Sarajevo i njegova opkolina

DRAMA ZA SVE UKUSE: Ako smo ikada imali šansu, a nismo je iskoristili, onda je to bila opsada Sarajeva. Strašna tragedija, nepojmljiva po kriterijima moderne politike i savremenog svijeta, antička drama koja stavlja na kušnju sve njene aktere – opsjednute građane, vojnike koji su ih držali u opsadi i takozvane neutralne posmatrače – taj je događaj kroz našu ionako krvavu povijest protutnjao skoro pa uprazno.

Osim trauma, smrti i ranjavanja, nije iza sebe ostavio esencijalnu potrebu preispitivanja sopstvene pozicije, uloge i politike, onaj bazični faktor razvoja svake sredine koja ima ambiciju da se odupre unutrašnjim i vanjskim ograničenjima.

Sad već daleka i obećavajuća 1996., u kojoj je okončana opsada, mogla je biti nulta godina, početak izgradnje, a ne urušavanja jednog društva, početak preispitivanja grešaka i nedostataka, a ne zaleđivanje i glorificiranje „naših vrlina“, početak harmonizacije odnosa na nivou Bosne i Hercegovine, a ne otvaranje novih, ovaj put nepreglednih unutrašnjih ratova. Prirodna težnja opsjednutih ljudi trebala bi biti deblokada, ali je sve nekako krenulo u drugom pravcu, u stezanje unutrašnjeg obruča. Umjesto strategije za 21. vijek, dobili smo srednjovjekovne taktike zavađenih plemena, odnosno interesnih skupina koje su, ganjajući sopstveni ćar, toliko isprepleli interese i politiku da je danas teško razlučiti gdje završava jedno, a gdje počinje drugo.

GRAD I KAKO GA OŽIVJETI: Kada je u proljeće 1996. godine opsada okončana, Sarajevo je u funkcionalnom smislu bilo razoren i teško održiv grad: s uništenim vodovodnim kapacitetima, s desetkovanim dalekovodima, trafostanicama i kablovima, razorenim javnim prevozom i anuliranim privatnim voznim parkom, s institucijama vlasti koje su u tom trenutku više vodile računa o svom religijskom imidžu nego o interesima iscrpljenih građana, sa 70 posto razbijenih prozora i golemim postotkom uništenih stanova, s pokvarenim liftovima i poplavljenim podrumima, Sarajevo je mir dočekalo uz evidentno olakšanje, ali nespremno za novi život.

A taj novi život ipak je nadirao, ponajviše zahvaljujući novcu, entuzijazmu i pomoći međunarodne zajednice. U proljeće 2011. godine Sarajevo je najvećim dijelom obnovljeno i po većini parametara ne razlikuje se od prosječne, manje ili više siromašne istočnoevropske metropole. Trgovačkih centara vjerovatno je malo više nego što je ovakvom i ovolikom gradu potrebno, a infrastruktura tipična za drugorazredne sredine u ekspanziji (Krpi dok traje, a kad se više ne mogne krpiti, onda se zaduži i riješi problem). U aprilu 1996. godine to je bilo očerupano i razoreno urbano središte koje je nakon 1.479 dana opsade jedva prodisalo i istog trena palo u tešku depresiju. U izlozima knjižara bilo je svega (tašne, fenovi, neki stari usisivači, cipele) osim knjiga, sve su radnje imale preko izloga rešetke (oprez pred moćnom braniteljskom elitom, koja je skoro četiri godine vladala gradom), javni prevoz tek se rađao iz pepela pa se najveći broj Sarajlija kroz duguljasti grad probijao pješke, policijski čas bio je na snazi dugo nakon deblokade, ulice mračne, raskrsnice bez semafora (koji sve do sredine 1997. i nisu bili neophodni, jer je bilo malo auta), a ugostiteljski objekti povukli su nešto od one ratne otužnosti – loše dizajnirani i osvijetljeni, s improviziranom, presiromašnom ponudom, nisu mogli sakriti četverogodišnje propadanje. Što se promijenilo vrlo brzo, dolaskom međunarodnih službenika, koje uvijek prati lanac odgovarajućih restorana.

URBANA ŽIVOST: Sarajevo danas, kao grad, uspjelo je da revitalizira neke od elemenata po kojima je bilo poznato i omiljeno prije rata. Tu je ista ona neodoljiva i šarmantna urbana živost, koja vrhunac vjerovatno doživljava tokom ljetnih mjeseci, za vrijeme etabliranog Sarajevo Film Festivala, događaja koji trenutno ima klizni termin održavanja. Kreativno Sarajevo, zahvaljujući, između ostalog, i publicitetu koji mu je donijela opsada, doživjelo je punu afirmaciju u svijetu (broj uspjelih, nagrađenih i zapaženih filmova, predstava, izložbi, knjiga, zaista je fascinantan). Sportsko Sarajevo je na samom dnu. Fudbal, košarka, rukomet, plivanje, atletika, sve te discipline dijele usud loše, korumpirane i nekompetentne politike. Turističko Sarajevo, zahvaljujući povremenim egzaltiranim preporukama po globalnim vodičima i tv stanicama, svako malo bljesne, što se u lokalnim medijima euforično poprati. Taksi služba, prije rata izrazito dobro organizirana i na usluzi Sarajlijama, danas je jedna od dominantnih frustracija grada.

