Iz knjige Heroin, kruh i rudnici sumpora: Sjećanje na avet

Terapije (2009.–2017.)

Otkako sam izašao iz komune pokušavam se držati nekoliko osnovnih stvari koje sam naučio ponajviše iz grešaka drugih, grešaka koje su tamo proživljavali i preživljavali braća zajedničari. Radim i čist sam i volim curu koja s tim svijetom nema veze pa me srećom upozori, centrira i stavi u perspektivu jer ono što je meni najnormalnije i rutina često se nalazi sasvim izvan rezervata prihvatljivog ponašanja. Ne govorim to jer se kajem ili mislim da su pravila tog svijeta, njegove norme, konvencije, protokoli i manire pogrešni i zli – to je na svakom da sam odluči – mene ošamuti prostranost provalije koja dijeli normalno moje i normalno drugih. Nakon toga stiže sjećanje na avet koja sam bio i fanatično samozavaravanje – da sam dobro, da mi treba, da nije strašno i da ću evo samo još malo – sutra ili u ponedjeljak najkasnije smanjit, očistit se, zaradit i pridonosit, iskupit i odletjet u krilatoj kočiji do prvog staračkog doma punog morfija, sedativa, gensa i cuge pa da se konačno slobodan u starosti trijumfalno, bezumno i do smrti nadrogiram. Upravo se tako narkomani u komuni tješe – samo treba izdržat život i dočekat starost i slobodu da se zdrobiš.

Nakon posjete Zduniću i razotkrivanja nije bilo nazad. Ono što moj brat i bivša žena nisu znali, a mene nije bilo briga dok god sam svakodnevno namiren, strašna je činjenica da sam se nalazio tek na početku i da će sve ovo trajati još čitavo desetljeće, a ja ću biti sve gore i sve gori dok ne pristanem da konačno odem. Sve se činilo rutinski, možda su htjeli vjerovati da postoji rješenje, lijek u vidu psihološke pomoći, institucionalne i društvene podrške plus normalno tablete. Zdunić me stavio u sustav narkomanske skrbi koja se ostvaruje kroz zdravstveno osiguranje i svodi na nekoliko doktora i psihologa u Centru za ovisnost u Vinogradskoj. Tako mi je propisana heptanonska terapija (mislim da sam počeo s deset dnevno plus tri normabela od 10 mg) po koju sam svaki ponedjeljak išao svojoj doktorici u Dom zdravlja, a svaka tri mjeseca odlazio sam u Vinogradsku pišat i obnavljat pismo doktora kako bih nastavio primati lijekove.

Ideja supstitucijske terapije načelno je optimistična. Osoba prestaje kupovati heroin na ulici, prestaje s kriminalom bez kojeg često ne može namiriti svoju naviku, pod nadzorom je liječnika i postepeno bi trebala skidati terapiju dok ne dođe do nule i počne s apstinencijom. Ovaj period prelaska na nulu u praksi je gotovo nemoguć pa se ovisnik može prijaviti na zatvoreni odjel u Vinogradskoj i tamo se u propisana tri tjedna skinuti i preživjeti krize u kontroliranim uvjetima ili obaviti transfer s hepova na buprenorfin kao novi lijek i blokator heroina. Tijekom dvanaest godina liječenja isprobat ću obje varijante.

Čini mi se da sam i sam na početku i u trenucima sređenosti pun umjetnog samopouzdanja pokušavao vjerovati da ću se držati plana i smanjivati broj hepova u pravilnim intervalima, ali ta će se laž vrlo brzo razbiti o stvarnost i moj će primarni cilj postati otezanje, odlaganje, izbjegavanje uz konstantan pozadinski šum neumornih pokušaja da normaliziram svoje stanje i medicinsku situaciju odnosno činjenicu da sam svaki dan u sebe trpao teške i opasne tablete protiv bolova te da me to polako uništavalo. Znam da je Luka bio posebno i s pravom alergičan na svaki spomen „terapije“ i drugih lijekova znajući da će me svaka nova tableta samo odvlačiti od spoznaje da se disati, ustajati iz kreveta, sudjelovati i živjeti može i bez da si drogiran i pijan što je meni tada bilo sasvim nezamislivo. Osim toga, kad nam je mama umirala, a umirala je doma jer je tako htjela nakon što je vidjela i bila uz svoju stariju sestru dok je od iste bolesti umirala u bolničkoj sobi – stari joj je protiv bolova davao upravo hepove samo u soluciji, nekoliko kapi u žlicu, i mama bi kratko predahnula, nekad čak i zaspala. Znao sam da se i on sjeća bočica koje je stari kao najgori otrov poslije mamine smrti prolio u školjku i da svaka mogućnost normalizacije kod njega pada u vodu.

