Šta je nama Recep Tayyip Erdoğan

Čim je stao snijeg, počeli su belaji. I na lokalnom, i na globalnom nivou. I jedna i druga razina prošle su nezapaženo, bez obzira na potencijalne posljedice i moguću katastrofu.

Na globalnom nivou pravi uvod u kataklizmu: najnoviji satelitski podaci pokazuju da Golfska struja više ne postoji. Taj prirodni fenomen, od suštinske je važnosti za planetarni sistem klimatske samoregulacije. Zbog njega Britanija nije skroz zaleđena, a skandinavske zemlje nisu prehladne za život. Po nekim pretpostavkama, upravo je Golfska struja do sada čuvala svijet od ledenog doba, a njen nestanak mogao bi u stvarnost implementirati film Dan poslije sutra. Novo ledeno doba ubilo bi dvije trećine ljudi u prvih dvanaest mjeseci, a ostatak života na Zemlji nestao bi u nekoliko narednih godina. I niko ništa.

Na lokalnom nivou, iz bogatog izbora najrazličitijih belaja biramo jedan koji je također ostao skoro pa neprimijećen. Za vrijeme posjete Turskoj, član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović rekao je da Recep Tayyip Erdoğan “ne pripada samo Turcima. On je naš zajednički lider".

U oficijelnim medijima – štampa, tv, radio - izjava je, uprkos svom eksplozivnom potencijalu, imala bijedan odjek. Bilježimo tek jedan lucidan komentar na ovdašnjim portalima. Tradicionalna bošnjačka šutnja još jednom je pokazala svoje unutrašnje kvalitete. Ali je izjava zato na društvenim mrežama i po forumima odjeknula - kakvu stilsku figuru da upotrijebimo, a da nas razumiju mlađi naraštaji? Aha, evo jedne dobra – kao ledenica kad rokne s osmog sprata. Ili, evo prigodnog dočaravanja i za starije naraštaje: kao stopedesetpetica kada je Ratko Mladić zavitla na Sarajevo. Bez obzira na tradicionalnu šutnju oficijelnih medija, proglasiti turskog premijera bošnjačkim liderom (nadamo se da ono naš nije značilo – bosanski) ne spada u ceremonijalne ispade, niti u kurtoazne omaške, nego u tektonske poremećaje i ravna je nestanku Golfske struje.

Ta izjava kontinuitet je neželjenog i arhaičnog ideološkog uplitanja SDA u živote građana. Ova stranka oduvijek je mislila da polaže pravo na duše svojih pobornika, pri tome ustrajno zanemarujući njihove novčanike, ali i elementarna ljudska prava. Nekad davno, odmah nakon rata, Alija Izetbegović izdao je saopćenje u kojem je, urbi et ruri, poručio da Djeda Mraz ne dolikuje bošnjačkom narodu. I u tom kolosalnom ideološkom promašaju skriven je temelj nesporazuma najjače bošnjačke stranke i etnosa kojeg kao predstavlja.

Istinski fascinirani Savezom komunista Jugoslavije i njegovim metodoma vladanja, ovdje još nisu shvatili da niko nema pravo određivati narodu i pojedincu šta da radi. Bošnjak ima legitimno civilizacijsko pravo da se zajebaje na mrtvo ime. Recimo, da se preobuče u Djeda Mraza, okiti jelku, otvori pivu, na You Tube pusti Uz maršala Tita, ili kakav mrsan pornić, a pri tome niko ne smije da dovodi u pitanje njegovo bošnjaštvo. Zadatak politike je da nam obezbijedi mir, kulturni razvoj, ekonomski prosperitet, dovoljno lopata za čišćenje snijega i – važnije od svega – pun takulin. Sve ostalo mi ćemo sami, ne pitajući za dozvolu ama baš nikoga.

Milorad Dodik svakodnevno, Mustafa Cerić i Fahrudin Radončić makar svake hefte, a Bakir Izetbegović povremeno, ali izrazito kvalitetno, puste u javnost goluba mira poslije kojeg ništa neće biti isto. Kakav Erdoğan? Uz sve poštovanje prema tom čovjeku, on nema ništa s nama niti mi imamo išta s njima. Možemo ga eventualno simpatizirati, ali on nikome u BiH ne može biti lider. Politička zrelost podrazumijeva odgovorne predstavnike vlasti kojima se ovakvi ispadi ne dešavaju ni u snu. Ako je Erdogan bošnjački lider, onda je Vladimir Putin srpski, a to znači da svih ovih dvadeset najtežih godina valja proći ispočetka, od devedeset druge pa naovamo.

Prigušimo li strasti i pokušamo li ovu neodmjerenu i politički neodgovornu izjavu sagledati realno, dolazimo do sljedećeg nalaza: Turska nam je draga zemlja, istinski prijatelj, stjecište fascinantne kulture, nenadmašne kuhinje, divnih, vedrih, otvorenih ljudi, nova (polu)evropska sila u izgradnji koju treba poštovati i s kojom treba razvijati političke, ekonomske, kulturne odnose. I to je sve.

Međutim, ovdje ništa ne može bez ideologije i sitne kalkulacije, koje počivaju na iracionalnim argumetnima i funkcioniraju kao provjerene metode za potpaljivanje masa. S jedne strane imamo Milorada Dodika koji Tursku demonizira kao samog vraga, pripisujući joj sve one osobine i nakane koje, recimo, u realnom životu prakticira Rusija kada se miješa u unutrašnje stvari Bosne i Hercegovine: političku neobjektivnost i religijsko-etničku pristranost konstruirane tako da opstruiraju mogućnost bilo kakvog dogovora unutar BiH.… S druge, imamo bošnjački intelektualni krug, kojeg je svojom izjavom savršeno prezentirao Bakir Izetbegović. Taj krug u Turskoj vidi prirodnog saveznika, ne vodeći računa o interesima, pravima, pa i strahovima drugih u Bosni i Hercegovini.

Snijeg se topi nesmanjenim intenzitetom. Proljećne katastrofe samo što nisu. Moguća su velika zla i na lokalnom i na globalnom nivou. Ako je Golfska struja stvarno i zauvijek nestala, onda nam ni Erdoğan ni Putin ne mogu pomoći i onda je svejedno kakvu uniformu nosi Jerko Ivanković Lijanović, hoće li biti ustavnih reformi i hoćemo li ikada ličiti na normalnu državu. A - sad se s planetarnog spuštamo na lokalni nivo - ako nam je Recep Tayyip Erdoğan zaista lider, e onda bi takvo stanje stvari bilo katastrofa ravna nestanku Golfske, Norveške, Bosanskohercegovačke i svih drugih struja zajedno. Ledeno doba od kojeg se smrzneš pri samoj pomisli na njega. BiH je – što rekao onaj – umorna od lidera, ali je, po običaju, niko ništa ne pita.

(zurnal.info)