Šta su nama Pašovićeve crvene stolice?

Prošlo je već devet dana kako su se Sarajevu ukazale crvene stolice Harisa Pašovića. Na današnjem vaktu pisati o nečemu što se desilo prije devet dana isto je kao i aktuelizirati neke prevažne događaje iz kenozoika. Ali, začudo, stolice se odupiru tom duhu prolaznosti, njihova teška, gorka poruka još se osjeti, grč koji su proizvele još lebdi nad ovim gradom za koji se polako navikavamo da je skloniji prizemnostima svake vrste neko makar i nagovještajima lebdenja.

JEDINSTVENA MOĆ

Sve to oko stolica i 20 godina od početka opsade počelo je naopako. Loša karma danima se vukla po gradu i pratila ovaj projekt sve do šestog aprila. A onda se desila neka vrsta kolektivnog pročišćenja. Mišljenja su i danas podijeljena, ima vrlo oprečnih reakcija, odlučnih protivljenja i teških pljuvanja, ali čini se da dominira onaj osjećaj koji je, zajedno s desetinama drugih autora i hiljadama Sarajlija, formulirao Senad Avdić, glavni i odgovorni urednik Slobodne Bosne: “Krenuo sam iza podneva prema Vječnoj vatri da se poklonim žrtvama sarajevskog ratnog logora, dobacio do prodavnice Bennetona, deset metara od prvih crvenih stolica u nepreglednom redu svjedočanstava o onome što smo u ovom gradu platili ljudskim životima - nisam mogao dalje, noge su mi se potkratile, ‘srce me je otkucalo’”.

Ako neki umjetnički ili društveni događaj iz vječno zlobnog i na porugu uvijek spremnog Senada uspije izvući ovakvo priznanje, onda je to zaista nešto. A grad je tog dana bio pun sličnih priznanja. “Povlačim sve što sam pomislila o stolicama!” Ovaj emotivni Facebook status na najkraći način objašnjava raspoloženje velikog broja Sarajlija šestog aprila. Pašovićeve crvene stolice, performans posvećen građanima Sarajeva ubijenim tokom 1395 dana opsade, imao je tog dana jedinstvenu moć.

Emocije su se mogle – da upotrijebimo jednu smrtonosno prikladnu metaforu – snajperom gađati, tolika je bila njihova zgusnutost u Titovoj ulici od ranog jutra do ponoći.

Danima prije nego što će stolice biti postavljene, krenule su žestoke, dubokim emocijama obilježene rasprave: te je li plagijat, te zašto će se obustaviti saobraćaj, te što su kupljene u Srbiji, te je li kič, te zar nam nije bolje da se okrenemo budućnosti i pomirenju, a ne da oživljavamo prošlost i još jednom uznemiravamo one koji su nas gađali…

U raspravu su se uključili svi, od preživjelih Sarajlija, preko stranih reportera, do ljudi koji nikakve veze nemaju ni s opsadom, ni s Pašovićem, ni s politikom. Ali dobar dio njih iz rasprave se povukao onog trenutka kada je vidio stolice i osjetio njihovu potresnu snagu. Bio je to događaj kakav Sarajevo ne pamti, možda najupečatljivije podsjećanje na tragediju koju je grad preživio. Može mu još parirati možda samo onaj prahistorijski koncert U2 na Koševu, organiziran sličnim povodom neposredno nakon rata.

Zato nije ni čudo što su stolice imale dvojak uticaj urbi et orbi. Na orbi nivou, bio je to istinski planetarni događaj. Sarajevo je makar na jedan dan ponovo bilo u centru pažnje. Zadivljuje intenzitet emocija kojima su vodeći svjetski mediji upratili ovaj događaj. Zapanjuje, s druge strane, agresivno jednoumlje medija pod kontrolom Milorada Dodika.

Tradicionalno u sukobu s činjenicama i ostatkom svijeta, oni su proglasili svoju istinu i ni za jedan minobacački milimetar nisu odstupili od nje. “Od tih 11.000 stolica, devet hiljada je srpskih”, reče jedan veseli prijatelj s Pala, a RTRS to pusti u eter bez ikakvog naknadnog izvinjenja radnim ljudima i zdravoj pameti. Istog tog tragičnog dana, u Glasu Srpske objavljen je tekst “April u Sarajevu”, sastav koji na najbolji način sažima Dodikov filozofski opus i koji isključivo iz estetsko-higijenskih razloga ovdje nećemo citirati.

UNUTARSARAJEVSKI SUKOB

Postoji i treća dimenzija reakcija koje su izazvale – i još izazivaju – crvene stolice. To je onaj neizostavni unutarsarajevski sukob, koji je buknuo oko nekoliko perifernih pitanja i razbuktao se u vatru iz koje niko nije izašao neoprljen. Tom općem povišenom tonu podlegao je i sam autor performansa, Haris Pašović. Ljudi bliski Pašoviću znaju za oprečne osobine njegovog karaktera.

