PURPURNA PRIČA: Da li je ovaj čovjek najveći umjetnik na svijetu?

Recept za katastrofu: nisko-budžetni film sa glumačkom postavkom koja nikada nije glumila, režiser kojem je ovo prvi film i zvijezda koja odbija publicitet.

Ovo je priča o Pinceovom kultnom filmu Purple Rain iz 1984. godine. Muzički kritičar i novinar Alan Light u svojoj novoj knjizi Let's Go Crazy donosi detalje.

U svijetu muzike početkom 80-ih je vladala segregacija, kaže Light. Crnačka muzika je egzistirala u “izolovanom prostoru post-disko muzike”, a rock'n'roll u drugom. Prince se suočio sa obeshrabrujućim izazovom snimanja filma – i snimanja rock'n'roll, a ne još jednog R&B albuma.

- Zapravo, trijumf Michaela Jacksona sa Thrilerom je transformisao pop muziku, kaže Light.

- Sa tim albumom je postao vidljiv utjecaj MTV-a, transformisane su sve vrste mogućnosti, uključujući i mogućnosti za većom integracijom na nivou pop-radio.

U ovom novootvorenom prostoru je egzistirao album Purple Rain. Kako Light kaže, u tom je trenutku Prince postao Prince kojeg znamo danas: bizarni eksperimentator i pop-genije u jednom. Uspjeh Purple Rain, kaže Light, potvrdio je njegov status talentovanog, disciplinovanog vizionara.

Light je razgovarao sa novinarom NPR-a Arunom Rathom o teškoćama u stvaranju filma, tenzijama između Princea i njegovog benda The Revolution, i o tome kako je Prince crpio inspiraciju iz Boba Segera u pisanju pjesme Purple Rain.

Prince je malo prije Purple Rain ostvario neku vrstu crossovera sa bjelačkom publikom sa albumom 1999. Pomalo je nevjerovatno da je prvi singl sa albuma Purple Rain možda najbizarniji hit ikad snimljen.

To je vjerovatno tačno. Da. Počeo je crossover interes za Princea, posebno sa “Little Red Corvette”, sa dugom gitarskom solažom i velikim eksponiranjem na MTV-u. Članovi Princeovog benda na 1999 turneji ne samo da su vidjeli da nastupaju u sve većim dvoranama kako je turneja odmicala, premiještajući se iz manjih sala u arene, već su mogli vidjeti i publiku, vidjeti sve više bijelaca u publici iz sedmice u sedmicu, a posebno kako je rasla popularnost “Little Red Corvette”.

Ipak je nevjerovatno, kad se prisjećam toga. Kada danas mislimo o Purple Rain, mislim da je oko tog albuma postojala neka vrsta neizbježnosti. Prince je bio veliki genije svog vremena i moralo se stvoriti neko sredstvo koje će to prenijeti svijetu. Ali, pogledajte trenutak u kojem se to desilo: Prince je otišao svojim menadžerima i rekao 'Morate mi obezbijediti snimanje dugometražnog filma ili ste otpušteni'.

Proizvod je bio film prvijenac i za režisera i za producente, Prince je bio zvijezda koja nikada nije glumila, a većinu glumačke ekipe je činio njegov bend – a rekli su 'Snimaćemo u Mineapolisu u zimu'. U kom dijelu ovo zvuči kao priča o uspjehu?

Zvuči kao recept za potpunu katastrofu.

Sve to nije imalo nikakvog smisla. Mislim da sam posebno počeo cijeniti, pišući ovu knjigu, viziju i volju kojom je Prince ovo ostvario. Način na koji je vidio potencijal i mogućnosti koje nisu imale smisla, čak ni ljudima koji su mu bili najbliži u to vrijeme.

When Doves Cry je prvi singl sa tog albuma, objavljen prije samog filma, i još uvijek zvuči bizarno, čak i 30 godina kasnije.

Da, nikada prije toga nije snimljena nijedna pjesma koja je tako zvučala. Uprkos ograničenim pokušajima da se imitira, ništa što je snimljeno kasnije nije moglo uhvatiti taj zvuk.

Živo se sjećam – već sam bio veliki fan Princea, odbrojavao sam dane i čekao novu muziku, ostajao budan do ponoći sa spremnim kasetofonom, jer je stanica najavila da će premijerno pustiti Princeov novi single u ponoć. Tada je to izašlo iz “kutije”. Taj čudni, stružući, gotovo industrijski osjećaj. I taj procesirani vokal. I ne zaboravite te čudne stihove “Možda sam ja kao moj otac, a ti kao moja majka”, to je bilo mjesecima prije premijere filma.

