Interview
Raspad EU značio bi naše nove ratove
U romanu “Odlaganje. Parezija” Andreja Nikolaidisa, koji je nedavno objavio zagrebački Algoritam, zabilježeno je naratorovo autofabularno pripovijedanje o hajci na njegovu glavu zbog novinske kolumne, isprepleteno s fikcionalnom pričom o kotorskom svećeniku koji se prije svoga misterioznog nestanka zatekao u pat-poziciji između službe Bogu i odanosti majci, između svećeničkog i sinovljevskog poziva i dužnosti, poziciji koja ne podnosi odugovlačenje.
Nikolaidis je napisao romane “Oni!”, “Mimesis” i “Sin”, a prošle je godine dobio Europsku nagradu za književnost.
Koliko su reakcije na vaš tekst povodom dvadesete obljetnice Republike Srpske, u kojem ste nas podsjetili na rečenicu Waltera Benjamina da je svaki spomenik civilizacije ujedno i spomenik barbarstva – misleći time na režim koji je zasnovan na genocidu – bile ključne za nastanak ove priče?
U jednom momentu sam pomislio kako bi o svemu tome trebalo napisati – nešto. Esej, polemičku knjigu… Ali, sa jedne strane sam razumio da je besmisleno pisati polemičku knjigu u situaciji u kojoj vas protivnik čereči u dnevnim novinama i na televiziji. Ja sam fetišist knjige i nekako mi je nedostojno trošiti knjigu na polemiku sa dnevnom štampom. Potom, šta bi bio predmet polemike: imbecilno tumačenja mog teksta? Način na koji su zloupotrijebljeni mediji? Pa mediji i postoje da bi bili zloupotrijebljeni, zloupotreba je, po defaultu, upotreba medija – po čemu bi to moj slučaj bio poseban? Da ne govorim o tome da nikoga ni u šta nisam namjeravao ubjeđivati – ako neko, nakon svega, svih očitih laži, huškanja na zločin, pravdanja zločina, titranja muda najogavnijem metilprimitivizmu u ovih naroda, ako dakle neko nakon svih zlodjela koje su te novine počinile vjeruje crnogorskom “Danu” ili beogradskoj “Politici”, jebe mi se šta taj neko misli o meni, mom tekstu – i bilo čemu drugom, uostalom. Što bi ti sad trebao činiti, rekao sam sebi. Neko se popeo na krov zgrade, bacio perje i povika evo vam, narode, istine o njemu. Što bih ja sad treba trčati uličicom, hvatati to perje? I još okupljenu svjetinu, uvijek gladnu javno izrečene gadosti o nekom, bilo kom, ubjeđivati u nešto? Sa druge strane, radio sam na priči o katoličkom gay svešteniku iz Kotora kojega zlostavlja majka. Kada sam shvatio da te dvije priče mogu povezati i paralelno ispričati, znao sam da imam knjigu. Javio sam se Kruni Lokotaru i odmah se bacio na posao.
Čačić i Krleža
U medijima su vas zbog spomenutog teksta nazvali teroristom i podgoričkim talibanom. Je li vam to smiješno?
Jeste. Ali, kao što znamo, stvari nisu manje djelatne i opasne zato što su idiotske – upravo suprotno. Meni je to smiješno, ali protiv mene je u Bosni podnijeta krivična prijava zbog “podsticanja na terorizam”. Takođe mi je smiješno i to što sam tokom siječnja i veljače imao policijsku zaštitu. Kada me psuju prolaznici na ulici – i to mi je smiješno. Kada mi sve to ne bi bilo smiješno, kada na ono što mi se dešava ne bih gledao sa ironijom i sarkazmom, morao bih sve to uzeti za ozbiljno. A tek to bi bilo urnebesno smiješno.
U romanu kažete kako još samo zajednice nepismenih književnost i pisce uzimaju za ozbiljno. Po reakcijama koje izazivaju vaši tekstovi, sudskim procesima i prijetnjama koje dobivate zbog njih, čini se da vas doživljavaju vrlo ozbiljno, a čak vas i vaš izdavač reklamira kao najopasnijeg pisca jugoistoka. Kako se nosite s takvom pozicijom?
