ŠTA JE NAMA PENIS: Tihi i priglupi heroj, a ne zločinac naše kulture

Budimo realni pa samo opišimo zatečene gabarite. Godine 1996, tek izašlo iz najzloglasnije opsade 20. stoljeća, Sarajevo je imalo bolju infrastrukturu nego danas. Godine 2015, grad bilježi misterioznu entropiju za koju nisu krive granate i, u manjoj mjeri, snajperi, nego SDA i, u manjoj mjeri, SDP.

Ovdje se doslovno sve raspada: vode nema noću, gradski prevoz je u apokaliptičnom stanju i danju i noću, eto struje nešto, kao, i imamo, ali zato nam je kriminal, šućur vlastima, u usponu, ubistva su skoro pa svakodnevna, pljačke skoro pa svakosatne. U epicentru grada, sto metara od Predsjedništva, prodavnice mješovite robe usred su dana zaključane i prodavci vam otvaraju tek nakon apdejtirane lozinke i autentičnog otiska palca. Vazduh nikada nije bio kancerogeniji, godinama ćemo se razbolijevati od ovoga što danas udišemo.

I šta? I ništa! Ali fakat ništa. Našim hairlijama ovakvo stanje nije poziv na permanentno zasjedanje do rješenja problema, no se jedan među njima nasmrt uvrijedio nečim što se desilo trećeg dana Bajrama, pa je glede tog incidenta odlučio priupitati nadležne institucije za zdravlje. Svi već znaju tu morbidnu vijest: kantonalni delegat, inače persona neponovljivog smisla za humor, postavio je, ili će tek postaviti, ili je namjeravao postaviti pa nije, pitanje o gigantskom penisu koji je provozan glavnim gradom ugledne Bosne i Hercegovine u okviru manifestacije Održivo u neodrživom.

JAVNO OKUPLJANJE U POKRETU

Pa kaže: “Dana 26. 09. 2015. godine, 3. dana Kurban-bajrama, glavnim sarajevskim ulicama i tržnim centrom BBI pronesen je ogroman penis u sklopu nekog performansa. Bez stida i straha paradirali su ulicama Sarajeva. Javni prostor ne može narušavati kako ko hoće i kada hoće. Sa stanovišta opće kulture, poštovanja ljudi, obzira prema našim najmlađim bićima, ovo je nedopustivo.” Mediji još bilježe da je osoba A pitala MUP KS da li su “poduzete aktivnosti vezane za neprijavljivanje”, pazite sad, “pomenutog javnog okupljanja u pokretu”.

Kao što vidimo, čovjek je pouzdano utvrdio da se radi o ćudorednom ataku na časni grad Sarajevo, lažno predstavljajući taj turistički klasik uživanja i zabave kao namrgođeni centar ideologije i religije. Ovo smatramo jednim od najupečatljivijih aktova nedoraslosti funkciji kantonalnog delegata: dok se grad doslovno guši u otrovu, dok se raspada od uličnih obračuna, dok komunalni sistem umire, ovaj bi da nas zaštiti od gumene ćune.

Da li je ikada i igdje na zemaljskoj kugli postojala tako razgranata i hipertrofirana vlast koja je prouzrokovala tako malo boljitka i konstruktivnih promjena? Javnost je delegatsko pitanje shvatila kao notornu formu laskanja šefovima: kod vas je sve u redu, milina jedna, i samo još da zabranimo gumena spolovila pa da Sarajevom poteku bošnjački med i mlijeko.

Jedna od najpogubnijih provala prošlog sistema bila je ideja moralno-političke podobnosti. Kao što na sopstvenoj koži svjedočimo, komunisti su propali, na njihovo mjesto zasjeli su ljuti im neprijatelji, antikomunisti, ali ideja je preživjela. Izdišući (a ne udišući) u jednom od tri najzagađenija grada Evrope (preostala dva su Tuzla i Zenica), Sarajlije su rečenu čovjekoljubivu inicijativu propisno ismijali, ali ostale su neke dileme. Ovo eksplozivno pitanje, koje pogađa samu suštinu života u prijestolnici i zadire u fundamentalne probleme njegovih žitelja, otvorilo je najmanje tri intrigantna pravca propitivanja. Prvi smo već razmotrili, a odnosi se na bavljenje marginalijama dok u gradu sve gori.

Drugi je pravac etičko-erotske prirode: šta je nama penis danas? Predmet zajebavanja, javna sramota u pokretu ili nešto čime bismo se ipak trebali ponositi? Taj tihi i priglupi heroj, a ne zločinac naše kulture kontinuirano trpi uvrede konzervativnih društava, organizacija i pojedinaca.

Pa jeste li vi svjesni, efendije drage, da više ne živimo u 16. vijeku, da je ćuna danas planetarno raširen, obljubljen i omiljen simbol, pače organ, da ga brojne kulture slave, a u naprednim obrazovnim sistemima djecu od malih nogu uče da je to jedan fini gospodin od kojeg potiče većina života na našem prelijepom planetu. Izgleda da (p)ostajemo morbidno društvo koje kriminalizira – ili bar demonizira – golotinju i dijelove tijela, a ignorira sistemsku korupciju, nasilje i netrpeljivost...

I treće: ovaj opetovani pokušaj da se Bajram institucionalizira kao period tokom kojeg treba da stanu sve vannastavne aktivnosti, tradicionalna je sarajevska glupost i ukazuje na nerazumijevanje pojma “multikultura”.

ŠEF SVIH PRAZNIKA

Uznemirujuća je ideja da nam Bajram bude šef svih praznika tokom kojeg sve drugo treba da stoji u stavu (pozi) mirno. Gumena kita nije bila prst u oko vjernicima, nego bezazlena marketinška pojava, koja bi, da živimo u normalnom vremenu, trebala svjedočiti o multikulturalnom karakteru jednog grada. Umjesto toga, ponovo je podsjetila na to koja je kasaba bila najrigidniji čuvar samoupravljanja u bivšoj Jugoslaviji, ko je otjerao Mešu Selimovića, tj. Ivu Andrića, ili ko li je već napisao tog Derviša... Koncept multikulture, kojom Sarajevo probi glavu slobodomislećem svijetu, ne počiva na tome da sve zamre kada najbrojnija religija ima praznik, nego da svi uporedo, jedni kraj drugih, guraju i provode svoje, pritom niko nikome ne smetajući i niko ni od koga ne strahujući.

I šta da radimo s ovim ortodoksnim čuvarima morala, koji ne vide da se svijet raspada, nego uporno grade neku svoju zemlju dembeliju, u kojoj je sve potaman, vazduh čist, vode ima 24 sata dnevno, mafije ni na vidiku, gradski saobraćaj uzor je svim drugim prevozima u Evropi i samo im gigantska karina kvari tu idilu? Jedini racionalan metod borbe je, kako stvari sada stoje, da im bacimo sihire, pa nek i oni jednom vide kako je nama s njima.

Živio drug penis, gumeni ili ovaj stvarni, mesnati - isti kurac.

Tekst uz dozvolu autora prenosimo iz magazina Gracija

(zurnal.info)