RASPAD BIH: Šta ako je Žižek u pravu?

Do sada su Bosnu i Hercegovinu dijelili isključivo političari i generali. Pa rečena država ipak nekako ostade cijela. Odnedavno, međutim, o podjeli neuspjele dejtonske tvorevine bez kompleksa govore i drugi, recimo njemački novinari ili slovenački filozofi.

GANGSTERSKA SARADNJA

Frankfurter Allgemeine Zeitung prije dva mjeseca piše kako je potencijalni raspad BiH za aktuelne političare u Evropi neprihvatljiv, ali da to ne mora važiti za generacije političara koje tek dolaze. Argumentirajući i možda čak zazivajući opciju raspada, FAZ piše:

Bosna i Hercegovina važi za disfunkcionalnu državu, što je rezultat rata. BiH nikada neće moći da pristupi EU ako stanje u njoj ostane onakvo kakvo je sada. Propali su svi pokušaji da se promijeni državno uređenje, koje je oktroirano 1995. Dejtonskim sporazumom, s ciljem da se zaustavi rat. Nakon brojnih propalih pokušaja reforme, sve češće se postavlja pitanje da li je BiH moguća. A potom i pitanja da li je BiH neophodna, te da li se može mirnim putem provesti razgradnja. Na Zapadu su takva pitanja tabu zbog sramote i neuspjeha Evrope i svijeta da spriječe genocid.

Isto pitanje prije nekoliko dana problematizira i filozof Slavoj Žižek, koji u razgovoru za Al Jazeera Balkans kaže da su njegove ideje o rekompoziciji Balkana “nekonvencionalne i užasne”, ali da bi – citiramo – “male korekcije granica stabilizirale napetosti”.

Slavni slovenački filozof smatra da je “trenutna situacija neproduktivna i u njoj nema racionalne ekonomske politike. Moguće prekrajanje granica na prostoru bivše Jugoslavije i odustajanje od koncepta AVNOJ-a relaksiralo bi odnose u regiji”.

Također, po njegovom mišljenju, “trenutni integrativni faktor” ovog dezintegriranog prostora je “gangsterski biznis - kriminal, droga, prostitucija”, a Žižek smatra da bi to mogli biti ekonomija i kultura.

Ocjena iz njemačkih novina ovdje je prošla gotovo nezapaženo, dok je Žižekov intervju izazvao očekivane reakcije - negodovanja, uznemirenost, osude, bijes… Činjenica je da je podjela BiH i dalje tabu tema, činjenica je da samo uvođenje raspada u politički vokabular izaziva povišene emocije, što nije dobro jer takve reakcije u pravilu ne rješavaju ništa i – dodatno – doprinose postojećoj zbrci. Miran, trezven govor neuporedivo je efikasnija reakcija, iako za takvu metodu ovdje vrlo malo političkih i intelektualnih snaga pokazuje minimalnu sklonost i još minimalnije kompetencije.

TRI ŽIŽEKOVA ELEMENTA

Pogledajmo tri najzanimljivija elementa Žižekove izjave.

Prvi: male korekcije granica stabilizirale bi napetosti. U konkretnom, bosanskohercegovačkom slučaju ne postoje male korekcije granica. Male korekcije, kad je teritorija u pitanju – to je ono kad se sastanu dvije međudržavne komisije, pa mi njima frtalj planine, oni nama neku čuku, ledinu i tako to. Podjela zemlje, bar na području o kome govorimo, ne može nikada ni metodološki ni posljedično završiti kao mala korekcija, nego kao veliki belaj s nepopravljivim posljedicama.

Drugi: odustajanje od koncepta AVNOJ-a relaksiralo bi odnose u regiji. Nerelaksirani, kakve nas je Bog stvorio, a povijest mu u tome obilato asistirala, teško da možemo govoriti o bilo kakvoj formi relaksacije u kojoj sve strane ne bi bile namirene i zadovoljene. Što je nemoguće. Kad se ovdje korigiraju granice, krv teče potocima.

