Sudžukicama protiv globalnog kapitalizma

U ZEMLJI BRIZLI I…Čudan vakat došao. Novi svjetski poredak malo je promiješao uloge i sad se više ne zna ni gdje je ko, ni šta ko ima, ni kakvu ideologiju koja strana zastupa.

Evropa je povremeno nabijena takvim protivrječnostima i oštrim društvenim kontrastima da se tu više niko ne može snaći. Recimo, u Španiji, Britaniji, Italiji, o Grčkoj da i ne zborimo, živi ljuta sirotinja, dok je u Bosni i Hercegovini situacija bolja nego ikad: stabilizirana srednja klasa vratila je stare pozicije i nekadašnji standard. U ovoj maloj balkanskoj zemlji, nasuprot većini svijeta, nema značajnijih pokreta bunta niti socijalnih nemira koji bi paralizirali zemlju. Dok se u Madridu, Londonu, New Yorku protestiralo, dok se obespravljena sirotinja širom svijeta marisala s policijom, skrećući pažnju na neizdrživu situaciju, Bosnom se nije se moglo proći od roštiljskog dima koji je štipao za oči i uši, dušu i cerebralije.

Roštilj tamo, ražanj vamo. Brizle, sudžukice, bubrezi, krilca, ćevapi, pljeska, a priča se da je na jednoj od okolnih planina grupa radikalnih, prokomunistički nastrojenih meraklija okrenula i vola. Osim što je donio očekivani ekstra profit mesarama i klaonicama, pokret Okupiraj Vrelo Bosne, Igman i Bjelašnicu, u društvenom smislu tako je protresao postojeće teorije i oficijelne predrasude da se cijela situacija mora iznova definirati.

Još je zanimljivije bilo pozicionirati se uz magistralni put M17 i pratiti tradicionalni prvomajski egzodus Bošnjaka, Srba i Hrvata prema Jadranskom moru. Hiljade nesretnih izbjeglica iz glavnog grada BiH, tučenih neizdrživim radnim vremenom od 9 do 17 i primanjima kojima jedva pokrivaju troškove druge vikendice, otisnulo se na put bez povratka, u rizičnu avanturu probijanja kroz krvoločne redove graničnih službenika. Natrpali su u auta sve što imaju i krenuli u neizvjesnost Dubrovnika, Zaostroga, Makarske i Tučepa. Takvog voznog parka ne bi se postidjele ni mnogo sređenije zemlje. Od Sarajeva prema moru nezaustavljivo su nadirale beskrajne kolone neoliberalnih džipova, monovolumena, kabrioleta i dvosjeda od kojih je ogromna većina skuplja od 40.000 maraka. Da je o životnom standardu u ovoj zemlji neko neupućen zaključivao samo na osnovu dvosatnog dreždanja kraj pomenute magistrale, svašta bi lijepog mogao vidjeti i pametnoga zaključiti.

Tako stvari danas stoje u Evropi. Ko bi gori, sad je doli. A ko bi doli, sad je na poziciji koja tek čeka naučnu – sociološku, ekonomsku, političku i filozofsku – verifikaciju. Ovdje ne važe uobičajene kategorije, gori i doli, nego treba konstruirati potpuno novi kategorijalni aparat i terminološki sustav, nešto što je izvan gori i doli, lijevo i desno. Ovdje treba dovesti Slavoja Žižeka, Naomi Klein i Krug 99, pa da se cijeli slučaj iznova teorijski postavi. Stare definicije evidentno ne važe, statistika ne postoji ili je postavljena na tako nepouzdanim parametrima da ni u kom pogledu nije validna.

Treba nam nova, kvalitetna i nepristrasna nauka, da objasni šta se zapravo tokom maja u jednoj stabilnoj, bezbrižnoj zemlji desilo.