Niko moje pisanje ne uzima za ozbiljno, osim to malo ljudi, jer ima i takvih, koji čitaju moje knjige. Niko nije ozbiljno mislio da sam pozvao na terorizam. Niko ozbiljno nije mislio da je Bole spremao teroristički napad u Boriku. No postavimo to drugačije: niko ni Dobricu Ćosića i Matiju Bećkovića ne uzima za ozbiljno zbog njihove književnosti, čak ni ljudi koji njihove knjige drže na policama. Njihova realna moć, tu prije svega mislim na Ćosića, ne izvire iz njihove književnosti, nego pozicije unutar struktura moći i odluke da pristanu da igraju ulogu nacionalnog pisca, dakle onoga koji, njegoševski rečeno, govori iz glave cijela naroda. Iz glave cijela naroda mogu se govoriti samo gluposti, i to opasne gluposti, no to je neka druga priča. Ko, na primjer, u Hrvatskoj uzima Krležu za ozbiljno? Šta, da neće Čačić, kada odluči nešto, konsultovati “Banket u Blitvi”, pa reći: čekaj, mislio sam to napraviti, ali sad vidim da Krleža kritički piše o tome, stoga odustajem i mijenjam odluku?
U romanu ističete kako je poštenije biti zaposlen u javnoj kući nego kao javni intelektualac. Zašto?
Dozvolite da ovdje sam sebe citiram: “Biti javni intelektualac znači biti uposlenik javne kuće, znači najgoru vrstu prostitucije jer umjesto tijela daješ u najam intelekt i takozvane proizvode duha, na koncu preprodaješ i ono malo ideja što ti je ostalo, zbog čega je glumiti orgazam u nekoj prljavoj uličici sa neznancem na sebi gospodski i častan posao u poređenju sa glumatanjem savjesti društva.” Shvatite ovo kao samokritiku, ovdje govorim o sebi, ja sam vjerovao u te gluposti, napokon, bio sam plaćen kao savjest društva. Dakle, savjest društva, to je urnebesno. Kao prvo, kada me je i kako kao intelektualca društvo delegiralo da budem njegova savjest? Ako nije, a nije, a ja ipak nastupam kao savjest društva, po čemu se ja to razlikujem od ljudi koji tvrde da su Napoleon a kojih su puni azili za umobolne? Po čemu je zamisao da društvo uopšte može imati savjest, i da je tu savjest sposoban artikulirati pojedinac, racionalnija od ideje da u pojedincu živi duh Aleksandra Makedonskog? Pa ipak, nastupati u javnosti kao Napoleon nije društveno prihvatljivo, a govoriti na televiziji kao savjest društva jeste. Jer tako kaže ideologija našeg savjesnog društva.
Mislim da smo najebali
U romanu detaljno secirate tekovine tranzicije. Ideologija ovdašnjih tajkunskih elita, kažete, nije ni nacionalizam ni vjerski fanatizam, nego ovdašnja verzija neoliberalizma, odnosno priča o uspješnima. Možete li to malo pojasniti?
Ja zapravo tvrdim da je naša tranzicija jedan od ratnih zločina. Tranzicija podrazumijeva i tranziciju od fašista do demokrata. Ovim zemljama početkom devedesetih vladali su fašistički režimi. U prvobitnoj akumulaciji kapitala, što je, jasno, eufemizam za sveopštu pljačku, bogatiti su se mogli samo oni bliski fašističkim režimima. Danas tajkunski portparoli, brižljivo raspoređeni na strateška mjesta, ističu kako su se bogati obogatili zato što su bili sposobniji. Nisu: obogatili su se zato što su bili privilegovani. Vlasti su manje-više odlučne u deklarativim osudama fašizma. Vladina i skupštinska tijela slijede evropske upute i usvajaju planine projekata, zakona i odredbi koje jugoslovenske zemlje trebaju učiniti tolerantnim društvima politički korektnih građana. Vladajuća se klasa od fašista mirno transformisala u uspješne Evropejce. Sve su promijenili tako da sve ostane isto. Njihov neoliberalni socijalni darvinizam u osnovi je – fašizam. Iz ideje da je život takmičenje proizilazi ideja da pobjednik uzima sve. Iz toga, opet, proizilazi da je gubitnik obespravljen – gubitnik ne uzima ništa, osim onoga što mu dobitnik da. Proizilazi da je gubitnik višak. Iz toga opet proizilazi potreba da se viška otarasi. To se ponekad zove rezanje troškova, ponekad otpuštanje viška radne snage, a ponekad – etničko čišćenje.