Ova je pjesma na neki način napisana kao sažetak filma Purple Rain, ali niko nije vidio film i nikom nije bilo jasno o čemu govori. Pjesma je plijenila, iako je veliki rizik objaviti nešto tako brilijantno i vizionarsko. Srećom, svijet je odmah odgovorio pozitivno i mislim da je pjesma pet sedmica bila na prvom mjestu slušanosti. Bio je to najbolji singl 1984.

Kada je riječ o filmu, koliko toga iz Purple Rain je zaista Princeova biografija?

Mislim da će oko toga uvijek postojati tenzije. Svi su time bili fascinirani kada je film izašao. Nismo mnogo znali o Princeu.

To je bio momak koji nije razgovarao sa novinarima.

Nevjerovatno je kad pogledaš unazad i shvatiš da Prince nije dao niti jedan intervju za vrijeme cijelog ciklusa Purple Rain. Od dana kada je objavio album 1999, sve dok nije objavljen album poslije Purple Rain, Around The World In A Day, nije dao niti jedan intervju ni izjavu, nikom, nigdje.

Ali mnogo je puta bio na naslovnici Rolling Stonea.

Nekoliko puta, ali nijednom nije razgovarao sa njima. Oko njega je bila ta nevjerovatna mistika i misterija, aura. I iako većina detalja iz filma nije tačna za njegov život – sigurno se u to vrijeme poigravao sa idejom da mu je jedan roditelj crnac, a jedan bijelac. Na neki način mu nikad nije bilo jasno da ima dva crna roditelja. On je crnac. To je on. Ali ta ideja da svom identitetu može otvoriti sva vrata je nešto što mu je, očigledno, bilo jako zanimljivo.

O Purple Rain pomalo mislim kao i o autobiografiji Boba Dylana, Hronike. Ako ponovo pročitate Hronike, vidjećete da ima stvari koje jednostavno nisu tačne. Neki ljudi su analizirali tu knjigu i vidjeli da se, recimo, sjeća modela automobila koji je vozio kada je došao u New York, a taj automobil se počeo proizvoditi tek tri godine kasnije.

Ali isto tako mislim da postoji razlika između onog što je tačno i što je istina. Mislim da ima nešto u Purple Rain što je izazivalo osjećaj stvarnog i osjećaj iskrenog (njegovog) iskustva, iskustva autsajdera, čovjeka koji osjeća da se njegova muzika ne uklapa, koji osjeća da se on ne uklapa, koji je pokušavao izgraditi sopstvenu zajednicu oko sebe, a nije znao kako se zajednica gradi i nije znao kako raditi sa drugim ljudima. Bilo je tu nešto što je odzvanjalo istinitošću i što je, kakva god da su ograničenja glume u filmu, naišlo na odziv publike.

A opet Prince je, kako kažete, stidljiv kada su u pitanju intervjui. Čini se da mrzi pričati sa novinarima. Ali, sa Vama je razgovarao, zar ne? Kakvi su bili Vaši susreti s njim?

Imao sam nekoliko dugih intervjua s njim, proveli smo mnogo vremena skupa tokom godina. Nisam čak ni pokušao razgovarati sa njim kada sam pripremao ovu knjigu, jer on nije čovjek koji će pričati o prošlosti. Kada god se pojavi u javnosti, uvijek govori o onome što radi sada, ide naprijed.

Ali, bio sam s njim na 20-u godišnjicu Purple Rain i tada mi je rekao: “Znam šta je to bilo. Znam šta smo sve morali napraviti da bismo to ostvarili. Ne moramo se na to vraćati. Samo idemo naprijed”. Zato nije bilo svrhe da ga kontaktiram u vezi sa knjigom. A što se tiče mojih razgovora sa njim – svi su bili jako komplikovani. Trebalo je preći dosta prepreka da bi se moglo razgovarati s njim. Ali sam uvijek uživao u vremenu koje sam s njim proveo. On nije neki ludi vanzemaljac koji ne može komunicirati s ljudima. Na primjer, voli košarku. Voli filmove. Voli pričati o staroj muzici i stvarima koje su ga inspirisale i novim umjetnicima koje voli.

Vrlo je strastven kada su te stvari u pitanju.
Nevjerovatno je biti u blizini čovjeka koji je izgradio svijet koji mu omogućava da stvara u svakom trenutku, gdje god se nalazi. Ako je četiri sata ujutro i on je u Dejtonu i želi snimati, svi znaju da mu moraju pripremiti sve kako bi mogao raditi. To znači da ne postoji nijedna stvar koja ga dotakne, a koju neće izraziti. Ne postoje slučajni susreti. Ne postoje slučajnosti u svijetu. Biti s njim i u njegovoj blizini znači ući u taj neobični balon. Ali, on je jako duhovit i jako je prijatna osoba i nadam se da mogu – kad već nisam mogao sa njim razgovarati o Purple Rain, barem u knjizi prikazati kako izgleda biti u njegovoj blizini.

