Složna braća, djeca, zetovi

Goran Dodik, brat

U vrijeme prvog mandata, Dodikov brat Goran, (na kojem je uknjižena većina Miloradove imovine) sagradio je vilu u Aleksandrovcu kod Laktaša.

Dodik je bratu Goranu dodijelio koncesiju na 503 hektara obradivog zemljišta 21. septembra 2008. godine. U odluci Vlade RS ističe se da se poljoprivredno zemljište dodjeljuje firmi „Agro voće“ iz Aleksandrovca bb, što je kućna adresa Milorada i Gorana Dodika. Možda bi to i bilo u redu da je u to vrijeme uopšte postojala firma „Agro voće“. Ona je, prema Službenom glasniku RS od 26. decembra 2008. godine registrovana tek tada, četiri mjeseca nakon što joj je dodijeljena koncesija. Osnivač i direktor firme je Goran Dodik, (svi dokumenti u posjedu „Žurnala“).

Koncesija je dodijeljena na period od 25 godina, a jednokratna naknada za koncesiono pravo utvrđena je u iznosu od 19.916, 25 Konvertibilnih maraka.

Dodik na sjednici vlade, održanoj 24. novembra 2008. godine, (znači mjesec dana, prije nego je Goran Dodik, prema „Službenom glasniku“ RS registrovao firmu «Agrovoće»), donosi Odluku o izmjeni odluke o dodjeli koncesije bratovoj firmi. Precizira se da se „Agrovoću“ umjesto 503 hektara dodjeljuje 234,4 hektara, a da se koncesiona naknada sa 19 hiljada 900 maraka umanjuje na 11 hiljada i 400 KM. Sa 268 hektara, (izvađenih iz koncesije), isječena je šuma i to oko 5000 kubika, čija je vrijednost pola miliona maraka. Balvani su prodani, a onda je uništena zemlja ponovo vraćena državi, odnosno „Šumama Srpske“ i njihovom direktoru Neđi Iliću, koji je imao zadatak da kroz knjige legalizuje ovu transakciju.

Na ovom zemljištu braća su izgradila brojne objekte: od hladnjača za voće, pratećih objekata, pa do prekrasnog motela. Kako ne bi došli u situaciju da ih neko upita kako su to sve uradili na zemljištu pod koncesijom, oni su, jednostavno, cijeli pejzaž preveli u svoje vlasništvo. Prema dokumentima koji su u posjedu „Žurnala“, ova nelegalna transakcija izvedena je početkom 2010. godine. Tada su braća Dodik 2700 dunuma državnog zemljišta, (preko 2300 dunuma u vlasništvu JP „Šume Srpske“ i oko 350 dunuma u vlasništvu SO Laktaši), prepisali na sebe.

Nepoznato je da li su za tu zemlju platili RS ikakvu naknadu. Otuđene su šume, njive, voćnjaci i pašnjaci, u neposrednoj blizini Bakinaca. Privatizovane su Borine, Guberovac, Mailovača, Smrekanovac, Golo Brdo, Kose, Miljevačke kose, Bistrovac, Strana, Rječica...

Cijeli posao verifikovala je Republička uprava za Geodetske i imovinsko pravne poslove, tako što je njive, voćnjake, šume i pašnjake sa opštine Laktaši i „Šuma Srpske“ preknjižila na firmu „Agrovoće“, čiji je vlasnik Goran Dodik. Dokumenti nepobitno svjedoče da je novi vlasnik 2700 dunuma državnog zemljišta firma „Agrovoće“ i da je za cijelu ovu finansijsku transakciju plaćeno oko 4500 maraka.

Posebna priča je Košarkaški klub „Igokea“, koji godišnje troši milione maraka, ali niko nikada nije postavio pitanje otkud Dodiku novac za klub, niti je ijedna institucija, koja se bavi finansijama, pokušala provjeriti poslovanje ovog „sportskog“ kluba. Na čelu KK „Igokea“ je Goran Dodik, a pomaže mu Miloš Čubrilović Čubri.

