Godina mrtvih: Stari svijet definitivno je nestao

Godina 2016. bila je potpuno posebna, drugačija od drugih, jedna od onih koje će ostati zapamćene kao prijelomne.

Zakoračili smo u neko potpuno novo vrijeme, novo doba. Godina je to u kojoj bismo mogli sastaviti top listu najbitnijih smrti umjesto pregleda najboljih glazbenih ostvarenja, knjiga ili filmova. Pred sami kraj napustio nas je i George Michael. Napustili su nas oni koji su nam znali pokazati da život možemo kreirati snovima, da ih možemo pratiti i ostvariti mijenjajući možda ne baš svijet ali poneku dušu sigurnu.

NOVO VRIJEME

Otišli su heroji mnogih djetinjstava, heroji koji su utjecali na doba odrastanja, doba sanjanja i vjere. Ono zbog čega su bitni je i vrijeme u kojem su se pojavili. Svijet je putem masovnih medija postao globalno selo. Svi su odjednom bili povezani, svi na svijetu su mogli imati iste heroje, pratiti iste događaje u trenutku kada se događaju. Oni su odredili smjeru kojem će stvari ići, učinili sportove i umjetnost drugačijima, mijenjali ih, bili su posebni u tome što rade i svima nam govorili da se živjeti može drugačije, da je moguće život i odsanjati a ne tek ga odživjeti.

Zato od 2016. godine možemo mjeriti novo vrijeme. Stari svijet, onaj koji smo poznavali, koji je imao odrednice, smjernice oličene u određenim ljudima definitivno je nestao.

Negdje sredinom godine sam zapisao stih: 2016. je godina/umiru pop ikone i demokracija. Razmišljao sam u tom trenutku o Bowieu. Pojma nisam imao da će na svjetski tron zasjesti alanfordovska pojava oličena u Donaldu Trumpu što će, na neki način, konačno dokinuti licemjerje i laž da živimo u demokraciji. Ta je politička iluzija nestala.

SAV OD SNOVA

Bowie je bio sav od snova. Bio je poseban. Mijenjajući sebe mijenjao je naličje glazbe, a s naličjem glazbe utjecao je na mijenjanje svijeta i života milijuna mladih ljudi raznih generacija. Bowie je možda i više nego glazbena bio najbitnija teatarska pojava 20. stoljeća i naših života uopće. Kad sam mu posvetio stih nisam mogao znati da će nekoliko dana nakon što sam zapisao taj stih planetu zemlju napustiti i preseliti među zvijezde i najutjecajniji sportaš svih vremena – Muhamed Ali. Danas, u vremenu kad je sportašima zabranjeno imati vlastito mišljenje ili se, ne daj bože, očitovati o politici Alijeva životna priča zvuči gotovo nevjerojatno.

HAMLETOVSKA PRIČA

Moguće da je bio najbolji boksač svih vremena, ali to samo nije činilo njegovu veličinu. Alijev život je prava hamletovska priča o usponu i padu genija u konstantnom sukobu sa svijetom. A Ali se u ringu i van njega nije borio samo za sebe. Borio se za bolji svijet u kojem boja kože neće biti važna za vaše životne šanse. Svijet je, kako znamo, nemoguće promijeniti. Uvijek će on ostati govnjiva rasistička rupčaga puna mizoginije, fažizma svake vrste i netolerancije, klasne i svake druge nepravde, ali bitnost borbe je svejedno nepobitna. Čovjek je tu da se bori s demonima. I bitan je put, način kojim kročiš kroz ovu trnovitu dolinu, bitno je da ostaviš trag, postaneš uzor onima koji će doći i nositi plamen vjere u bolji svijet kako bi buduće generacije uopće mogle živjeti s nadom.

NOGOMETNI SANJAR

Negdje na pola puta između Bowiea i Alija svijet je napustio najbitniji i najutjecajniji nogometaš i nogometni trener svih vremena. Kad su ga pitali kako kani promjeniti nogomet rekao je: snovima! I da ništa sem toga nije uradio i rekao Johan Cruyff bi ostao jedan od najvećih. Pokazao je koliko je bitno imati viziju i inzistirati na njoj koliko god se sudarao sa skepticizmom pravovjernih.

A Cruyff je prvo kao igrač pomaknuo granice i promijenio nogomet, a onda je to učinio i kao trener. Promijenio je Barcu kada je došao igrati za nju koju je odabrao baš zbog njezinog nezavidnog statusa u Francovoj Španjolskoj, a promijenio je suvremeni nogomet kada se vratio u Barcu kao trener. S njim je najvažnija sporedna stvar na svijetu izgubila najvećeg sanjara, bez njega nogomet može slobodno postati tek zabavljačka industrija otrgnuta od svojih korijena, industrija koja je zaboravila da je nastala kao način da mali pobjede velike, da poniženi u svijetu okrutnih povrate ponos i dostojanstvo. A Cruyff to nikada nije zaboravljao.

ALKEMIČAR

Budućnost koju je prorekao još početkom devedesetih srećom nije dočekao jedini svećenik među zabavljačima. Čovjek koji je više nego Dylan ili netko drugi uveo književnost u popularnu glazbu, jedan potpuno poseban glas. Nije bio glazbeni revolucionar. Ili ipak jeste. Ili to nije ni bitno u slučaju Leonarda Cohena, čovjeka čiji je šapat bio soundtrack dobrom dijelu mog života.

Čovjek je to koji mi je pokazao da molitve nisu bitne zato što postoji mogućnost da ih svevišnji usliši, one su bitne jer su rijetka utjeha, jer njihova energija, ako ih pravilno izgovorite, može promjeniti duše i transformirati tugu iz beznađa u nadu. Cohen je bio ta vrsta alkemičara.

U ovu se priču ove godine morao umješati i jedan od najutjecajnijih pop glazbenika zadnjih 30 godina. Princea mnogi nisu doživljavali ozbiljno. Ali te i takve ne možemo smatrati ozbiljnima. Prince je, jednostavno, bio umjetnik, umjetnost sama, njezino hodajuće obličje.

Čudno je, ili nije, ili nije bitno ni to, da je baš u ovako tužnoj godini, godini nakon koje ništa više neće biti isto, Bob Dylan dobio Nobela za književnost.

MEĐU ZVIJEZDAMA

Ono što su gorenavedeni provoborci učinili bitnim u našim životima dobilo je akademsku potvrdu tim činom. Popularna je kultura konačno dobila ranopravan status u odnosu na onu tzv. elitnu. Umjetnost se time vratila narodu, na neki način, ali napustili su nas oni koji su od sporta radili umjetnost i oni koji su popularnu kulturu učinli gospodstvenom. Maniri se mogu naučiti, možete si sašiti i odijelo po mjeri ali svejedno neki odrpani dripac može biti veći gospodin od vas. Bitna je toplina kojom zračite, način na koji nosite odijelo i koristite manire. Uzalud vam aristokratske i akademske titule u svijetu kojim vlada Donald Trump.

Najveći su preselili među zvijezde. Ono što nam ostaje kao nada za 2017. i sve naredne godine jeste to što znamo da će životi gorepobrojanih i dalje biti svijetleći putokaz u ovoj mračnoj dolini u kojoj se povremeno znamo našaliti na vlastiti račun slaveći prolaznost. Ono što je neprolazno daruju nam sveci naših života, a darovali su nam ono čega se ne smijemo odreći ako želimo istinski biti živi – pjesmu i igru.

(zurnal.info)