Saradnja s kumom Radišićem

PRVI PREMIJERSKI MANDAT: Prvi milioni

Dodiku se životna šansa otvara 1997. godine, kada Biljana Plavšić tadašnja predsjednica RS, poslije osuđena za ratne zločine, pokreće akciju protiv Radovana Karadžića i cijepa SDS. Na vanrednim izborima Dodik ulazi u NSRS, a u januaru 1998. godine postaje i premijer u prvoj poslijeratnoj multietničkoj vladi.

Dodik je u to vrijeme bio prezadužen. Sem već navedenih dugova, potraživanja od njega i „Igokee“, imala je i „Agroprom banka“ koja mu je 1997. godine oduzela kuću u Laktašima, jer nije imao novca da servisira 80 hiljada maraka kredita.

Istina, Dodik je u to vrijeme posjedovao dvosoban stan u Laktašima i dva manja stana u Beogradu, ali njihova vrijednost nije bila dovoljna da podmiri ni dvadeset posto ukupnih dugova koje je imao.

Preuzimanjem funkcije predsjednika vlade, Dodik unapređuje svoje imovinsko stanje. Odmah po dolasku na vlast naplaćuje cigarete koje su mu oduzete tokom rata. Na ovom poslu zaradio je više od milion maraka, premda ni po kom osnovu nije mogao od Republike Srpske naplatiti ta potraživanja.

Vraća dugove i kreće u izgradnju imanja. Za vrijeme prvog mandata, na imanju u Bakincima izgradio je niz drvenih kućica, ribnjak i bazen. Navešćemo samo dva „državna“ posla, koji su najbolji obrazac Dodikovog odnosa prema narodnom novcu, i pokazatelj kako je do para dolazio. U tim poslovima pomogli su mu Dragan Đurić, predratni taksista iz Dervente, a sadašnji uspješni beogradski biznismen i predsjednik FK „Partizan“, te Mile Radišić, nekadašnji direktor „Lutrije“ RS, koji je trenutno optužen pred banjalučkim sudom zbog malverzacija sa akcijama „Medicinske elektronike“.

Kredit za Zekstra Rent A Car

Priča počinje 23.12.1998. godine, kada je premijer Milorad Dodik odobrio kredit iz deviznih sredstava budžeta RS u iznosu od 750 hiljada KM preduzeću "Zekstra rent a car" (svi dokumenti u posjedu “Žurnala”). Prvi problem je što je riječ o privatnoj firmi iz druge države, tadašnje SR Jugoslavije i sadašnje Srbije jer je “Zekstra” registrovana u Zemunu.

Za realizaciju odobrenog kredita bila je zadužena “Agroprom banka” A.D. Banjaluka. Rok vraćanja je bio šezdeset dana, a kamata nula. Na ovom mjestu počinjena je druga zloupotreba, jer je Dodik u ime vlade RS, a bez njenog znanja, potpisao sa “Agroprom bankom” Ugovor o komisionom kreditu, kojim se u članu 1 precizira da Vlada RS "odobrava Banci namjenski devizni kredit iz deviznih sredstava budžeta u iznosu od 750.000 KM".

U članu 2 istog Ugovora navodi se da će "odobreni kredit iz člana 1 ovog Ugovora banka plasirati preduzeću "Zekstra rent a car", Beograd (Zemun). Znači, banka je samo bila bajpas između Vlade RS i zemunske firme.

Banka je toj firmi isplatila prvu tranšu u iznosu od 350 hiljada KM. To su nove zloupotrebe, jer je Vlada RS budžetska sredstva beskamatno dodijelila firmi iz države u kojoj nema nikakve ingerencije. Pare su date na posudbu beskamatno, iako u to vrijeme budžetska sredstva nisu, zbog odluke MMF-a, mogla da se posuđuju ni ovdašnjim državnim firmama.