Igor Dodik, sin

Iz sredstava zarađenih prodajom Telekoma, (cca 1,3 milijarde KM), Dodik je svom sinu Igoru dodijelio kredit od tri miliona maraka, pod egidom unapređenja proizvodnje voća i povrća. Igor tada jedva da je imao dvadesetak godina, ali je 23. novembra 2007. godine, kao osamnaestogodišnjak, zajedno sa Mirkom Dobrićem, osnovao firmu „Fruit eko“. Dobrić je Dodikov zet, oženjen njegovom bliskom rođakom. Osnivački ulog firme bio je svega 2000 maraka, ali to Igoru Dodiku i Dobriću nije smetalo da kupe voćnjak u Podgradcima za 1,5 miliona KM. Učinjeno je to prije nego što su dobili kredit od IRB-a. (Dokumenti u posjedu „Žurnala“).

Kada su iz jednog ovdašnjeg lista Dobrića upitali otkud mu pare za voćnjak, on je rekao da je kao hipoteku založio voćnjak koji je tek namjeravao kupiti. Nakon konstatacije da je to zakonski nemoguće, Dobrić je ućutao. Mirko Dobrić i Igor Dodik zasadili su u voćnjaku 169.000 novih sadnica jabuke, i izgradili hladnjaču kapaciteta 2.000 tona, prema najmodernijim tehnologijama, kao i betonske stubove za protivgradnu zaštitu.

Projekat navodnjavanja je urađen besprijekorno, a “Fruit eko” uspješno sarađuje sa brojnim kompanijama iz regiona. To preduzeće ima u vlasništvu 103 hektara voćnjaka u Gornjim Podgradcima kod Gradiške.

Osamnaestog jula 2008. godine podnijeli su zahtjev IRB-u za dodjelu kredita. Isti dan su im odobrili pare. Ugovor o tri miliona potpisan je tri dana kasnije, a novac odmah potom i isplaćen. Sve je završeno preko „Balkan investment banke“, koju takođe kontroliše Dodik, jer je u veoma bliskim odnosima sa članovima UKIO grupe, koji su vlasnici ove finansijske institucije. Na sve ovo Dodik je rekao da je to sasvim normalno i da je njegov sin jako vrijedan, te je zasadio 160 hiljada sadnica.

„Bolje da to radi, nego da bude narkoman ili klošar“, komentarisao je.

Gorica Dodik Trišić, kći

Dodikova kći Gorica je aprila 2011. godine postala šef kabineta Ministra za ekonomske odnose sa inostranstvom Željke Cvijanović. Kako je Cvijanovićeva rekla, Gorica Dodik izabrana je između desetak mladih kandidata, „jer je pokazala najbolje sposobnosti“. Istakla je da nije bilo nepotizma, niti je za ovu funkciju bilo presudno to što je Gorica kći predsjednika republike.

Dodikova kćerka ima ozbiljne političke ambicije, mjesto šefa kabineta je samo prva stepenica u toj karijeri. Na mjesto šefa kabineta izabrana je bez konkursa, a sve je, lično, obrazložila riječima “da nije na poziciji državnog službenika za koju je predviđeno raspisivanje oglasa”.
“Dva mjeseca prije imenovanja radila je kao volonter sa mnom na definisanju projekta koji ćemo realizovati nakon što se steknu finansijske pretpostavke i koji je namijenjen mladima koji se žele baviti evropskim integracijama i međunarodnim odnosima”, pojasnila je prijem Dodikove kćeri ministrica Cvijanović.
Gorica Dodik – Trišić , sa nepunih 30 godina, već je izuzetno uspješna biznismenka, šefica radija, vlasnica brojnih lokala i stanova... Ona na svom kontu već ima, kako se tvrdi, Banju Laktaši, iako se nominalno vodi kao imovina Slobodana Stankovića.