Prekrajanje granica u stvari je tek eufemizam za raspad Bosne i Hercegovina. Istina je da ona već sada postoji u nekoj vrlo neizvjesnoj, poluraspadnutoj formi, ali definitivni raspad bio bi gruba intervencija s užasnim egzistencijalnim posljedicama po centralni dio BiH. Trudeći se da ostanemo pri Žižekovoj wellness-terminologiji, možemo to reći na sljedeći način: ono što bi relaksiralo Srbiju i Hrvatsku, užasno bi napelo i frustriralo ostatke Bosne i Hercegovine. Taj patrljak, nakon relaksirajuće korekcije, sveo bi se na iskrivljenu, nelogičnu i neodrživu teritoriju naseljenu u ogromnoj većini Bošnjacima i sastojao bi se od tri i po grada (Sarajevo, Tuzla, Zenica, te pola Mostara), nešto malo nasilu proglašenih općina i znatne količine neupotrebljivih brda, pašnjaka i prelijepih meraja.

Tako konfigurativno i geostrateški stiješnjeni, Bošnjaci bi postali faktor nestabilnosti, frustracije i (dugo)trajne nerelaksiranosti regiona, nešto kao evropska verzija Palestine. Njihova mogućnost opstanka ozbiljno bi bila dovedena u pitanje, što bi od Balkana ponovo napravila nestabilno (“nerelaksirano”) područje.

Upravo o takvom ishodu razmišljaju i autori izvještaja koji je nedavno upućen članovima američkog Kongresa, a u kojem, kako prenose ovdašnji mediji, stoji da bi u BiH mogao izbiti “sukob manjih razmjera nego što je to bilo 90-ih godina (…) Nešto manji i ograničeni sukobi (…) vjerojatno bi uslijedili ako bi se Republika Srpska pokušala odvojiti od BiH, a Bošnjaci pokušali spriječiti takvu akciju vojnim putem.” Ovakav rasplet potaknuo bi, piše u izvještaju, probleme na Kosovu i u Makedoniji.

U trećem elementu intervjua figurira teza da je trenutni integrativni faktor na Balkanu “gangsterski biznis” (kriminal, droga, prostitucija), a Žižek smatra da bi uz bolja rješenja to mogli biti ekonomija i kultura. Nije do kraja jasno je li i ova gangsterska komponenta rezultat loše skrojenih granica i bi li njihovo prekrajanja u prvi plan isturilo kulturu i ekonomiju, ali iz ne tako davnog iskustva pouzdano znamo da se iza ove krije mnogo kompleksnija priča, ozbiljna simbioza ratnih, zločinačkih, kriminalnih i mafijaških elemenata, jednog nerazmrsivo klupko na koje nisu imuna ni mnogo naprednija društva.

STARA PRIČA

Priča o podjeli BiH nije ništa novo. Ona traje od raspada Jugoslavija i vjerovatno će se s promjenjivim uspjehom i intenzitetom, i u najrazličitijim formama, javljati sve češće. Jedini način da se takav ishod spriječi je odgovorna, vizionarska, do kraja profilirana politika, koje nažalost nema.

Protivnici BiH u ovom trenutku djeluju organiziranije, uspješnije i samosvjesnije od njenih zagovornika. Snage koje se “kunu u Bosnu”, osim tih ispraznih zaklinjanja, malo su šta uradile konkretnog i konstruktivnog. Država danas ne posjeduje ni osnovne ovlasti, entiteti su je, zahvaljujući pregalaštvu Milorada Dodika, progutali. Ideja multinacionalne, multikulturne zajednice, jedna od najljepših ideja koje politika može poroditi, zahvaljujući nemuštoj i povremeno pogubnoj politici Sarajeva je – kako kaže Žarko Puhovski – osramoćena i vjerovatno na duži rok isključena kao realna mogućnost. Umjesto ravnopravnosti dobili smo opću diskriminaciju ogromne većine građana BiH na osnovu više kriterija. Najvažniji od tih kriterija je, naravno, onaj etničko-relgijski, ali za vrat mu pušu spolni, starosni, zdravstveni, ideološki, regionalni…

Istina, ako i ne postoji kao funkcionalna i normalna država, kao servis građanima i kao tačka (patriotske, kulturne, ili bilo koje druge) identifikacije, Bosna i Hercegovina je u ovom trenutku ipak neporeciva politička i povijesna činjenica. Za kratkoročni opstanak dovoljno, za dugoročni mir vrlo upitno. Relaksirajuća korekcija granica, koja bi umjesto gangsterskog biznisa kao integrirajućeg faktora donijela kulturu i ekonomiju, dugo će ovdje biti potencijalna opasnost. Imamo li politiku koja je u stanju oduprijeti se takvim tendencijama?

(zurnal.info)