Prije nego što je banka isplatila onih 350 hiljada beogradskom preduzeću, sa njima je 23.12.1998. potpisala Ugovor o kratkoročnom deviznom kreditu, u kojem je precizirano da će "Zekstra" pare vratiti do 31.01.1999. godine, te da će za tu uslugu banci platiti kamatu od 1,5 posto. Dodik se protiv ovog dijela Ugovora nije bunio zato što on i Dragan Đurić, suvlasnik zemunske firme, nisu ni imali namjeru da vraćaju kredit. Jer, Đurićev kompanjon u toj firmi bio je niko drugi do Milorad Dodik.

Koliko im se žurilo, svjedoči i činjenica da je Ugovor između Agroprom banke i "Zekstre" potpisan isti dan kada i Ugovor između Vlade RS i banke.

Kada je došao 31. januar 1999. godine i banka od "Zekstre" nije ništa naplatila, uslijedio je, na molbu beogradske firme, aneks 1 Ugovora o kratkoročnom deviznom kreditu, kojim se precizira da će to preduzeće pare vratiti do 01.03.1999. godine.

"Zekstra" u februaru te godine vraća samo nešto više od 10 posto uzetog novca, odnosno 47 hiljada KM, i zbog toga im banka upućuje dopis u kojem ih obavještava da do novog predviđenog roka (01.03.1999. g.) moraju izmiriti preostale 303 hiljade KM i uz to još 9.526,60 KM na ime kamata. Zekstra" se nije obazirala ni na taj, a ni na ostale dopise iz banke i pare nije vraćala. (Dokumenti u posjedu “Žurnala”)

Formiranje taxi službe u Beogradu i Zemunu

Za 350 hiljada maraka kupljeno je jedanaest novih automobila "opel astra" i u okviru firme "Zekstra rent a car" organizovana je u Beogradu i Zemunu taksi služba. Ali, ne zadugo, jer je 24. marta 1999. godine krenula akcija NATO-a protiv tadašnje SR Jugoslavije, pod imenom "Milosrdni anđeo". Sve automobile Dodik je iz Beograda prebacio na svoje imanje u Bakincima kod Banjaluke. Čim je opasnost minula, "astre" su ponovo otišle za Beograd. Trajalo je to do septembra 2000. godine, koja je bila izborna. Sva vozila ponovo su dovezena u RS.

U to vrijeme na čelu Agroprom banke nalazio se Miroslav Soldat, postavljen na tu funkciju u maju 2000. godine. Miroslav je muž Irene Soldat, tadašnje poslanice SNSD-a u Narodnoj skupštini RS, a sadašnjeg pomoćnika Ministra obrazovanja. Dodik je Soldata “nagovorio” da iz deviznih sredstava banke, onih 303 hiljade KM, koliko je “Zekstra” ostala dužna, vrati u budžet RS, a njemu je predao onih 11 izraubovanih "opel astri" da se njihovom prodajom naplati.

Naravno da 11 polovnih automobila nije bilo moguće prodati za 300 hiljada maraka, već za nekih pedesetak, što znači da su na ovaj način oštetili “Agroprom banku” za preko 250 hiljada KM i tako znatno umanjili njenu vrijednost u privatizacionom procesu.

Soldat uopšte iz sredstava banke nije morao vraćati pare budžetu, jer su one dodijeljene komisionim kreditom, koji štiti banku kao posrednika.

Soldat je svojevremeno pokušao da demantuje ovu tešku nezakonitost, tvrdeći "da je Vlada bila okvirni garant Ugovora između banke i 'Zekstre'”, što je netačno. Ako bi bilo tako, onda je Vlada RS mogla samo garantovati da će vratiti novac banci, ukoliko to ne učini beogradska firma, što je van svake poslovne logike. Soldat je tada potvrdio da je banka uzela automobile “opel astra” kao naknadu za neisplaćeni kredit, čime je praktično konstatovao počinjenu zloupotrebu.

