SECESIJA!!!

Bilo je to prije nekoliko godina. Jadranka Kosor, tadašnja potpredsjednica Vlade Republike Hrvatske posjetila je Banju Luku. Ugledna gošća primijetila je da u prostorijama u kojima se organiziraju službeni razgovori nema državne zastave Bosne i Hercegovine i nedvosmisleno poručila domaćinima: „Ili postavite zastavu, ili se ja vraćam u Zagreb“. Svjedoci kažu da je po najvažnijim hodnicima Republike Srpske nastala neviđena strka, da je zastava nađena u roku odmah, a bilateralni susreti nastavljeni na obostrano zadovoljstvo.

TEHNOLOGIJA RASPADA

Taj naoko benigni, nevažni, formalni detalj sa izostankom državne zastave stari je trik Milorada Dodika kojim on istovremeno ispituje i pomjera granice strpljenja domaćih i međunarodnih dužnosnika. Ako prođe – prođe, eksperiment uspio. Ako ne prođe, nikom ništa, uspjet će neki drugi put.

I uspjelo je nedavno, i to dva puta, kada su u službenim posjetama Banjoj Luci i njenim vodećom političarima bili Peter Sorensen, šef delegacije EU u BiH i Patrick Moon, američki ambasador. Ova dvojica uglednih predstavnika MZ u Bosni i Hercegovini nisu pokazali odvažnost hrvatske premijerke u odlasku. Ponašali su se kao da je sve OK, odradili svoje zadatke, a naknadnim saopćenjima mlako i neuvjerljivo podvukli sopstvenu privrženost suverenitetu i svemu ostalom što bi, kao, trebalo da krasi Bosnu i Hercegovinu.

Šta bi trebala da poruči državna zastava koje nema na važnim sastancima? Da je Republika Srpska sama za sebe država, odvojena po svim parametrima od Bosne i Hercegovine. Izostanak zastave nije ni gaf ni provokacija, nego dio kontinuiranog plana, koji je već godinama na snazi i koji je zašao u neke više faze implementacije.

Milorad Dodik sustavno, temeljito i nezaustavljivo razrađuje tehnologiju raspada. On svoju igru vodi na svim raspoloživim frontovima, na svakom od tih frontova igra izrazito proaktivno, povremeno i nasilno, a protivničkoj strani ne daje ni trenutka mira.

Ako je riječ o 25. novembru, osporit će sve poznate i dogovorene činjenice koje se odnose na taj dan, kad igra reprezentacija BiH tu je njegovih tradicionalni seoski arsenal pošalica svih boja i dezena, od duhovitih i uspjelih do teško promašenih... Kada je na dnevnom redu vječno otvoreno pitanje formiranja vlasti, usko i plodotvorno sarađuje s Draganom Čovićem. Dodik je nešto kao bosanski Mourinho. Činjenice koje mu ne odgovaraju proglasi nevažnim, pogrešnim, pitanjem sreće, stavi na ignore i ide dalje. S tim da je Milorad neuporedivo inteligentniji od Josea, jer se kontinuirano usavršava, u hodu korigira sopstvene greške i nastavlja dalje.

Njegov repertoar secesijskih provokacija i poteza praktično je neiscrpan. Ključno pitanje je na kakve reakcije ta strategija nailazi kod onih kojima je namijenjena. Što se tiče domaćih političara, gotovo da se ništa ne mijenja. Dok mu je bio federalni partner, Haris Silajdžić je dezavuiran na najprostiji način: njihov koncepcijski sukob proglašen je dvobojem vječitih i podjednakih nacionalista (Ko puca? Svi pucaju.)

Kada je Silajdžić izgubio vlast i kada ga je zamijenio Zlatko Lagumdžija, dočekala ga je ista sudbina, pa se lider SDP-a, uz nekoliko neuvjerljivih izuzetaka, uglavnom kloni direktnih sukoba. Najglasniji bošnjački opozicioner, Fahrudin Radončić, kritizirajući jedno Izetbegovićevo pismo Dodiku poručio je da se on s prvim čovjekom Republike Srpske ne bi kukavički dopisivao, nego bi fino sjeo i muški porazgovarao. Pod uslovom da je muškost u svijetu politike neki kompliment (a sve je, samo to nije), treba istaći da Dodik najviše voli takve, muške konfrotacije, direktne i brutalne, a što se tiče potencijalnih dogovora, on će formalno pristati na sve, a suštinski će odbiti bilo šta što ugrožava njegov krajnji cilj.

UČENJE NA GREŠKAMA

Međunarodni dužnosnici s promjenjivim uspjesima i dostignućima prate (ne)dešavanja u BiH. Pošto je neformiranje Vijeća ministara uzgredna posljedica mnogo krupnijeg i važnijeg cilja – razbijanja BiH u političku troparamparčad – njihovi povremeni blijedi i neuvjerljivi pritisci nisu dali rezultata. Osim toga, već se mogu razlučiti različiti pristupi krizi zvanoj Bosna i Hercegovina. Amerika, Velika Britanija i Turska su za jedinstvenu državu kao politički i civlizacijski koncept. Fancuska, Njemačka i Rusija, ovdje se zadržavamo samo na najvažnijim igračima, vrlo rado bi ovaj slučaj zatvorili na neki drugi način. Ta podijeljenost ključnih faktora također doprinosi višemjesečnoj pat-poziciji, jer ne postoji pritisak s jedne strane koji neće biti anuliran potmulom podrškom s druge.

Svojevremeno je Vojislav Šešelj izjavio da Republika Srpka nije mogla biti ostvarena vojnim, tj. ratnim putem, ali da ona kao nezavisna i odvojena od BiH ostaje trajni cilj srpske politike, i da samo valja čekati pogodnu priliku. U međuvremenu, svim silama i svim sredstvima treba raditi na pripremi terena.

U toj pripremi Milorad Dodik pokazuje karakteristike ozbiljnog i dobro pripremljenog igrača. Učio je na grešakama Slobodana Miloševića, odstranio je sve budalaštine Radovana Karadžića. Njegovom retorikom isključivo dominiraju mir, dogovor, nikakav rat, nikakvo oružano razrješenje situacije. Neke sopstvene greške također pažljivo popravlja, iako pokatkad izgubi živce. Ali svjestan je da provokacije koje je razuzdano rasipao prije nekoliko godina sada škode krajnjem cilju i ponaša se u skladu s tim. Kao da mnogo ozbiljniji tim eksperata danas stoji iza njega i ciljano programira većinu nastupa i poteza. Tako on koristi manje invazivne metode, ali je njihova frekvencija neuporedivo gušća i efikasnija nego nekad.

Omiljena fraza secesionistički raspoloženih snaga je da Bošnjaci i Sarajevo prave grešku koju su nekad pravili Beograd i Srbi. Poređenje nema uporište u činjenicama, jer Bošnjaci ne raspolažu ni finansijskom ni vojnom moći kakve je nekad na raspolaganju imao Slobodan Milošević. A postoji još nešto.

Razvaljivanje Jugoslavije bilo je politički i kulturološki grijeh, uništena je zajednica koja možda i nije najbolje funkcionirala, ali koja je u sebi imala sasvim pristojan potencijal za skladno društvo. Sličnu definiciju možemo primijeniti i na sadašnju situaciju. Razvaljivanjem Bosne i Hercegovine upropastila bi se država koja trenutno jedva da postoji i koja funkcionira vrlo loše, ali koja ima neuporedivo veći potencijal od svega što bi na njenom tlu u tom slučaju nastalo. Ali niko ne zna u šta se sve može izroditi ovo stanje kontinuirane neizvjesnosti.

(zurnal.info)