Radio „Igokea“ je, takođe, u vlasništvu Dodikove kćeri, što je i sama, u nekoliko navrata, potvrdila.

Banju Laktaši, prvobitno je privatizovao Rade Ratkovac, ali nije mogao da je renovira, niti da radi sa njom, jer mu to nije dozvoljeno. Uporište za opstrukciju, Dodik je našao u činjenici da se Banja Laktaši gruntovno vodila kao vlasništvo Kazneno popravnog doma u Tunjicama, (dokumenti u posjedu „Žurnala“). Ratkovac nikako zbog toga nije mogao dobiti dozvolu za gradnju, te je na kraju objekat prodao Stankoviću, odnosno Dodiku. Cijena je bila pet miliona maraka. Odmah nakon kupovine, kreće obnova banje, iako je ona i dalje bila u vlasništvu zatvora, pa samim tim nije mogla biti ne samo renovirana, već ni prodana. Nakon što je otvorena za posjetioce, sud je ekspresno „utvrdio“ da Kazneno popravni zavod nije vlasnik ovog objekta.

Kćerki pripada i poslovni objekat, u koji je smještena „Zekstra“, u Gospodskoj ulici u Banjaluci, vrijedan pet miliona maraka. Taj poslovni prostor bio je sastavni dio firme „Glas Srpske“, dok ona nije prešla u ruke Željka Kopanje. Tu je bila smještena „Glasova“ knjižara. Kopanji su pripali svi objekti i zemljište, ali je knjižara došla u Dodikove ruke. Naravno, ni ovaj objekt se ne vodi na njemu, ali je, prije dvije godine kada je poslovni prostor renoviran, sve radove nadgledao Goran Dodik. Uz to, Gorica i njen muž Dragan Trišić posjeduju stan od preko dvjesta kvadrata u Banjaluci, kao i nekoliko najluksuznijih automobila.

Dragan Trišić, zet

Sa zetom Draganom Trišićem, mužem kćeri Gorice, i njegovom firmom IDT Fon, Dodik je kao premijer potpisao ugovor 3 septembra 2007. godine. IDT prodaje telefonsku karticu «Zovi Zovi». Zbog ovog nepotizma niko se nije pobunio, ali je cijeli posao neslavno završio. Dodikov zet nije iz njega izišao sa gubicima.

Spasan Zeljković, zet

Spasan Zeljković je suprug Dodikove sestre Bogdane. Njih dvoje dugo su bili u Dodikovoj nemilosti i najmanje su imućni članovi familije. Međutim, i to se promijenilo prije tri godine, nakon što je Zeljković postao suvlasnik firme „SB invest“ d.o.o., koja se bavi stanogradnjom. U banjalučkom naselju Budžak „SB invest“ izgradila je dvije lamele, (14mx25m; 14mx22m; od pet spratova, plus podrum, prizemlje i tavan), na kojima je čista zarada procijenjena na 3 miliona KM. Cijena kvadratnog metra u lamelama je 2200 KM za stanove, 155 KM za garaže i 800 KM za podrume. „SB invest“ je nedavno dobila i atraktivnu parcelu, mnogo bliže centru grada, na kojoj će gradnja novih zgrada uskoro početi.

„SB invest“ osnovana je 2008. godine, (Službeni glasnik RS, broj 81), a osnivački ulog iznosi pet hiljada maraka. „SB invest“ osnovale su dvije firme: „TN invest anstalt“, (9490 Vaduz, Pflugestrase 7), iz Lihtenštajnja, koja je uložila 3000 KM, (60 %), i Zeljkovićeva firma „Interkont – komerc“, registrovana u Laktašima, (Aleksandrovac), sa ulogom od 2000 KM, (40 %). (Dokumenti u posjedu „Žurnala“).

Nastaviće se...

(zurnal.info)