Odlomak iz Knjige o Almiru: Put u zoru, sendviči, cvjećara

Nije se još ni razdanilo i ja ga onako u pidžamici grabim iz kreveta, samo preko svega obmotavam dekicu. Pokušavam da ga ne rasanim i nadam se da će nastaviti sa spavanjem u toplom autu. Torbu sam spakovala prethodne noći iako nisam bila sigurna da li ću uspjeti da ustanem ovako rano. Tiha sam da ne probudim Adu ali on ima lak san. Budi se na prvi šum i u trenu je na nogama. Shvata da sam spremna za polazak pa silazi da nas isprati i da autosjedalicu prebaci iz našeg u auto svoje Sestre. Prošle noći nije bio za to da na put krenem prije svitanja – nagovarao me da sačekam do večeri dok on ne završi s poslom pa da onda zajedno krenemo nas troje. Nisam mu umjela objasniti zašto želim da pođem u zoru i zašto mi je toliko važno da se vozim sa njegovom Sestrom i Majkom. Ova putovanja za mene su neko čudno hodočašće na kojem ga najviše upoznajem i najbolje razumijevam baš onda kada ga nema pored mene. Znam koliko je Majki stalo do tih odlazaka i važno mi je da ove godine budem uz nju. Svake godine je sve krhkija, a njeni budući odlasci sve su neizvjesniji. Želim da ona jutros putuje sa svojim najmlađim unukom koji prvi put ide u njihov grad. Nadam se da će joj dječak barem malo pričiniti radost i olakšati joj ovogodišnje putovanje na sjever. On je topao, meškolji se u mom naručju. Kada ga stavim u auto već je sasvim budan i vedro guguće. Osjeti naše uzbuđenje i raduje se što negdje idemo. Prihvata bez pogovora i zakopčavanje u sjedalicu. Da sam malo sklonija mistifikovanju rekla bih da Rejhan sluti kako ide u grad svojih predaka i da ga to umiruje.

Buket je uvijek od bijelog cvijeća i neobično je velik – uvijek ljiljani i uvijek ruže. Mašna je široka, bijela, grobljanska i na njoj ne piše ništa. Ponekad je cvjećarka prepozna, a ponekad, ako je neka mlađa, ne. Majka doduše dolazi samo jednom godišnje ali opet njeni dolasci se s pobožnom predanošću ponavljaju već preko trideset puta. Svake godine u novinama je i skoro isti tekst – Vole te i vječno te se sjećaju Tvoji najmiliji  – i svake godine čitulju ilustruje ista slika blijedog i lijepog mršavog momka sa prevelikom krutom šapkom. On je uvijek isti, a mi najmiliji se mijenjamo. Nekad su to bili majka, dva brata, sestra i očuh. U međuvremenu nas je puno više. Braća su se poženila, sestra udala, dobili su djecu. Očuh je umro. Već petnaest godina i ja spadam u najmilije koji su ožalošćeni. I zaista jesam, iako ga nikad nisam upoznala. Nikad lično, zapravo. Znam ga sa porodičnih fotografija, iz dokumenata, uredno ispisanih rokovnika i iz onih nekoliko ostarjelih predmeta koje Majka čuva i jednom u nekoliko godina, kad se zapriča o njemu i o prošlosti – izvadi pred mene. Nikad se to ne dešava kad smo svi na okupu, uvijek onda kad smo same. Svaki put se osjetim čudno kada dodirnem njegove predmete, pitam se koliko dugo ćemo ih čuvati i šta će s njima biti nakon što Majka umre. Kakvog smisla oni imaju nakon toliko godina? Ko će od nas tu veliku kesu sa stvarima odnijeti u svoj dom? To su obični, svakodnevni, napola istrošeni predmeti čijeg vlasnika odavno nema. Ništa što bi ikad našlo mjesto u nekom muzeju. 