Suštinski pristojan, uljudan, galantan i dobronamjeran, on nekim iskušenjima ne zna odoljeti. Strasno i svjesno povremeno gubi kontrolu i odaje se neumjerenom konzumiranju, odnosno prakticiranju gnjeva. Zato je i ovaj put aktivno učestvovao u javnim raspravama i Facebook svađama. Njegovu povrijeđenost pojedinim istupima i tvrdnjama treba razumjeti, svih tih dana radio je i živio uz povišenu količinu adrenalina. U tim raspravama omakla mu se i rečenica koja ne priliči umjetniku takvog ranga.

I sam oštar kritičar postojećeg stanja, Pašović bi morao biti spreman na najrazličitija pitanja i osporavanja i na njih odgovoriti mirno. Što će reći – činjenično. Pašović u tom pogledu nije sarajevski endem. Kada vi uradite nešto loše, vrlo iskreno, dobronamjerno, otvoreno i bez skrupula reći će vam šta je loše. Pokušate li uzvratiti istom metodološkom mjerom kada on napravi nešto loše, radije svirajte opću opasnost. Kada je novinarki jednog sarajevskog portala odgovorio da to tako krene, osporavanjem stolica, a završi negiranjem zločina, bila je to nit kojom je prešao granicu, što ni danas ne želi priznati. Najbolje je to ipak opisao jedan drugi Sarajlija, Peđa Kojović, koji na svom blogu prvo opisuje sopstveno viđenje stolica (“Instalacija je jednostavna, precizna, potpuno briljantna i postigla je, barem što se mene tiče, efekat koji je, vjerujem, autor želio. Neizreciva tuga zbog ubistva tolikog broja mojih sugrađana i bijes jer egzekutori tog zločina ne samo da nisu pravedno kažnjeni nego su njihova djela prihvaćena kao političke i geografske činjenice prilikom potpisivanja Dejtonskog mira…”), a onda se nešto kasnije osvrće i na Pašovićev gubitak kontrole, odnosno pristojnosti: “Takodje, napad autora projekta na novinarku SA-x smatram krajnje degutantnim i hoću da vjerujem da se radilo o ‘privremenom gubitku razuma’.”

Ipak, ne smije se desiti da taj privremeni gubitak razuma anulira važnost instalacije. Kojović motive osporavatelja naziva banalnim i bahatim, a svakom ko je u prilici preporučujemo da pročita i njegov zapis i komentare čitatelja.

Desetine Sarajki i Sarajlija, što usmeno, što pismeno, ostavili su trag o načinu na koji su ih stolice uznemirile. Recimo, Ademir Kenović, koji je jednom sočnom, elegantnom psovkom (“Nek idu u pičku materinu svi oni koji…”) iz svog misaonog sustava protjerao marginalije nastale oko tog 6. aprila.

Ili Sarajka Nada Zdravič, koja piše: “Meni se čini da je Crvena linija 11541 Harisa Pašovića monumentalna stvar. Ja uopće nisam fan Harisa Pašovića. Nekad mi se dopada ono što radi, nekada ne. Ali crvenom niti Crvene linije 11541 nas je zadužio i obilježio zauvijek. Nekada neko nešto uradi i postane istorija, jednim potezom. U mojim očima je Haris Pašović zadužio Sarajevo svojom Crvenom linijom, ma šta ma ko ikada više rekao.”

Ili Kemal Kurspahić: “Nema nijednog značajnijeg svjetskog glasila – novine, radija, televizije ili takozvanih novih medija – na čijim udarnim stranama i programima tog dana nije bilo riječi o prirodi i dimenzijama zločina nad Sarajevom. Kao jedna od najznačajnijih svjetskih priča iz posljednje decenije dvadesetog stoljeća, opsada Sarajeva je i najtemeljitije dokumentovani zločin: i medijski, i u diplomatskim arhivama i memoarskoj i naučnoj literaturi, sa obiljem danas već pravosnažnih međunarodnopravnih presuda. Sarajevo je – za sav makar i elementarno upućen svijet – neopoziva istorijska činjenica pred kojom preostaje samo golemo poštovanje.”

Ili Gojko Berić: “Ne radi se tu više o nečijem neznanju ili neobaviještenosti, jer sudbina Srebrenice ili Sarajeva odavno pripada političkoj i medijskoj memoriji svijeta, već o licemjerju jedne konkretne politike koja sve ove godine temeljito falsifikuje historijsku istinu o ratu protiv Bosne i Hercegovine, a tvrdokorne činjenice koje joj ne idu u prilog gura pod tepih.”

Mogli bismo ovako danima. Je li Sarajevu trebao jedan ovakav performans? Jeste. Je li logično da takav događaj izaziva oprečne reakcije? I to nekako - jeste. Jesu li crvene stolice ostavile traga na duhovnoj mapi grada? Kao i prethodni, i ovaj odgovor je pozitivan. Sad bi nekako trebalo smoći snage i krenuti dalje, ako je to uopće moguće...

(zurnal.info)