DOBROVOLJAČKA I SVIJET OKO NJE: Prije otprilike godinu dana na istom ovom mjestu napisano je da je patriotizam naš četvrti nacionalizam. Kako stvari sad stoje, ova definicija živi punim intenzitetom, postojano i neumoljivo, a zlo zvano bosanski patriotizam hara nesmanjenim intenzitetom. Njegov najveći problem je što se, formalno-pravno, bori protiv ozloglašenih nacionalizama, te suštinske nepogode koja je razorila državu, i to mu daje onaj najpogubiniji element, onu pogibeljnu apriornu argumentaciju, jer ti si uvijek i unaprijed u pravu pošto si digao glas protiv takvog zla.

Pogledajmo, međutim, u šta se takva pozicija izrodi. Pošli ljudi iz Istočnog Sarajeva i srodnih metropola da polože cvijeće u čast poginulih. Na stranu sad sve manipulacije srbijanske i republičkosrpske propagande povodom slučaja Dobrovoljačka, ko god je tog dana krenuo s cvijećem prema slobodarskom Sarajevu – na to ima puno pravo. Pa mi ovdje govorimo o elementarnim ljudskim slobodama, o slobodi kretanja, o pravu na iznošenje političkog stava, o pravu da postojite.

U istinski demokratskoj sredini odnos prema toj koloni može biti samo jedan: “Ne slažemo se s vama, mislimo čak da svojim manipulacijama vrijeđate i istinu i naše uspomene i vaše mrtve, ali sve ćemo učiniti da to što radite uradite neometano.”

Nažalost, nije bilo neometano. A na stranu sve, u toj koloni bilo je nekoliko žena koje ni u kakve manipulacije nisu uključene, nego su oplakivale svoje mrtve. Sve što je tim povodom rekao Milorad Dodik, tačno je. Ovaj političar, čije maslo nije za ramazana, jer i sam već godinama aktivno doprinosi atmosferi uzavrele netrpeljivosti, precizno je opisao događaj: prvo je rekao da je vrijeđanje porodica poginulih vojnika nedopustivo. Tačno tako. Zatim je rekao da je kao “predsjednik i kao čovjek povrijeđen”. I tu se nema šta dodati.

“„Psovke koje su upućene na mrtvu djecu su neoprostive na Balkanu i kultura mržnje koja se promoviše u Sarajevu apsolutno diskredituje taj grad kao bilo kakvo moguće buduće, ne samo moralno i političko sjedište, ili centar bilo kakvih integracija pa i integracija same BiH“. O ovome bi se već dalo raspravljati, jer ne postoji ništa što u Dodikovoj (re)interpretaciji ne diskreditira Sarajevo, ali je ocjena također utemeljena. I na kraju, ide finalni dio predsjednikove izjave:

„Obilježavanja stradanja treba omogućiti. U RS-u to nije problem i organi vlasti na sve moguće načine obezbjeđuju uslove za tako nešto. Vidjeli smo da su i organi vlasti u Federaciji BiH, prije svega kantonalna policija, uradili svoj dio posla, ali mislim da su dopustili da priđu suviše blizu oni koji su provocirali i u tom pogledu mislim da je bila greška.“

Školski primjer tačne definicije.

Nekako u isto vrjeme, u Banjoj Luci je napadnuto Avazovo dopisništvo i pretučena novinarka ovog lista. Demonstrirajući sve kvalitete proaktivnog političara, Dodik je trenutačno osudio ovo nasilje, nudeći tako dodatnu vjerodostojnost svojim opisima sarajevskog incidenta. Na drugoj strani, niko od političara iz glavnog grada BiH nije našao za shodno da osudi napade u Dobrovoljačkoj. Ljudi koji su provocirali goste iz Istočnog Sarajeva kažu da taj pohod nije bio čin žalosti, nego čista provokacija. Nažalost, to je postalo provokacija zahvaljujući upravo njihovim psovkama, prijetnjama i urlanjima. Ulica nije mjesto na kojem se realiziraju istina, pravda, objektivnost. Ali jeste adresa s koje kreće sav naš stid.

(zurnal.info)