Sloboda govora ili PAM na ledini

Postoje razni oblici terorizma. Ljeto na izmaku, kao nijedno godišnje doba do sada, pokazalo je da osim formalnih terorističkih činova, (bombaški napadi, masovna ubistva vatrenim oružjem, samoubilački poduhvati nesagledivih posljedica...) danas na svijetu egzistiraju živopisne i gotovo nezaustavljive forme verbalnog nasilja. Protiv kojih gotovo da nema lijeka, a koje bi društvo ipak nekako moralo da suzbija.

PLATFORMA MRŽNJE

Nakon krvavih nemira u Londonu, tamošnje vlasti u jednom su trenutku ozbiljno razmatrale ideju o ukidanju facebooka i ostalih tehnološko-socijalnih dostignuća, optuženih da su bili komunikacijska osnova za organizatore nemira. Pogrešna u definiciji i sagledavanju uzroka, budalasta u namjeri, neostvarljiva u praksi, ideja je srećom brzo odbačena. Ali sada iz Švedske dolazi vijest o ozbiljnijem i temeljitijem reagiranju na verbalno nasilje koje se u život slijeva s interneta. Ili bismo to mogli formulirati i drukčije – koje je već postojalo u životu, a na internetu je samo našlo adekvatnu priliku da bude materijalizirano u beskrajne forme bijesa, mržnje, nacionalizma, fašizma, seksualnog nasilništva.

Uglavnom, vijest glasi – tri najveća švedska internet portala dnevnih novina zabranili su komentiranje objavljenih tekstova, jer su se komentari „masovno koristili kao platforme za govor mržnje“. Uz informaciju ide i obrazloženje da je potreba za gašenjem komentara postala očigledna „nakon napada Andersa Breivika koji je u julu u Norveškoj ubio 77 osoba“. Zbog toga Aftonbladet i Dagens Nyheter ukidaju komentare, što će važiti kao privremena mjera do podizanja novog sistema, koji će čitateljima vratiti mogućnost komentiranja, ali uz izmijenjena pravila: svi koji se žele oglasiti morat će se ulogirati preko facebooka ili maila. Tabloid Expressen najavio je da će svaki komentar pregledati prije objave, a ne nakon, kao što su do sada činili.

„Bilo bi idealno da postoje slobodne i otvorene debate. Nažalost, stvarnost je drugačija jer komentare koriste male grupe ljudi za izražavanje, između ostalog, i rasističkih stavova“, poručuju iz Dagens Nyhetera.

Zabrane i ukidanja su represivne i neproduktine mjere, ali nešto se moralo učiniti. Gorka je činjenica da je 77 ljudi moralo poginuti pa da na sjeveru Evrope, kao demokratskoj i političkoj avangardi kontinenta, shvate da stvar s komentiranjem na portalima ne štima. I tako je svugdje na planeti. Sudeći po toj pseudodemokratskoj i pseudožurnalističkoj formi, ovaj svijet prenapučen je frustriranim budalama, seksualnim manijacima, pomahnitalim rasistima, političkim ekstremistima koje jedan korak dijeli od preobrazbe u istinske ubice, šovinistima u kojima bjesni takva huja da joj ništa ne može stati na put. Ne smije se nikada zaboraviti da je prostor komentara na portalima također poprište na kojem se oglašavaju umni, umjereni, inteligentni, duhoviti i dostojanstveni ljudi, ali kada se njihova uljuđenost sudari s mržnjom luđaka koji vrebaju iz zasjede, izgubi se u trenu. Na svakog normalnog i pristojnog komentatora dođe između deset i pedeset kretena koji njegovu normalnost anuliraju snagom ljućeg cunamija.

Ne postoji konsenzus kad je ova rušilačka energija u pitanju. Jedni smatraju da su komentari - makar i ovakvi kakvi su – socijalni i politički ventil, mjesto gdje napaćeni pripadnici društvene zajednici dođu, istresu sav nagomilani čemer i onda navodno olakšani nastave teški proboj kroz život. Problem je što rubrika namijenjena komentarima nema to profilaktičko dejstvo, jer umjesto da služi kao detoksikacija pojedinaca, ona proizvodi kontradejstvo – postaje mjesto zajedničkog trovanja, nepopravljivog uplitanja u tuđe mržnje.

PROIZVODNJA NESPORAZUMA

Čini se da su švedski portali pronašli mjeru. Ukidanje ne bi dalo željene rezultate, i zato su se umjesto zabrane odlučili za kontrolu, umjesto anarhije – uveli su pravila. Pravo na mišljenje nije samo sloboda govora. To je tek polovina fenomena, postoji i odgovornost, svako bi morao da je bude svjestan. Najlakše je – zašuškan sopstvenom anonimnošću – postaviti PAM na ledinu, okrenuti onu kvaku na rafalnu paljbu i raspaliti, koseći sve što se nađe na nišanu.

Destruktivnom tipu anonimnost ostavlja beskrajne mogućnosti. Prije nekoliko godina, na jednom od ovdašnjih portala, usred ozbiljne i zanimljive rasprave o nekom važnom političkom pitanju, jedan od učesnika, nakon što je ostao bez argumenata, svojoj je forumskoj supolemičarki odaslao poruku: „A bi li ga ti malo obalila?“ Zanimljiva i na trenutke inspirativna polemika istog je trenutka usahla, a sve što je u njoj vrijedno pažnje i čitanja raspalo se pred tom idiotskom rečenicom. Koje vrlo vjerovatno ne bi bilo da autor nije imao zaštitu svemoćne anonimnosti.

Postoje u našem javnom prostoru najrazličitiji autori, kulturni i nekulturni, ozbiljni i šarlatani, objektivni i krajnje subjektivni, ali sve ih krasi zajednički imenitelj: imaju ime i prezime. I kao takve bi ih trebalo poštovati, kao autore i nositelje određenog mišljenja, kao zagovornike političkog stava na koji imaju pavo. Nažalost, naša medijska scena je neuređen prostor na kojem nedostaje elementarno poštovanje drugog i drugačijeg, kojim često kuljaju ogromne količine bijesa i ličnih netrpeljivosti. Zbog tih intelektualnih toksina ponekad nema razlike između potpisanog autora i anonimnog komentatora. Prije nego što počnemo sređivati prostor namijenjen anonimcima, morali bismo se pozabaviti i onim što bismo uslovno mogli nazvati autorskim terenom. Ali to je već druga priča, u kojoj zalazimo u polje osobne i političke kulture, nivoa demokratije i sposobnosti svakog medija i pojedinca da preuzme odgovornost za sopstveni nastup.

Ponekad se čini kao da smo u lancu bez kraja: nesređena država, nerazriješena i neapsorbirana prošlost proizvode frustrirano društvo, frustrirano društvo porađa frustrirane autore, a frustrirani autori razdražuju ionako preko svake mjere razdražene komentatore. Ko tu nađe lijeka, uvede pravila i dotjera atmosferu do podnošljivog minimuma, pa taj je automatski zaslužio da zasjedne na čelo Vijeća ministara. Ali to je civilizacijski zadatak nemoguć na isti način na koji je nemoguć i perpetuum mobile. Perpetuum Bosnile sadržan je u nečem drugom – u beskrajnoj proizvodnji nesporazuma, neslaganja, nesuglasica i naših grandioznih netrpeljivosti...

(zurnal.info)