Jedna od zanimljivih stvari o kojima govorite u knjizi jeste da su najstvarnije scene u filmu scene tenzija u bendu, između Princea i The Revolution i između Princea i Morris Day.

To je nešto što je još uvijek vrlo opipljivo članovima benda. I dok su, uopšteno govoreći, njihova sjećanja na to vrijeme vrlo dobra i pozitivna, sigurno je postojalo razmišljanje Da li su stvarno bili bend ili su bili tu samo da sprovedu Princeovu viziju u stvarnost. To je postao vrlo komplikovan odnos.

Mislim da je vrlo svjesno i namjerno donio odluku da će se, ako želi privući veću publiku, posebno veliku rock'n'roll publiku, postaviti kao gitarista koji je frontmen rock benda. Purple Rain nije bio Princeov album. Bio je to album Princea i The Revolution.

Napravio je vrlo jasnu razliku – povući će bend naprijed, ali će on biti u centru svega. Ali, činjenica je da je to čovjek koji piše, pjeva i producira i koji je sposoban uraditi sve sam.

Tako su pitanja koliko inputa je spreman prihvatiti, koliko je zapravo iskoristio bend da pozicionira sebe i koliko su oni zapravo bili kreativna snaga postala izvor pravih tenzija kako se projekat razvijao i kako su krenuli na turneju i počeli puniti stadione. Da li su ovi ljudi bili samo plaćeni pomoćnici ili su bili pravi bend? To je nešto što se još uvijek pitaju.

Interesantno je govoriti o rock'n'roll kontekstu. Pišete o jednoj od kritičnih stvari o kojoj su govorili ljudi uključeni u sve. Alan Leeds, Pinceov menadžer turneje, je bio pomalo nesretan jer je muzika Purple Rain bila... mislio je da je previše bijela.

Da, smiješno je to. Alan je vrsta mitske figure u dijelu muzičkog biznisa. On je dugo, dugo bio menadžer turneja Jamesa Browna. On je čovjek koji može raditi sa ludim genijima i “utjerati” ih u svijet. I on je rekao, s obzirom da je došao iz tog svijeta Jamesa Browna, da nikada ne smiješ napustiti svoju bazu. Nikada ne smiješ napustiti osnovu svoje publike. A smatrao je da Prince upravo to radi snimanjem rock albuma, da se udaljava od svoje crne publike i R&B sljedbenika koje je izgradio sa četiri albuma koja je snimio ranije.

To je bilo kockanje. Ako ispadne lažno, ako ispadne vještački, onda ne stičeš novu publiku, a gubiš ljude koji su bili oko tebe. Svakako smo vidjeli mnogo umjetnika koji su bili žrtve toga. Ali, mislim da je Princeova vizija bila toliko jasna, kao i njegov osjećaj za to kako će povezati te dvije vrste muzike i kako je sposoban iznijeti to na vrlo organski i iskren način. Ako to pogodite, tada pucate na mjesec – ne samo da je vaša publika sretna, već se taj osjećaj širi na sve oko vas.

Nevjerovatno je čitati kako se priča za film mijenjala s vremenom. Izgleda da je Princeov prvobitni koncept bio mračniji, sa mnogo više smrti.

Da. Ono što je ostalo u igri do posljednjih minuta snimanja, ako se sjećate filma, je scena u kojoj otac puca u sebe i u filmu preživi. A posljednja scena, u kojoj je Prince kraj njegovog bolničkog kreveta, nakon što je odsvirao Purple Rain, je sretni kraj. Prince se dugo borio za to da se otac na kraju ubije u toj sceni i da se s tim završi. Ono što je Prince želio je mnogo mračniji završetak i mnogo mračnija atmosfera.

Oni su svi bili početnici. Albert Magnoli, koji je režirao film i prepravio mnogo dijelova filma, tek je završio školu i nikada nije režirao film. Svi su teturali u mraku, pokušavajući naći način kako to da izvedu... Trebalo je zadovoljiti Princea, okupirati ga, pokušati udovoljiti Warner Bros. studiju koliko se moglo i od filma stvoriti nešto što oni mogu podržati. Oni nisu imali pojma ko je Prince. U Hollywoodu nisu znali ko je on i nisu imali povjerenja da može stvoriti film. Tokom cijelog snimanja su pokušavali uklopiti ove dijelove.

Pišete, a ovo su i mnogi drugi potvrdili, da je ovo album na kojem je svaka pjesma sjajna. Svaka pjesma s ovog albuma je klasik. Pričali smo o When Doves Cry, to je nešto drugo. Taj prvi akord je nešto što do tada niko nije čuo u pop pjesmi.

