Snijeg: Za prirodu nespremni

Snijeg pade i prekri sve. I vlast koje nema, i budžet koji je na čekanju, i globalnu krizu, i Čedu Jovanovića, i Onog drugog, i Grčku, i raspad eura, i Real & Barcelonu, rukomet i košarku, apsolutno sve. Ostali su samo zimski sportovi: snijeg i smetovi, Mostar i lavine, Žepa i zameteni starci, helikopteri i zatrpani autobusi, blokirani vozovi, izgladnjeli psi, odsječena sela, paralizirani gradovi, ispražnjene prodavnice.

ZIMA U TRAVNIČKOJ HRONICI

Postoje zime i postoje snjegovi kojima nikakva civilna zaštita ništa ne može. Kad sibirski uslovi prekriju kontinent, onda svjedočimo praktičnom raspadu uhodanih sistema i koncepata, onda vidimo kolika je moć improvizacije i šta sve može ljudska solidarnost. Što se tiče Bosne i Hercegovine, još se jednom pokazalo da je oštra, surova zima više politička i društvena nego klimatska kategorija. A čini se da je tu njenu socijalnu dimenziju najbolje opisao Ivo Andrić u Travničkoj hronici. Način na koji je on razložio zimu i njene socijalne posljedice jedinstven je literarni zahvat, aktuelan danas kao i onda kada je nastao. Zima je kod Andrića glavni, duži i teži dio godine, a ostala godišnja doba tek su kratki interregnum između dvije ledene patnje.

Za sirotinju zima je životna opasnost, ostalima nepogoda. Bogati, imućni i materijalno kako-tako situirani imat će šta i jesti i čime se ogrijati i u šta se umotati. Siromašni nemaju ništa od toga. Oni se uvijaju i uvlače u krpe, u slojeve krpa koji od njih čine neprepoznatljivu, pokretnu burad. Nemaju se gdje skloniti, niti imaju hrane, pa na takvom kijametu moraju tumarati zakrčenim sokacima. Ali tamo nema nikoga ko bi im mogao pomoći , jer su se svi sklonili, što pred hladnoćom, što pred tom sirotinjom koja traži spasa. Zima u Travničkoj hronici razara čaršiju, kuće, sokake, ljudska bića i njihovo pravo na nadu.

Od tada su minula stoljeća, ondašnji ljudi ne bi prepoznali današnju planetu, a zima – kao što vidimo – nije izgubila ništa od svoje razorne snage. Čovjek i tehnika jesu napredovali, ali za sirotinju se gotovo ništa nije izmijenilo. Bosna i Hercegovina, kao pretežno siromašna i loše organizirana zemlja teško se bori protiv nenajdražeg gosta iz Sibira. Nekako je razumljivo da nemamo dovoljno helikoptera. Mala smo, siromašna, postratna država. Ali što nemamo lopata? To znači samo jedno, da smo uz svu tu bijedu još i poslovično neorganizirani, što sa svoje strane umnožava i produžava naše siromaštvo.

Civilna zaštita, taj sistem (samo)organiziranja društva u vanrednim situacijama našla se pred iskušenjima na koja je reagirala s promjenjivim uspjehom. Istina je da je od strane građana povremeno bilo i neopravdanog nezadovoljstva, jer ovo je prirodna katastrofa prvog reda i mnogo organiziranija društva od našeg su u kolapsu, ali evidentno je jedno – novi koncept organizacije neophodan je i hitan zbog sve nepredvidljivije prirode. Posebna priča su državni službenici koji, kad god zagusti, imaju primjedbi na – narod i njegovo ponašanje.

ŠTA JE NAROD URADIO ZA SNIJEG

Ekstremni primjer takve reakcije došao nam je iz Splita, gdje poslovično karikaturalni Kerumi uveseljavaju regiju originalnom percepcijom vlasti, leda, lomova ekstremiteta i uloge netjaka u prirodnim katastrofama. I ovdje je bilo nekoliko neuspješnih pokušaja da se odgovornost prebaci na građane. Takvi apeli mogu imati smisla tek kada vlast uradi sve što je do nje. Prošlo je vrijeme patriotskih slogana, po kojima ne trebamo pitati šta je država uradila za nas, nego šta mi možemo i moramo uraditi za nju. Otkako smo postali poreski obveznici, naša jedina obaveza je da u roku platimo što se platiti mora, a sve ostalo je na državi. Dakle, nek više niko nikada ne pita šta je narod uradio za vlast, nego šta vlast radi za radne ljude i građane. Otprilike tako se organizira život u pristojnim državama.

Jesmo li ovo maloprije spomenuli “sve nepredvidljiviju prirodu”? Pa “priroda”, šta god da to značilo, nikada nije bila baš pretjerano predvidljiva, a posljednjih godina i decenija taj je faktor nepredvidljivosti sve izraženiji. Čovjek bez prestanka izbacuje sve sofisticiraniju i sve skuplju opremu za preciznu vremensku prognozu, za praćenje i kontrolu prirodnih fenomena i nepogoda, ali uzalud. “Teško je predviđati, osobito budućnost”, glasi jedan stari, ali i dalje aktuelan aforizam. I fakat, u septembru je većina regionalnih medija objavila srednjoročnu prognozu, po kojoj snijega i skijanja neće biti prije januara. Prvo propadivanje pahulja imali smo već u novembru, a 23. decembra pao je baš onako jedan respektabilan snijeg, dostojna uvertira ove februarske kataklizme koju – pogađate – niko nije predvidio ni najavio.

Starteški gledano, veliki snijeg zimi znači još veće nevolje u proljeće. Prvo idu poplave, pa klizišta, pa zemljotresi. Takav niz traži visoko organizirano, odgovorno i solidarno ponašanje. Najmanje dva od ta tri faktora ne ispunjavamo (odnosno, uvijek smo bili solidarni i to je sve), što znači da je naše društvo do daljnjeg nespremno za prirodu.

(zurnal.info)