Škola za Rome: Babo, majko, zar niste imali drugu školu da me upišete?

Kada je Đango Salkanović stasao za školu njegovi roditelji nisu imali novca da mu nabave opremu i odjeću. U mostarskom naselju Karašerbeš porodice su mahom siromašne i teret školovanja djece teško je podnijeti. Tako se i moglo dogoditi da dijete kojem u nalazu Centra za socijalni rad jasno piše da “nije razvrstan kao dijete ometeno u psihičkom i fizičkom razvoju”, sa dijagnozom “granične mentalne zaostalosti” pohađa školu za djecu sa posebnim potrebama  Los Rosales u Mostaru.

Siromaštvo je, između ostalog, uzrok onoga na što ispod glasa već godinama upozoravaju pojedine organizacije u ovom kantonu – sve veći broj romske djece se, tvrde neopravdano, upisuje u škole za djecu sa posebnim potrebama iako mogu pohađati redovne škole.

NASTAVNIKOVA DESNA RUKA

Iako je njegovo pravo ime Đango, majka i cijela porodica ga zovu Halil:

- Nije mi se svid'lo njegovo ime – kaže Amela i obrazlaže da je popustila bratovom pritisku da sinu nadjene ime Đango. Kako se kasnije pokajala, odlučila je da ga zove Halil.

Đango-Halil odličan je učenik sa svim peticama, za šta je prošle godine nagrađen sa 480 KM od Federalnog ministarstva obrazovanja i nauke. Majka ga je u Los Rosales upisala uopšte ne znajući, tvrdi, da se radi o školi za djecu sa posebnim potrebama.

Kako su siromašni a u Los Rosalesu je imao neke pogodnosti za upis, odlučila je da dječak tu i krene u prvi razred. Danas, na polugodištu četvrtog razreda, ima samo jednu težnju – da dječaka prebaci u redovnu školu:

- On je sad treći razred... - počinje, ali je Halil prekida – Četvrti, mama...

- A četvrti, je li? Dobro. On je sad četvrti razred, mogu li ja njega nekako vratiti u redovnu školu? Voljela bih da ga prebacim jer je sposoban, dobija petice.

Njen najveći strah je da će dječaku, kada bude vadio dokumente u njima pisati da je “mentalno zaostao”:
- Ako bi vadio vozačku, dal' će mu pisat da je mentalno zaostao? Ne bih željela da djetetu svom to dopustim, hoću na vrijeme da ga prebacim. Društvo će govoriti da je mentalno zaostao...

Amelina nastojanja dodatno ohrabruje Halilov daidža Salkan Biberović. Na konstataciju kako je Halilu očito dobro u školi te da to možda ne znači nužno manje mogućnosti u životu, Salkan obrazlaže:

- Kako će u srednju? Pa na višu? Uvijek će mu se voditi ova škola... doživotno. A svakom roditelju je drago da ima sposobno dijete sa sposobnom školom, a ne sposobno dijete sa nesposobnom školom... ako si pravi roditelj – obraća se Ameli:

- Koriće te, reći će: Babo, majko, nisi im'o u drugu školu da me upišeš?

U ovakve ustanove, njegova je teorija, oduvijek su išli “problematični momci koji nisu marili za školu”:

- Tu u Rosalesu nisu kulturna djeca, a ovo dijete zna dosta kulture i ponašanja, i to njemu ponekad ne ampasuje. I kod mene je tako – ako si zafrkant, ne ampasuješ mi.

Halil kaže kako mu u školi ne odgovara to što djeca vrište i svađaju se. Na pitanje da li misli da u drugim školama djeca ne viču i svađaju se sliježe ramenima.

Omiljeni je đak u razredu i nastavnik ga zna ostaviti da pazi na razred ako mora nakratko izaći. Halil mu je desna ruka i često ga hvali majci, a nedavno joj je sugerisao kako nema potrebe da Halila prebacuje u redovnu školu:

- Ali, reci mi, ima li u tom razredu ijedno normalno dijete – pita ga Salkan.