Treba istaći da je posljednjih dana svog prvog premijerskog mandata Dodik banjalučkoj verziji beogradske firme "Zesktra" dodijelio još jedan kredit vrijedan 250 hiljada KM. Učinio je to 31.12.2000. godine preko tadašnje "Kristal banke", iako premijer po zakonu ne može napraviti ni jedan jedini finansijski aranžman iz javnih sredstava. Ni te pare, naravno, nikada nisu vraćene.

3.

POSLOVI S KUMOM: Zarada na lutriji

Kuća na Kipru

Dodik je za vrijeme prvog premijerskog mandata kupio i kuću na Kipru, u Limasolu, što on demantuje. Njegova kći je prije par godina izjavila da je na Kipru završila koledž na smjeru “General Business Administration”. Do kuće je Dodik došao, nakon posla dogovorenog između „Lutrije“ RS i kiparske firme „Glori“. Direktor „Lutrije“ u to vrijeme bio je Mile Radišić, Dodikov kum i, donedavno, prvooptuženi, kako je to Specijalno tužilaštvo RS tvrdilo, “šef zločinačke organizacije” koja je ovaj entitet oštetila za milionski iznos malverzacijama sa akcijama „Medicinske elektronike“.

Mile Radišić je nakon rata radio kao vozač, a najznačajniji posao bio mu je voženje Branislava Lolića, nekadašnjeg visokog funkcionera SDS-a u Banjaluci. Tokom previranja 1997. godine i sukoba između Biljane Plavšić i Radovana Karadžića, Lolić je podržao tadašnju predsjednicu RS i bio jedan od osnivača njenog Srpskog narodnog saveza. Zajedno sa njim u SNS učlanio se i Radišić koji neobično brzo završava fakultet i biva postavljen na čelo „Lutrije“ RS. Tog trenutka kreće Radišićevo naglo bogaćenje, uspostavlja bliske odnose sa tadašnjim premijerom Dodikom, a najveći dio novca iz „Lutrije“ završava u privatnim džepovima.

Pljačka „Lutrije“

Vrhunac je famozni ugovor između “Lutrije” i kiparske firme Glori, potpisan 11. marta 2000. godine. Dodik i Radišić su se u pratnji Branislava Lolića, tadašnjeg predsjednika Upravnog Odbora Lutrije, zaputili u Limasol i potpisali štetni ugovor, prema kojem je iz “Lutrije” Republike Srpske u devet narednih godina trebalo da se na nezakonit način izvuče oko 90 miliona maraka.

Suština štetnog dokumenta sadržana je u odrednici da firma “Glori” u savez sa “Lutrijom” unosi jedan računar, i delegira jednog čovjeka u Menadžerski tim, dok “Lutrija” ustupa sve svoje materijalne, infrastrukturne i ljudske resurse.

U takvoj postavci stvari i sve ostalo je nezakonito: tako je određeno da od zarade, “Lutriji” Republike Srpske pripadne 40 posto, a “Glori” 60 posto novca iz Zajedničkog fonda, koji je formiran odmah nakon potpisivanja ugovora. Još je naglašeno i podvučeno da svako od svojih para plaća svoje zaposlene – “Glori” svog menadžera, a “Lutrija” sve ostale radnike. Uz to je “Lutrija” garantovala da će “sva oprema i ostala imovina koju upotrebljava “Glori” u ovoj saradnji ”biti svojina kiparske firme i kao takva isključena od bilo kojeg potraživanja bilo koje vrste od bilo kojeg trećeg lica prema “Lutriji”. Preciznije, “Lutrija” je iz onih svojih 40 posto trebala podmiriti i sve troškove i eventualne gubitke, (dokumenti u posjedu “Žurnala”).

