Šta nam je odnio rat, šta nam je donio mir

Devedesete su trebale biti krucijalna decenija naših života. Socijalizam se povlačio, a obećavajuće (demokratske, hi, hi, hi) promjene ništa nije moglo zaustaviti. Ne postoji niko ko tih godina nije bio u opakom devru. Koga posljednja decenija prošlog vijeka nije zatekla usred osobne tranzicije. Ko nije sam, ne čekajući ni Evropu ni Berlinski zid, idući ispred vremena i anticipirajući društvene mijene, raskrstio sa samoupravljanjem i krenuo u novi život.

SLAVNI DRAGSTOR AS

To s kakvim se ovdje entuzijazmom i s kolikim očekivanjima prepustilo slobodnom tržištu i njegovim tada obećavajućim plodovima, to se ne da opisati. To se moralo doživjeti. Ovdje ćemo navesti dva primjera, i danas su snažno podsjećanje na ubijeni potencijal Sarajeva, Mostara, Bosne, Hercegovine...

Nedjeljno je veče, 1991. godina. Grupa sarajevskih novinara upravo se vratila iz pseudozaraćene Ljubljane, prekrasnog grada u kojem tog dana nije radila ni jedna jedina prodavnica. Slovenci su još onda od vikenda napravili svetinju, nedodirljivo civilizacijsko dostignuće određenu za odmor i oporavak građana. A u Sarajevu – bez obzira na nedjelju – sve gori. Da ne bi bilo zabune, tek je 1991. i sve gori od trgovine, ne od Mladićevih granata. U 21 sat nijedna radnja nije bila zatvorena, roštilji dime sve u šesnaest, ulice pune auta i ljudi, a u slavnom dragstoru AS, na Socijalnom, jednoj od prvih kapitalističkih trgovina probuđenog socijalističkog grada, raspoloženi je kupac – u nedjelju, u 21 sat – osim hrane i pića, mogao kupiti još i šporet, tv, muzičku liniju, frižider, moped i bicikl...

Stvarno fešta. Devedesete su – da nije bilo onoga – trebale biti potvrda naše adaptabilnosti, ovdašnje superiornosti u osvajanju novih sloboda, kulminacija vitalnosti, uvjerenje o šarolikim vrijednostima Bosanaca i Hercegovaca... Drugi primjer je hercegovački. Petnaestak kilometara južno od Mostara, negdje tamo oko Žitomislića, čovjek je na Neretvi, na beznačajnom komadu plaže otvorio privremenu kafanu za ribare. Privremenu jer je upotrebljivost tog lokala ograničena na sezonu ribolova – od prvog aprila do 31. oktobra, a za ribare, jer tuda prolaze samo oni. Ali lik je ipak našao interes da uredi prostor, postavi šank, dovuče pitku vodu, napravi ogradu od pruća, a njene vrhove ukrasi sijalicama u boji. I radnja mu svake noći blješti, osvijetljena bolje nego neke sarajevske trgovine danas.

Primjeri, naravno, ne dokazuju ništa, ali često mogu biti dobra ilustracija. Ovi koje smo nasumično izabrali ilustriraju – vjerujemo uvjerljivo – poletnu atmosferu, začuđujući elan koji je početkom devedesEtih vladao i u BiH. Bila je to energija koja je u sebi sadržavala i kreativni i radni potencijal. Postojala je nada, makar antemarkovićevski uzaludna. Rat je mnogima na prostoru Jugoslavije prekinuo sve. I mnogi su patili. Ipak, nikog nije unazadio kao Bosance i Hercegovce. Trajao je dugo, sve je uništeno, a dok su nas ubijali i razarali, drugdje je cvjetao (Šta cvjetao? Bujao!) život.

ISTINSKE RAZMJERE DESTRUKCIJE

Tako je bar izgledalo iz naše perspektive, iako je evidentno da je ono što nama izgleda kao pupanje i cvat, bilo nešto sasvim drugo: razaranje mirnim putem, pljačka, pauperizacija, opća i nikad prekinuta otimačina. Ali kivni smo i ta nas kivnost formira. Ionako zaostali, došlo je vrijeme rata i bili smo osuđeni na dodatno zaostajanje.

Kad su te četiri godine prošle, svi ostali su – pokazalo se – makar malo otišli naprijed, a mi smo se zatekli u strašnom, depresivnom minusu. Evo pitanja. Četiri godine ubijanja i razaranja, koliko unazade neku sredinu i njene ljude? Osam godina? Dvadeset? Pedeset? Gubitak materijalno-tehničkih sredstava može se precizno izračunati i svi pokazatelji ukazuju na višedecenijski zaostatak u odnosu na okolne zemlje, koje nije satrao rat. A gubitak ljudskog potencijala, danas, 16 godina poslije, čini se da ga je nemoguće sagledati, a kamoli izmjeriti. Tu ne postoji mogućnost validne procjene. Mogu se samo vidjeti i registrirati posljedice. Kreativnost, proaktivnost, želja za napretkom, nezaustavljivi nagon za stvaranjem, učenjem, otkrivanjem, pomjeranjem granica? Energoinvest, Unis, HEPOK, TAS... Sve je ugaslo s ubijenim i protjeranim ljudima. Gdje i kako pronaći izgubljene vrijednosti? Može li se društvu bez šanse vratiti pojam nade? Ili je nada iluzija, puko sjećanje na bolja vremena?

Možda tek danas, na polovini 2011, godine, možemo sagledati istinske razmjere destrukcije. Vidimo u stvari, koliko traju i koliko će trajati njene posljedice. Decenija i po nije bila dovoljna da rane zacijele i da se društvo oporavi. Razoreno društvo – možda je to, nakon onolikih smrti, najteža posjedica širokog spektra uništavanja koja su nam upriličena. Mi danas živimo u otrovanom ozračju i nema baš mnogo nagovještaja da taj otrov hlapi. Zato je za nas najrelevantnije pitanje – kako se, na koje sve načine, kojim sredstvima i kojim intenzitetom jedno društvo oporavlja od rata?

Šta su simptomi razorenog društva? U prvom redu, konfliktu sklona, nekompetentna, nezajažljiva i suštinski korumpirana politika. Nedovoljno jaka, zbunjena i potpuno osiromašena inteligencija. U svakom pogledu dezorijentirana mladost. Srokana privreda. Siromaštvo kao dominantna činjenica, doslovno razoreni mediji, nedostatak kreativnosti...

Žalosno je posmatrati politiku i društvo koji nemaju odgovor ni na jedan od aktuelnih problema. Žalosno je i pomisliti na budućnost u takvom okruženju.

(zurnal.info)