- Pa svi su normalni – odgovara dječak.

Na učenje ga ne treba često tjerati. Svjestan je važnosti obrazovanja:

- Kad pomalo zastanem pa neću učiti majka mi govori da uzmem knjigu. Ja to razumijem... ona to mora raditi, mora me tjerati da učim.

Sam o tome koju školu pohađa ne razmišlja pretjerano. Ukoliko se dotakne te teme ponavlja majčine riječi:

- Jedino što će mi u vozačkoj pisati...

Omiljeni premdret mu je matematika ali bi više od svega želio biti automehaničar. Kad smo se upoznali sa Đangom baš je počelo drugo polugodište u Los Rosalesu. Bio je utorak, drugi dan nastave, ali dječak ni taj dan ni dan ranije nije išao u školu:

- Nisam nešto bila dobro, pa sam prespala – pokazuje Amela uz grimasu na licu na stomak:

-  Ali nije to problem – kaže – neće učitelj praviti probleme, ne traži da se opravda.

VOLIM DA NON STOP IDU U ŠKOLU

Nešto drugačija priča od Đangove odvija se u susjednim kućama.

Porodica Ilira Bećiraja trenutno broji pet članova a uskoro očekuju i šestog – Ilirova supruga Anita u osmom je mjesecu trudnoće.

Sinovi Bajram (13) i Bekim (12) idu u školu a šestogodišnja Ziza kreće sljedeće godine. Bajram je peti a Bekim treći razred:

- Ja volim da mi idu djeca u školu, ko ne voli danas? Ja volim svaki dan da mi idu u školu i savjetujem ih da mi ne prave probleme. Uvijek im govorim da paze šta rade jer nije život za danas i sutra nego moraš čitav život.

Ilir radi na deponiji Ugarak i tako izdržava porodicu. Najviše se boji da djeca ne “upadnu u loše društvo, drogu i alkohol”:

- Oni bi se pustili ali ja ih držim. Jednom ovog starijeg nisam im'o dva dana u kući, bio kod nekog kolege i nije mi se javio. Malo sam ga ufatio i isteg'o i otad je dobar. Ko ne voli svoju djecu spremiti u školu? Volim da mi idu non-stop u školu.

Ilir ne pravi razliku između školovanja sinova i kćerke:

- Ne mogu ja nju zavezati, mada ima nekih i to rade.

Normalno da će imati momka, ali jednog, ne stotinu. Ali će ići u školi, ako bude željela i u srednju. Žena mi je trudna i akobogda i to dijete da mi ide.

Većina romske djece u ovom naselju, kaže, pohađa školu. Iako često nemaju nikakvu pomoć a ni sami ne rade, roditelji se snalaze na različite načine.

Ilirova sestra Sofija (njeno pravo ime je Sofe) od jeseni će školovati vlastitog sina.

Sofijini sinovi Ismail (6) i Medin (3) završit će školu, kaže Sofija, makar se ona odrekla svega:

- Da znam da neću jest' i pit' ići će u školu. Stariji voli vrtić i ja im moram pružiti tu priliku.

Sofija uz pomoć oca školuje desetogodišnju Ramajanu, kćerku svoje sestre. Ramajana više ne živi sa roditeljima već dedom, a tetka Sofija od onoga što uspije zaraditi ili naći po kontejnerima pomaže joj koliko može:

- Muž ode na kontejner ili nešto uradi, pa malo odvojim.

Sva Sofijina djeca su vesela i nasmijana. Ramajana rado priča o školi, o tome kako je lijepo što uče, “jedu i piju”. Trogodišnji Medin cijelo vrijeme našeg razgovora pleše i šalje poljupce, igrajući se mišem starog računara. Sjedi na podu, njegova vedrina sve ih tjera na smijeh...

(Tekst nastao u saradnji sa Fondom za otvoreno društvo BiH) 

(zurnal.info)