Također kažete kako će ulazak zemalja bivše Jugoslavije u Europsku uniju biti čin kojim će posljedice zločina zvanog tranzicija biti konačno legalizirane. Kakvo je vaše miljenje o EU-u i postoji li ikakva alternativa za zemlje s ovih prostora?
Mislim da smo najebali. Nema dobre opcije za nas. Napraviti ovoliko grešaka koliko smo svi mi u Jugoslaviji napravili i očekivati svijetlu budućnost, to je budalasto. Raspad EU-a značio bi naše nove ratove. Što se Crne Gore tiče, u kojoj živim, ovakva kakva je, ta država nije sposobna da dugo opstane. U ovom trenutku ne zna se ko je uspješnije uništava: oni koji su od početka protiv nje ili mi koji je, kao, branimo. Dok je, kao sada, evropska polukolonija, u ili izvan EU-a, trajaće. Slom EU-a značio bi novo pripajanje Crne Gore Srbiji.
U romanu progovarate i o političkoj korektnosti, na primjeru Ministarstva obrane Novog Zelanda koje je odlučilo zamijeniti puške iz kojih pucaju novozelandski vojnici jer su na njima ugravirani dijelovi iz Biblije. Je li upravo ta lažna politička korektnost postala glavna odrednica današnjeg vremena?
Kada Kafka piše “žalosno je to mišljenje, od laži pravi opšte načelo”, kao da govori o nama, sada, zar ne? Sintagme koje se papagajski ponavljaju, pravna država i vladavina prava, laž su koje prikrivaju činjenicu da današnje države počivaju na nepravdi. A još je sveti Augustin znao da države ne nastaju kao “realizacije vjekovnih težnji naroda”, nego nastaju na zločinu, na onome što će Benjamin zvati inauguralnim nasiljem, na koje se nastavlja nasilje kojim se prikriva činjenica da u korijenu države stoji inauguralno nasilje. Svetom Augustinu je jasno da državu iskupljuje samo distribucija pravde. Izmakne li se iz države Pravda, tu je eksplicitan, ostaje tek razbojnička družina.
Kada danas pogledate Platonovu utopiju, “Državu”, shvatate da mi danas živimo u njegovoj najcrnjoj distopiji. Šta kaže Platon, kroz Sokratova usta? Nepravedna država nastaje umnožavanjem potreba i viškova. Kao posljedica sve većih potreba, država mora širiti svoje granice i postati imperija. Paralelno sa tim namnožit će se paraziti i povlašteni. “Iza toga ćemo ratovati, Glaukone, ili kako će biti?”, kaže Platon. I zaista smo ratovali, devedesetih. Jedno je jedino rješenje za situaciju u kojoj zajednici neprekidno treba još i još – permanentni rat, kao onaj koji je počeo prije nas i koji neće završiti za našeg života.
Rat je dobar za književnost
U jednom intervjuu izjavili ste kako pisci s ovih prostora više ne uživaju naklonost zapadnoeuropske publike. Je li taj interes postojao samo dok im je Balkan djelovao kao egzotična klaonica?
Robert Perišić i ja u Londonu smo promovirali prijevode naših romana na engleski. Bilo je očigledno da bismo u tom poslu bili uspješniji da se ovdje kod nas trenutno vodi neki rat. Ne žalim se, nije ovo nikakav okašnjeli odraz postkolonijalne kritike kod mene, samo pragmatično primjećujem. Rat, provjereno, nije dobar samo za industriju oružja i burzu, nego i za književnost: kako za njeno stvaranje, tako i za prodaju.
Što je vama važno kada pišete?
Na prvoj stranici “Odlaganja. Parezije” piše ovak “Tek kada izvršiš punu mobilizaciju svih svojih resursa i narediš napad, tek kada kuknjavu i strahove zamijeniš borbom, pa sjedneš za kompjuter, odlučan da na čitavoj neprijateljskoj teritoriji – bjelinu kompjuterskog ekrana ne treba pogrešno protumačiti kao podignutu bijelu zastavu – zavedeš poetiku vanrednog stanja, tek tada bude bolje.” Za mene je pisanje vanredno stanje.
Volite isticati glazbene reference u svojim knjigama, a na kraju ove napisali ste play listu. Zašto?
Zato što je umjetnost, a pod umjetnošću mislim književnost, muzika i film, za mene najvažnija stvar na svijetu koja, držim u svojoj beznadnoj naivnosti, ima jedino estetsko utemeljenje.