Bez obzira na planove, budućnost i očekivanja, u praksi moje liječenje sastojalo se od odlazaka u Dom zdravlja i kad je trebalo u Vinogradsku gdje sam vrlo brzo počeo cviliti da mi deset nije dosta pa su mi izašli u susret i povećali na petnaest, kasnije na dvadeset. Dok god sam bio sam u sobi s psihijatrom koji je odlučivao o terapiji, bio sam OK jer sam znao da će mi prepisati određenu količinu i neće me ostaviti bez, ali u takvoj situaciji on preuzima ulogu dilera samo što za to prima plaću, a ja drogu preuzimam u apoteci. I nije to bio liječnički nemar neke posebne vrste, već rutinski postupak osobe koja ono što ja tražim, što govorim, objašnjavam i opisujem sluša čitavo vrijeme u različitim varijacijama, uz eventualnu promjenu u intenzitetu i uvjerljivosti bolesnika koji dalje od svojih potreba, straha i krize ne može i ne želi vidjeti. A jedini lijekovi koje mi može dati osim zamjenske terapije su eventualno antidepresivi i antipsihotici ako imam uz opijatomaniju dijagnosticiran još neki psihološki poremećaj odnosno bolesti. Poznavao sam ljude koji bi uz hepove i normabele primali razne vrste antidepresiva i antipsihotika jer su osim narkomanije bolovali od depresije, bipolarnog poremećaja ili paranoidne shizofrenije. I sam sam nekoliko puta razgovarao sa psihijatrima o tome, ali nikad mi ništa nisu dijagnosticirali.

Na početku su mi moji toliko vjerovali da bih svaki ponedjeljak sam dizao terapiju i normalno prvi dan popio četrdeset, pedeset hepova i uništio se, a zatim bih raspolagao s ostatkom. Ovo zapravo znači sve sumanutiju i beskrupulozniju potragu za nekim tko će mi sredit tablu, dvije da izdržim. Pare da ne spominjem. Na ovo su mi se svodili dani, to im je bio kostur na koji je sve ostalo dolazilo. Kad si život na to svedeš, sve što smeta može se odbaciti. Osnovno postaje sporedno i hrana i san i higijena, zdravlje, rad i ljubav, sudjelovanje u društvu i životima drugih, svijet primijećen izvan praktičnih šablona – ovo postoji tek u odnosu na tvoju bazičnu želju iz koje sve ostalo nastaje. Sređen ćeš biti i gladan, možda poželjeti da izađeš i upoznaš nekog, bar planirati dalje od sljedećeg drogiranja. Ali i to su tlapnje. Meni se čitav život odvijao prema narkomanskom diktatu. Svaka osoba, poznata ili ne, voljena ili svejedna postojala je samo kao instrument moje koristi, kao potencijal da se izvuče nešto, posudi, uzme, dobije, prevari, smulja, ukrade. Preklinjanja, obećanja, poniženja. Često bih dočekao vikend samo da se suočim s krizom koja će se pojačavati i do ponedjeljka ujutro u sedam ili popodne od jedan (parnim i neparnim datumima na milost) će me već skroz uzeti i sve će biti besmislena naplatna kućica na autoputu poništenja.

Znao bih točno kad sam se sredio i brojao sate do ponedjeljka i Doma zdravlja. Petak i subotu bih ganjao ovo, često slatko uspio i sređen dočekao novi tjedan, ali bilo je vikenda nalik dugom umiranju. Prvi dan se nosiš, još se nadaš, zoveš, osjećaš već slabost i nervozu, nenaučen si na nesređenost pa duvaš i piješ ako možeš i diazepame ločeš, a sve da malo odahneš, zaboraviš, odspavaš i da se probudiš bliže doktorici. Tu noć možda i zatvoriš oči kratko, ali nedjelja ujutro je već prava kriza. Hladan znoj, ježiš se i boli te u mišićima, u kostima koje ti rastu pod kožom, koštana srž bubri i širi se. Zoveš ljude sasvim izvan razuma, poštovanja i društvene pristojnosti, pitaš da li imaju nešto za bolove, jače naravno. Ako ne, onda pare. Šalješ poruke očajničke, manipulativne, ohole i ponizne, a sutra ćeš ih silno htjeti zaboraviti dok jedva stojiš pred ordinacijom, znojnih ruku, obuzdavaš trčkalicu.

Opća slabost, bezvoljnost i još čitava noć pred tobom. Ništa ne paše. Ništa ne spašava. Ni cigareta ni pivo ni kava, ništa. Nekad bi drkao samo da ono malo sekundi dok svršavam slabije osjetim krizu. Počinje proljev, znojne majice mijenjaš stalno, bilo ljeto ili zima. Najmanja radnja postaje monumentalan fizički i psihički napor na koji se jedva i tek kad nema druge natjeraš. Propadaju sve kombinacije i znaš da nema spavanja. Polako se predaješ, ležiš i znojiš, okrećeš se, gužvaš, ustaješ, hodaš i ludiš. Kako se simptomi ustezanja pojačavaju tako postaješ plačljiv, rastrojen, na rubu pameti. Muzika spašava. Mene je spasila. Najsporiji sati pred zoru, skroz sluđen zuriš u mrak.

Do doktorice je deset minuta pješke, ali krećeš ranije, neispavan, napet i euforičan brojiš korake, ispraćaš minute i stižeš da te bakice i dedeki ne preduhitre. Tješiš se da tvoje traje kratko, uzmeš recept od sestre, doktoricu ni ne vidiš, odmah apoteka, tablete u usta i dok dođeš doma, već te radi i sređuje.

Nikola Strašek (Zagreb, 1978.) završio je Klasičnu gimnaziju u Zagrebu, studirao komparativnu književnost i latinski na Filozofskom fakultetu te Filmsku i TV režiju na Akademiji dramske umjetnosti.

Autor je nekoliko dokumentarnih i jednog kratkometražnog igranog filma. Trenutačno piše filmske eseje i kritike i završava novi dokumentarni film za Factum.

Dobitnik je nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama na temelju koje je objavio zbirku poezije Leptirići u trbuhu, glave na kolcima (2024.).

Radio je šest godina u skladištu voća i povrća koje zove rudnik.

(zurnal.info)