PROF. DR. ASIM MUJKIĆ: Protestima u BiH nedostaje radikalnost, kako ciljeva, tako i metoda

Krenimo od posljednjih dešavanja. U Zenici je nedavno održana protestna šetnja zbog siromaštva i političke nestabilnosti, studenti u Sarajevu su također digli svoj glas tražeći odgovornost za nastradale u oktobarskim poplavama, i dalje je aktuelan bojkot velikih trgovačkih lanaca... Da li su ovi protesti znak da se bh. društvo napokon budi i vidite li u njima potencijal za veću i širu promjenu?

Mislim da su nedavni protesti širom zemlje simptomi buđenja građanstva nakon dugotrajne nacionalističke kome, ali to još uvijek ne znači da su se stekli uslovi za veću i širu promjenu. Još uvijek je riječ o međusobno nepovezanim procesima, nedostaje im masovnost, organizacija i što je još važnije nedostaje radikalnost, kako ciljeva tako i metoda. Jer radikalnost nacionalističke strahovlade može biti suzbijena samo jednom, nama još nezamislivom kontra-radikalnošću. Pri tome ne mislim na nasilje. Ima li išta radikalnije od šutnje stotinu hiljada ljudi na Slaviji? U našem slučaju radikalnost bi se sastojala u tome što bismo imali uistinu bosanskohercegovačke, a ne kantonalne ili entitetske proteste vođene oko istih ciljeva. Po mom mišljenju sve progresivne snage trebaju na jedan konstruktivan način iskoristiti slabljenje nacionalističkog režima u Srbiji, a posljedično i u BiH. Jezik nacionalizma čije magične fraze decenijama okupljaju naciju u stanje pripravnosti, ovih dana, sve više gubi na snazi, postaje neuvjerljiv.

Svi pamtimo masovne građanske proteste iz 2014. godine, ali od tada u BiH nismo vidjeli sličan nivo građanske mobilizacije (s izuzetkom protesta za Dženana i Davida). Šta je, prema Vašem mišljenju, glavni razlog za to? Da li je u pitanju nedostatak jasne artikulacije zahtjeva, političke i druge zloupotrebe, sveprisutna apatija ili su građani nakon 2014. jednostavno izgubili vjeru da protesti mogu donijeti promjene?

Zaboravljamo da nas je, u poređenju s 2014. godinom manje za nekih šesto hiljada, uglavnom mlađih, radno sposobnih koji bi mogli na svojim plećima iznijeti promjenu. U tom pogledu 2014. je bila prijelomna godina jer je nakon nje počeo taj masovni egzodus. Na demonstrante su se usmjerile sve tri etnonacionalne političke elite proglašavajući ih i antibošnjačkim, antisrpskim i antihrvatskim, u čemu im je sekundirala međunarodna zajednica. Prvi razlog za odsustvo masovnijih protesta je, dakle, demografski. Drugi je politički. Svjesni smo kompleksnosti naših institucija na svim nivoima vlasti koje prati isto tako kompleksna mreža korupcije. Ako se usmjerite na jedan nivo vlasti, drugi ostaje netaknut i vrlo brzo regenerira onaj prvi. Vrlo je teško fokusirati borbu, ali nije nemoguće. Treći razlog je kulturološki. Mi smo suštinski prilično konzervativno društvo. Ne volimo promjene, novotarije i ne da nam se puno mutiti vodu dok ponavljamo magične fraze 'samo da se ne puca' i 'nek je živa glava' i slične. Doduše, uglavnom stravično historijsko iskustvo raznih promjena, uključujući i ovu posljednju tranziciju, govori u prilog tom mirovanju i zadovoljstvu s malim, sitnim stvarima, a neka se promjene dešavaju mimo nas. To treba razumjeti, ali ne uvijek opravdavati. Pogotovo sada kada bahatost nekih naših lidera vrijeđa i zdravi razum i dostojanstvo.

Protesti znaju biti meta političkih zloupotreba – bilo kroz pokušaje političkih stranaka da ih preuzmu ili kroz diskreditaciju učesnika. Koliko su takvi pritisci prisutni u BiH i kako građanski pokreti mogu ostati autentični, a da ne postanu sredstvo političkih obračuna?

Veliki filozof Rene Descartes davno je zapisao: „Ništa kao Pravda ne održava Države i Imperije; i zbog ljubavi prema njoj prvi ljudi napustiše špilje i šume da izgrade gradove; i samo je ona ta koja daje i održava slobodu; dok naprotiv nekažnjivost krivog i osuda nedužnog uvijek dovodi, što svi političari vide, do rušenja Republike“. Evo nam recepta za autentičnost. Zahtjevi moraju biti utemeljeni na pravdi, slobodi, pravičnosti u smislu kažnjavanja pravog a ne nedužnog jer to je najkraća formula smisla moderne države. Mi naprotiv, živimo u provizoriju, a ne državi, u kojoj vlada nekažnjivost krivog, a na nedužnog smo spremni sručiti sav otrov laži, neistina, uvreda. Ako pogledamo neke naše portale sve će nam biti jasno. Zato i živimo opet u špiljama i šumama svog etnonacionalnog identiteta. Sve dok se demonstranti drže onoga što konstituira opće dobro, dok traže da institucije djeluju, dok ignoriraju moćnike, sve dok ih pokreće, kako Descartes veli, ljubav prema pravdi, ne treba da brinu da će biti zloupotrebljeni. Ti koji ih vrebaju isuviše robuju uskim, klanovskim interesima i oni od općeg dobra bježe kao đavo od krsta.

