Stadionska groznica (2): Zrinjski, Velež i GOŠK, nasilje s motivom, priča bez kraja

Bio je to najveći bosanskohercegovački skandal prošle sedmice, iako su državni mediji u oficijelnim informativnim emisijama prednost dali štrajku u sarajevskom tramvajskom preduzeću. Gradski derbi u Mostaru završio je prekidom, što je prava civilizacijska, kulturološka i politička sreća, jer je malo falilo da okonča krvavo. A onda bi stvari išle sasvim drugim tokom. Antijunak te utakmice s ružnim završetkom bio je fudbaler Zrinjskog, koji je kolegu iz Veleža pokušao jednim loše izvedenim klizećim startom oboriti na zemlju. Da je uspio, taj fudbaler Veleža danas ne bi bio živ.

ZABORAVLJENA TRI NOGOMETAŠA

Mediji su sasvim opravdano posvetili pažnju tom klizećem startu i njegovom akteru. Međutim, nekoliko dana kasnije saznajemo da su tri nogometaša Zrinjskog spasili jednog fudbalera Veleža, pruživši mu zaštitu pred razularenom masom. I tu se onda demonstrira prava priroda informativne logike. Ovaj slučaj malo je koga zaintrigirao, priča biva objavljena i istog trenutka zaboravljena. Medije, jednostavno, nije zanimala. I politika je potpuno izignorirala rijedak i inspirativan primjer profesionalnosti, solidarnosti i – upotrijebit ćemo tu riječ uz sve rizike koje ona nosi sa sobom – zajedništva.

Zašto se to desilo? Zašto je storija o požrtvovanosti i solidarnosti nogometaša Zrinjskog u medijskom i političkom smislu mrtav konj? Možda zato što ne sadrži dovoljno krvi, razvaljenih vilica, slomljenih ekstremiteta? Ili zato što potencira saradnju umjesto mržnje? Zato što pomaganje nikada neće biti zanimljivo kao bijes? Zato što u sebi nema nasilja, povreda, uzavrelih strasti?

A zašto isti taj slučaj nije bio zanimljiv mostarskoj političkoj eliti, koja povremeno i mlako poziva na suživot i pomirenje, na dostojanstveno navijanje i tako to? Zašto ta elita nije poentirala na ovom primjeru. Mogao se organizirati prijem za sve fudbalere, jer su oba tima, neovisno o navijačkom ludilu, bila na visini zadatka? E, pa možda i zato što politici u Mostaru ne odgovaraju ovakvi primjeri i što ona sva počiva na klizećim startovima. Samo tako grad-slučaj i dalje može ostati više slučaj nego grad...

Fudbal, evidentno, ovdje nije samo sport. Sublimirale su se u njemu razne niske strasti, veliki finansijski interesi, ali i kojekakve političke strategije manjeg i višeg intenziteta. Još jedna priča koja nije dobila dovoljan medijski tretman: navijači GOŠK-a iz Gabele napadnuti su u Sarajevu. Ponovo je prste u slučaj umiješala sreća, pa nije bilo stradalih. A moglo je biti. Nikola Raič, vođa navijača GOŠK-a, to ovako opisuje: „Ovo je bio klasičan pokušaj ubojstva, kamenovanjem su željeli onesposobiti vozača, a da su u tome uspjeli, tko zna kako bismo završili. Pripremili su i bengalke, valjda da zapale vozilo, ali uspjeli smo pobjeći, iako me jedna kamena gromada pogodila.”

Raič je vozio kombi u kojem je bilo još 11 navijača. Nastavak iskaza pokazuje da se radilo o dobro organiziranom napadu koji nije bio ograničen na teritoriju Sarajeva:

„Do tunela Ivan nas je pratila policija iz Sarajeva, a kada su nas oni ostavili, napadnuti smo odmah nakon tunela. Na stadionu je doček bio dobar i ni s kim iz Olimpika nismo imali problema. Naš klub tek se ove godine natječe u Premijer ligi i nema razloga ni za kakav revanšizam drugih navijača (...) Pozvali smo i policiju, ali prije smo mi došli u stanicu nego oni do nas. Rekli su nam da nemaju dovoljno policajaca koji su mogli doći, da nemaju fotoaparat za noćno slikanje te da očevid ne mogu napraviti odmah, nego tek ujutro. Tražili smo da nas prate do Mostara, ali su se pravdali da nemaju dovoljno policajaca jer ih je dosta na derbiju u Mostaru.”

PISMO IZ LUKSEMBURGA

Prošle su dvije godine od pogibije Vedrana Puljića, a taj teški incident još nema sudskog epiloga. Nasilje na stadionima nema adekvatan tretman i sigurno je da će nereda i dalje biti, u sve većim količinama i sa sve težim posljedicama. Povodom teksta koji je na istom ovom mjestu objavljen prije sedam dana, dobili smo pismo iz Luksemburga koje, bez ambicija da apsolvira problem, u kratkim crtama objašnjava kako se stadionsko nasilje može efikasno obuzdati. Uz dozvolu autora, prenosimo dijelove tog pisma:

„Ja svake godine odem jednom-dvaput u London na utakmicu.Kad odeš na pivu u pub prije ili poslije meča nikako ne možeš shvatiti kako se mogu obuzdati ti pripiti, naelektrisani mužjaci.

A, eto, mogu.

Kad jednom napraviš problem, zabrani ti se pristup stadionu, godinama se u vrijeme utakmice moraš javljati u policiju itd. Problem je što uprava, igrači i simpatizeri npr. FK Sarajeva misle da su Horde zla naši, da su potrebni, što ih ne tretiraju kao huligane i kriminalce, što često jesu.

PSG ukinuo dvije najradikalnije navijačke skupine, otvorio dijelove tribina za porodice i dao im popust.

Stadion i dalje pun.

Ali i Francuska kasni za Engleskom 20 godina, Italija još nije počela da se bavi tim problemom, a Džekna kad će...”

Problem sa Džeknom je što tu nije riječ samo o fudbalu. I što je u njoj nasilje i uzrok i posljedica, i alat i metod, i odbrana i napad. Džekna još ne zna je li pošla ili došla. Ne zna čak ni da li još postoji. Fudbalski neredi tu su tek drugorazredni problem, koji ne može doći na red od važnijih, supstancijalnijih teškoća.

(zurnal.info)