finansijskoj situaciji da sama direktno nabavlja sirovu naftu, a potom prodaje naftne derivate na domaćem tržištu.

Gubicima rafinerije kumovala su i ogromna zaduženja, gdje se trošak modernizacije postrojenja finansirao kroz uzimanje kredita od “povezanih firmi” odnosno od ruskog vlasnika, uz kamatne stope koje su bile znatno više od kamata u BiH.

Krediti umjesto ulaganja

Kako se vidi iz finansijskog izvještaja za 2012. godinu, Rafinerija nafte u Bosanskom Brodu ima 205 miliona maraka “obaveza prema povezanim licima”, pa je samo u prošloj godini na ime kamata “povezanim licima” rafinerija platila 17,5 miliona maraka.

Kamate nisu jedini način na koji se novac iz rafinerije preliva u džepove vlasnika iako rafinerija bilježi gubitke. Ono što rafinerija zaradi “na mostu”, prerađujući naftu za Optima grupu, dobrim dijelom izgubi “na ćupriji”, plaćajući penale .

“Ostali finansijski rashodi prema povezanim pravnim licima u poslovnoj 2012. godini u iznosu od 16.841.934 konvertibilnih maraka se odnose na rashode ostvarene po osnovu ugovorenih kazni (penala) za neispunjene uslove po osnovu isporuka ugovorenih količina i kvaliteta prerađene nafte i naftnih derivata” , navodi se u finansijskom izvještaju Rafinerije za 2012. godinu.

Slična situacija je i u Energopetrolu, gdje se modernizacija postrojenje finansirana uzimanjem komercijalnih kredita, čija je vrijednost uveliko nadmašila 100 miliona maraka.



Uzaludna privatizacija

Ovakvim ponašanjem novih vlasnika nekadašnjih državnih kompanija obesmišljena je čitava ideja i cilj njihove privatizacije. Ključni razlog za privatizaciju bio je da država jednostavno nema stotine miliona maraka svježeg novca koji je bio neophodan za ulaganja u modernizaciju i sanaciju ovih kompanija, pa se očekivalo da svježi kapital unesu novi vlasnici.

Na žalost, pokazalo da ni ruski ni mađarski strateški partneri nisu bili spremni uložiti vlastiti svježi novac u ove kompanije već su jednostavno zadužili svoje novo stečene kompanije novim komercijalnim kreditima, čime je opstanak ovih kompanije ozbiljno ugrožen.

Time se logično postavlja pitanje koja je onda uopšte bila svrha privatizacije ovih kompanija. I država kao vlasnik mogla je uraditi istu stvar, umjesto povećanja kapitala kroz ulaganje svježeg novca, zadužiti kompanije do grla kreditima kod  komercijalnih banaka, a konačan rezultat bi u svakom slučaju bio isti,  nagomilani gubici višestruko veći od kapitala i neizvjestan opstanak.

(zurnal.info)