Čini se da u BiH nedostaje sindikalne solidarnosti i građanske hrabrosti da se istraje u protestima. Vidimo da su protesti kod nas često kratkog daha, bez dugoročnijeg pritiska na vlast. Šta je potrebno da se ta kultura otpora promijeni?

Način na koji djeluju etnonacionalistički režimi već decenijama reducira individuuma na goli opstanak, tjera ga da se zabavlja svojim ličnim egzistencijalnim problemima, da se snalazi kako zna i umije, da se dovija. To se u političkoj filozofiji zove prirodno stanje, stanje u kojem je čovjek čovjeku vuk i u kojem vlada zakon jačeg i snalažljivijeg. Dakle, raj za kriminalce svih boja. To je stanje nedostojno civiliziranog čovjeka jer je u njemu pojedinačni ljudski život u suštini bezvrijedan. Ako ne vjerujemo sjetimo se žrtava u Novom Sadu i Donjoj Jablanici. Ko još uopće danas govori o žrtvama poplava iz 2014. Da ne govorimo o ostalim ubijanjima, femicidu i tako dalje. Sjetimo se borbe za preživljavanje građana za vrijeme korone, kupovine lijekova na crno, ili vakcinisanja u drugoj državi. Tolika nebriga režima vitalnog nacionalnog interesa za svoje ljude je epskih razmjera. Dostojanstvo možeš imati samo kao pripadnik ovog ili onog kolektiva. Individualno si niko i ništa, i tako trideset godina. To je, iskreno govoreći, fašizam. Najveći rezultat demonstracija u Srbiji je to što su studenti svojim postupanjem otvorili cijeli jedan društveni prostor za tkanje novih mreža solidarnosti i rehabilitacije starih, recimo sindikalnih i strukovnih koji su koliko još do jučer bili samo formalni i uglavnom u službi režima. Danas ponovo prepoznaju svrhu svog postojanja. Osjećaju ponos. Do jučer u Srbiji jedina dozvoljena solidarnost bila je kao što je kod nas, ona etnonacionalna, a sada vidimo bujicu novih oblika za koje smo smatrali da su zauvijek nestali. Režim se usavršio da kontrolira jedan tip solidarnosti, ali nam izgleda danas nemoćan pred navalom novih oblika. Ne zna kako da im pristupi, šta da uradi. Zato prijeti, šalje im vulgarne poruke, proglašava ih izdajnicima i stranim plaćenicima. Ali, čini se, uzalud. Ta dobra, potentna energija nove solidarnosti upravo daje snagu za dugo trajanje i borbu i ujedno putokaz za ono što treba uraditi kod nas.

Za razliku od Bosne i Hercegovine, u Srbiji trenutno svjedočimo masovnim protestima predvođenim studentima. I prethodnih godina, protesti širom regije bili su brojniji i organizovaniji nego oni u BiH. Zbog čega su protesti u susjednim državama mahom masovniji? Da li je u pitanju bolja organizacija, jača politička kultura otpora ili nešto drugo?

Kao što sam već nagovijestio, u Srbiji je moguće jasno identificirati liniju društvenog antagonizma. Autoritarni režim s jedne strane, ugnjeteni i poniženi građani s druge strane, glineni golubovi na koje svakog časa može pasti strop, ili im se pod nogama srušiti most zahvaljujući ortačko-kapitalističkim poduhvatima. Između njih nepremostivi jaz šutnje koja se doslovno može rezati u zraku. Gdje bi u BiH išla ta linija? Na to pitanje mi moramo dati odgovor. Imamo tri etnonacionalistički ustrojena režima, hrpu entiteta, kantona, lokalnih općinskih kabadahija, imamo međunarodnu zajednicu koja je entitet za sebe i koja uglavnom povlađuje nasilnicima iz reda političke klase koji joj jamče mir. U takvoj razrokosti i razuđenosti centara moći lako je načiniti pogrešan korak i promašiti. Energija protesta se lako razvodni i razudi. Ali to ne smije biti opravdanje za nečinjenje, za odustajanje. Uostalom linija konfrontacije je tu, samo je skrivena ispod cijele šume konflikata kojima nas zasipaju elite preko svojih medija. Etnička podjela postoji i ima opravdanje samo kao dimna zavjesa one prave, klasne podjele. Ta podjela diktira naročiti tip odnosa u politici i društvu kojoj ne može biti u interesu transparentnost, pravna država, pravda, prosperitet građana, dakle sve ono što je na meti studenata i u Srbiji i u BiH.

Mogu li se protesti iz Srbije preliti i na BiH? Ako da, na koji način i šta bi moglo biti okidač za takav scenarij?

Mišljenja sam da isto onako kako se nacionalizam prije trideset i pet i četrdeset godina prelio u regionu i dospio u BiH, a region zaista funkcionira po principu spojenih posuda, da će do suštinskih promjena doći na isti ili jako sličan način. Od vitalnog interesa za građane BiH je da protesti u Srbiji uspiju, da ovaj put stvarno nanesu fatalni udarac srpskoj radikalsko-nacionalističkoj matrici koja već četrdeset godina, kao crna rupa uvlači i dezintegrira sve nas u regionu i održava strahom slične režime kao svoju kontratežu. Studenti u Srbiji imaju težak zadatak da od Srbije koja gubi u miru a dobija u ratu, kako glasi nacionalistički slogan, stvore uslove za Srbiju koja dobija u miru. Ovdje bi moglo biti riječi o promjeni cjelokupne političke paradigme koja bi se vratila u parametre antifašizma, i građani naše zemlje, a posebno omladina tome treba dati svoj doprinos.

(zurnal.info)