Nakon opsade, većina ključnih fasada bila je obnovljena, do danas su se toliko ishabale i uprljale da im je nova obnova hitno potrebna, ali novca više nema. Sarajevo je živi dokaz da lijep grad znači bogat grad. (Za razliku od Mostara – koliko god ovo neko shvatio kao subjektivnost autora – koji je, i dok je bio najrazrušeniji, zadržao nešto od svoje gorke i neponovljive ljepote).

U političkom smislu, Sarajevo možda najviše kaska za idealom savremenog grada. Multikuturalnost se iz života preselila u političke fraze i, samim tim, postala nesnosna.

Nadia Capuzzo-Đerković, sociologinja koja je lani u Ženevi odbranila doktorski rad Urbicid i pamćenje: razaranje i rekonstrukcija Sarajeva, u intervjuu za magazin Dani ovako apsolvira taj problem: „Kad dođete u Sarajevo prvi put, i vidite veliki broj džamija, nekoliko crkvi, i u centru grada četiri glavne monoteističke bogomolje, na prvi pogled ćete pomisliti: Sarajevo je muslimanski grad u kojem je kršćanstvo preživjelo.“

Srdačno prema gostima iz velikih sredina (Beograd, Zagreb, pa naviše), Sarajevo pokazuje potpuni nedostatak sluha i interesa za ostatak Bosne i Hercegovine. Tuđe nedaće, druge političke opcije i drugačije viđenje ključnih pitanja savremene historije ovdje teško dobijaju pravo na postojanje, sve se mjeri kroz stare, rigidne kriterije, izrasle iz rigorozne i potpuno neadekvatne podjele na normalnu raju i ostatak političkog svijeta. (Zauzvrat, u znatnom dijelu BiH na tu se indolenciju uzvraća još intenzivnijim animozitetom prema svemu što nosi sarajevski prefiks. Nekad je taj geografski animozitet perfidna supstitucija za etničku netrpeljivost, a nekad opet opravdani bijes zbog finansijske i političke dominacije glavnog grada).

TRANZICIJSKI AMOK: Kada uporedimo opsadu i ove dvije decenije nakon nje, utisak je da smo onda živjeli jednostavniji i čistiji život. Reducirani na golu borbu za opstanak, nismo koristili ništa iz današnjeg arsenala tranzicijskog egoizma. Koji je đavo ušao u ljude poslije rata, pa se ovako raspojasaše, i stadoše krasti, prisvajati, privatizirati, varati, to živom insanu ne ide u glavu. Ovakva surova i beskrupulozna pomama za materijalnim dobrima nije postojala ni u kratkom periodu Ante Markovića. Onda su svi devrili s čekovima, ali ovo sad, ovaj tranzicijski amok, koji pauperizirane ljude pretvara u izbezumljene vlasnike bankovnih kartica i očajne subjekte nepodnošljivih kredita, a novonastale bogataše u nezasitne kupce dionica i uzurpatore radničkih prava – sve je iznenadio.

IŠARET-ČIŠĆENJE: Kada se danas promišlja Sarajevo, s punom sviješću o velikom historijskom iskušenju, može se doći do naoko čudnog, nelogičnog, zaključka: popularni šeher brže se i lakše oporavio od posljedica opsade, nego što se odupire svojim ograničenjima i slabostima. Gradu uljuljkanom pričom o sopstvenoj važnosti ta je važnost poslije rata, isključivo njegovom krivicom, iscurila kroz prste. Ako je etnička struktura grada brutalno narušena divljačkom četverogodišnjom opsadom, ono što je uslijedilo u miru, nastavak etničkog čišćenja, nikad eksplicitno naređen, nego išaretom odobren i podstican („Nek stvari idu svojim prirodnim tokom“), oduzelo je Sarajevu mnogo i od njegovog šarma i od krvavo zarađenog legitimiteta i statusa žrtve.

Što se tiče same opsade, i ona polako pada u zaborav. Društvo bi moralo njegovati sjećanje, ne dozvoliti da se tragedija zaboravi, jer je to predvorje svih kasnijih zloupotreba, a naš zaborav je poslovičan. Sudaraju se na tom supstancijalnom zadatku društveni i individualni plan: Sarajlije kao pojedinci imaju samo jednu želju, da se sve ono što prije i što temeljitije zaboravi, ali nema zaborava, čovjek pamti, pamti tijelo, i podsvijest, pamte refleksi. A društvo, odnosno grad? Zar se poslije dva onakva strašna masakra smjelo dozvoliti da Markale i dalje ostanu banalni merkantilni hram? Ili da nestanu svi vidljivi tragovi stradanja? Već citirana Nadia Capuzzo-Đerković: „Posjetioci hoće da vide taj hrabri grad koji se četiri godine odupirao opsadi i često kažu uopće se ne bi reklo da je grad ikada bio pod opsadom. Sva sreća, naravno, ali takva slika govori o odsustvu želje građana i predstavnika grada da sačuvaju vanjsku intimnu vezu sa svojom historijom, s najbolnijim dijelom svoje historije. Tragovi su važni kako bi se očuvao osjećaj pripadnosti jednom mjestu i održao historijski kontinuitet.“

Ali tragovi blijede, isto kao i sjećanje.

Sljedeće godine, u isto ovo vrijeme, obilježavamo dvije decenije od početka opsade. Postoji li ozbiljan plan da se taj bolni jubilej adekvatno obilježi, ili ćemo sve reducirati na vašarsku predstavu za političku elitu i patriotske medije?

(zurnal.info)