Ono što je također nevjerovatno je da je snimak Purple Rain koji svi tako dobro znamo, čiji svaki sekund znamo, 98% snimljen prvi put kada su tu pjesmu izveli na sceni, prvi put kada je Wendy Melvoin nastupila sa bendom. To je bio prvi put kada su Purple Rain predstavili svijetu. Da li postoji išta što bolje prikazuje disciplinu i probe koje je Prince nametnuo bendu, od činjenice da su izašli na scenu i prvi put odsvirali pjesmu čiju svaku sekundu znamo i danas, 30 godina kasnije.
To je zapanjujuće. Ta je izvedba samo malo editovana. Izbačena je jedna strofa. Malo je editovana i gitarska solaža. Dodali su malo eha. Ali u osnovi, to je ista izvedba.

Nevjerovatno je da su mogli tek tako izaći na scenu, u tako savršenoj formi i odsvirati savršeno.

Bio je i jedan smiješan trenutak o kojem su svi pričali. Prince je imao lično obezbjeđenje, velikog momka, Big Chuck kojeg se možda sjećate sa bradom Deda Mraza i koji ga je svugdje pratio. Prvi put kad ih je čuo na probi, mislim da je otrčao u ured Alana Leedsa i rekao 'Morate čuti pjesmu koju je šef sinoć napisao. Zar nije odlična? Obradiće je Willie Nelson'.

Ta je pjesma bila vrlo američka, skoro kao country i western pjesma... Ono što je inspirisalo Princea da napiše Purple Rain je to što je tokom turneje 1999 pratio nastupe Boba Segera u arenama i jako ga je interesovalo zašto je Seger tako velika zvijezda, posebno na Srednjem Zapadu. Matt Fink, klavijaturista, se sjeća da je razgovarao sa Princeom i rekao 'To je zbog balada koje Bob Seger piše. Pjesme kao što su 'We've Got Tonight' i 'Turn The Page'. To ljudi vole'. Prince je pokušao da napiše tu vrstu rock balade i rezultat je bio Purple Rain.

Nakon Purple Rain, tačnije dok je pjesma još bila jako popularna, Prince je odlučio da brzo ide dalje. Na neki način mu to prebacujete u knjizi, 'Prince, odluči se. Ne možeš biti i Elvis Presley i Miles Davis'.

To je odlična rečenica. To mu je rekao Bob Cavallo, jedan od njegovih menadžera u to vrijeme. Rekao je, 'Razumijem. Ali ne možeš biti čisti umjetnik. Ne možeš biti Miles Davis i pratiti svoje hirove i smjerove, a istovremeno biti i Elvis Presley i najveća pop zvijezda na svijetu'. Mislim da je Purple Rain u Princeu izazvala sukob sa kojim se bori već 30 godina.

Da li je ovaj čovjek najveći kultni umjetnik na svijetu kojeg će milioni ljudi pratiti gdje god da ide i koliko god da eksperimentiše? Ili je čovjek koji puni stadione i svira u poluvremenu Super Bowla i jedan je od najvećih pop-umjetnika u istoriji? Sposoban je za obje te stvari, ali šta želi?

A mislim da se to vidi kroz Purple Rain. Što je izvanredno, prekinuo je Purple Rain turneju nakon šest mjeseci, naglo – nikada nije otišao u Evropu, nije 'jahao na talasu' koliko je mogao. Samo je rekao, 'To je to, završio sam'.  U tom momentu sam pomislio... tu se odvijaju dvije stvari. S jedne strane, penje se na vrhove planina i ide do mora, 'Biti zvijezda znači da moram taj isti show izvoditi naredne dvije godine. Moram nastaviti svirati hitove. Moram dati publici ono što želi, kad želi, a ja za to nisam sposoban'.

Sa druge strane, imate čovjeka koji je imao viziju filma kada su mu svi rekli da je lud. Ipak je to uradio. Bio je to ogroman uspjeh i u tom trenutku je svima postalo teško reći mu ne. Njemu je bilo teško ne pretpostaviti 'Kakvu god odluku da donesem, uspjeću. Znam bolje od ostalih. Upravo sam vam to pokazao'. Mislim da je u tom trenutku zakočio Purple Rain. Izdao je  Around The World In A Day, drugačiji album, pomalo psihodeličan, inspirisan Beatlesima i muzikom iz 60-ih i otišao u sasvim drugom pravcu. Na neki način ga je to spasilo – da je snimio Purple Rain 2, krenuo bi silaznim putem sa kojeg je teško skrenuti. Kada si jednom pokazao 'Mogu raditi druge stvari', onda ti sva vrata i sve mogućnosti ostaju otvorene.

(zurnal.info)