Na Kipru je prvo ovjeren Ugovor o poslovno tehničkoj saradnji, čiji je potpisnik bio Mile Radišić, a svjedoci Milorad Dodik i Branislav Lolić, a potpisan je i Ugovor o saradnji na klasičnim igrama na sreću. Po povratku, Vlada RS, 14. aprila 2000. godine Rješenjem o davanju saglasnosti na Ugovor o saradnji na klasičnim igrama na sreću, pečati posao započet u Limasolu. Ovo rješenje, odlukom vlade, nije objavljeno u službenom glasniku. Važno je istaći da vlada ovaj Ugovor nikako nije smjela dopustiti, a kamoli podržati, jer je bio u suprotnosti sa svim, u to vrijeme važećim zakonima, a posebno sa Zakonom o igrama na sreću, koji nije dopuštao bilo kakvu privatizaciju “Lutrije”, što suštinski, ovaj dokument jeste. Uprkos tome, “Glori” i “Lutrija” već 22 juna 2000. godine kreću u zajednički poduhvat i emitovanje instant srećke.

Sedam i po miliona srećki

“Lutrija” RS tokom 2000-e i 2001-e godine kupuje lutrijskog materijala u vrijednosti od 7,3 miliona maraka. Ovaj akt je dio plana iz Limasola i poslužio je za izvlačenje novca iz “Lutrije”. Cijeli ovaj lutrijski materijal i danas je u skladištima ove kuće, a da nije utrošen ni jedan jedini papirić. Radi se o bezvrijednoj hrpi hartije koja se jedino može prodati za par stotina maraka, kao stari papir za reciklažu.

Lutrijski materijal vrijedan 7,3 miliona dovoljan je za cijeli kontinent, a kamoli za RS, pa nema dileme da on uopšte nije toliko ni plaćen. Njegova vrijednost bila je najviše stotinu hiljada maraka, a ostale pare završile su u privatnim džepovima. Interesantno je da u “Lutriji” RS, sudeći prema zvaničnim Revizorskim izvještajima za 2008. i 2009. godinu, ovaj materijal i dalje vode u vanbilansnim evidencijama i to u vrijednosti od 7,3 miliona.

“Najveći dio lutrijskog materijala se odnosi na zastarjeli lutrijski materijal iz 2000. i 2001. godine kupljen radi organizacije zajedničke instant lutrije sa firmom “Glori” (7,336,490 KM). Zastarjeli lutrijski materijal trebalo bi zapisnički uništiti i isknjižiti iz evidencije, jer već odavno nije upotrebljiv”, navodi se u revizorskim izvještajima.

Krajem 2000. godine Dodik gubi izbore, što je bio siguran znak da ni Mile Radišić neće još dugo ostati direktor “Lutrije”. Sredinom jula te godine on je i smijenjen, ali je prije svog odlaska sa direktorskog mjesta samoinicijativno prekinuo Ugovor sa kiparskom firmom “Glori”, premda je na taj način rizikovao da “Lutrija” RS u arbitražnom postupku pred beogradskim trgovačkim sudom izgubi 82 miliona maraka, na ime odšete zbog tog jednostranog čina. Nakon raskida ugovora, advokati “Glori” su se u nekoliko navrata tokom 2001. i 2002. godine obraćali novom menadžmentu, zahtijevajući nastavak saradnje, pri tom prijeteći tužbom od 82 miliona maraka. Niti je uspostavljena saradnja niti je tužbe bilo, što svjedoči da je Dodik primirio stvari, čekajući da se ponovo vrati na vlast. Što se i desilo 1. marta 2006. godine.

Nakon Dodikovog ponovnog dolaska na vlast uslijedila je smjena čelnika “Lutrije”, a za direktora je postavljen javnosti nepoznati Siniša Dojčinović. Dojčinović je sin rođene sestre Mileta Radišića i doveden je u “Lutriju” da bi konačno anulirao štetni ugovor iz 2000 godine. Dojčinović je pokušao sakriti odnose između “Lutrije” i “Glori”, tvrdeći da se ništa ne isplaćuje Kipranima, što je neistina. Revizorski izvještaj za 2008. godinu o radu “Lutrije”, svjedoči da je “Glori” isplaćeno 302 hiljade maraka. Tolika je odšteta presuđena zbog raskida ugovora. Za ovu sumu dodatno je oštećen ovaj entitet.

Nastaviće se...

(zurnal.info)