Zadnji put kad smo Majka i ja razgledale stvari poželjela sam da ih pomnije proučim. Rekla sam, njegova sudbina je zanimljiva, godinama se na to spremam, vrijeme je da o njemu nešto napišem. Pitala sam i Majka mi je dopustila da posudim Almirove stvari. Pažljivo sam sve pročitala, pregledala i nisam znala šta da s njima učinim. Veliku kesu sam ostavila u ormar i ona je tamo ostala nekoliko godina. U vezi s njom osjećam nelagodu i ne nalazim ni snagu ni način da započnem pripovijest o njemu. U kesi se nalaze foto-albumi, dvije video kasete, kožni neseser sa dokumentima i iscječcima iz novina i jedna kutija. U kutiji su vojna košulja (još uvijek savršeno ispeglana i složena), epolete i svečani oficirski pojas sa tokom u obliku zlatnog jugoslovenskog grba: na njoj je ugravirano 29. XI. 1943. Kad pokušam da ga stavim on jedva dosegne malo preko polovine mog struka. Košulja je također malena. U kutiji su još i jarko žute kupaće gaće Speedo, sunčane naočale i crna kapa nikolsonka. U toaletnom priboru su ostala tri plastična brijača BIC, četkica za zube Zirodent, pasta Dent-a-med, krema za kosu i četka za brijanje. Stvari stoje u kutiji od cipela, a Majka ili Sestra na njoj su krupnim slovima napisale ALMIR. Njegov toaletni pribor još uvijek miriše i to je možda i najčudniji doživljaj u dodiru sa ovim predmetima.

Lani sam iznenada shvatila da se u ormar gdje čuvam njegove stvari uvukla vlaga – stresla sam se pri pomisli da se sve ubuđalo i propalo, osjetila sam kao da time iznevjeravam i njega i cijelu porodicu. Srećom, gljivice su prešle na neki tekstil u ormaru ali ne i na Almirove stvari koje sam dobro zapakovala u više slojeva papira i najlona.

U kutiji se također nalazi i snop ključeva u kožnoj futroli. Ne znam da li su to ključevi od njihove nekadašnje kuće ili od njegovog oficirskog stana u Nišu. Ado nikad ne spominje Almirove stvari koje trenutno zauzimaju dobar dio našeg ormara, nikad preda mnom nije poželio da ih vidi. On zapravo ni njega skoro nikad ne spominje. Bratovo ime mu se omakne samo kad priča o nekome od njihovih poznanika pa kaže da je taj neko bio Almirova generacija ili koju godinu mlađi ili stariji od njega. Kad smo dobili sina, nije poželio da mu damo Almirovo ime.

Dok se vozimo u grad na sjeveru nikad ne govorimo o njemu niti o njegovoj smrti. Ko god da je u autu, uvijek se razgovara o vremenu, detaljima putovanja i hrani koju ćemo jesti usput. Teško je svima ugoditi, prehrambene navike su nam vrlo raznovrsne. Svi nešto ne jedu. Majka obično zanemari sva naša izvolijevanja i napravi uvijek iste sendviče. Salama, majoneza, bijela zemička, sir. Pijemo vodu, kafu i čaj. Nikad, pa ni jutros, ne pravimo pauze ako baš ne moramo jer je mjesto u koje smo se zaputili daleko – na samom kraju zemlje. Četiri sata u jednom i četiri u drugom smjeru.

Svake godine Majka nekoliko dana ranije obavi telefonske pozive, podsjeti prijatelje u svom nekadašnjem gradu da dolazi i utanači s njima sat kad ćemo se svi sresti na groblju. Majka jedina odlazi svake godine. Mi ostali, kako kad. Nekad nam je auto na popravku, nekad smo bolesni, zatrpani poslom ili nam je hladno. Sad sam u porodici već toliko dugo da osjetim kad se godišnjica približava, iako nikad nisam zapamtila tačan datum. Znam da to bude u vrijeme kad školska godina odmakne, šume se prošaraju, a ujutro i navečer se počne pojavljivati prvi mraz. Na radiju ili na televiziji obično uhvatim pokoji prizor iz Vukovara, neko uvijek organizuje prigodan program i odslušam barem nekoliko potresnih priloga o tome. Mi priloge gledamo na HRT-u i o njegovoj smrti tamo nikad nema ni pomena. One koje bi pomenuli njegovu smrt mi na televiziji ne pratimo.

(zurnal.info)