Tadićevo gašenje vatre kerozinom

Dmitrij Medvedev ima svog minipolitičkog klona Aleksandra Lukašenka, a Boris Tadić, po ugledu na njega, Milorada Dodika. Kad Bjelorus ne sluša, Medvedev ga “udari po gasu i nafti”, kako bi ga doveo u red i zadržao u okvirima “prihvatljive tiranije”, odnosno spriječio ga da nepodobne i neposlušne podanike, te pozatvarane čelnike tamošnje opozicije pobije u kazamatima.

ČASNI SKUP

Tadić još nijednom nije “postrojio” Bjelosrbina, zato što mu već odavno ništa i ne može, ali i zbog toga jer stopostotno ispunjava plan njegovih spin doktora, koji svaku veću političku ili ekonomsku krizu u Srbiji, pokrivaju još većom u Bosni i Hercegovini. U tom svjetlu treba sagledati i prvu zajedničku sjednicu vlada Srbije i Republike Srpske , održanu 18. marta u Banjaluci.

Sasvim je neuobičajeno da vlada jedne suverene države, što Srbija jeste, zasjeda na teritoriji druge suverene države, što bi Bosna i Hercegovina trebalo da jeste, i još uz to sa vlastima njenog dijela, koje svakodnevno minimiziraju i ruše politički okvir matične zemlje kojoj pripadaju?! Kolokvijalno rečeno, Bosnu i Hercegovinu je Beograd još jednom snažno šutnuo “u glavu”, zbog svojih unutrašnjih potreba. Nikakve specijalne i paralelne veze ne mogu pokriti niti prikriti komšijsko gašenje ovdašnje vatre kerozinom. Posebno što te specijalne i paralelne veze, koje su nekoliko puta specijalno potpisivane, nisu ništa specijalno donijele ni Republici Srpskoj, ni Bosni i Hercegovini, a ni Srbiji. Svaki put su bile upotrijebljene za dnevnopolitičke svrhe, bez ikakve namjere da se iskoriste za jačanje nabrojanog u silnim dosadašnjim sporazumima i nazovi planovima. Jačali su samo animoziteti i neprijateljstva u ovoj zemlji...

Osnovna poruka “časnog skupa” jeste da je Srbija (polu)anektirala Republiku Srpsku i da BiH postoji samo još na papiru, budući da pola države potpuno autonomno i samostalno djeluje kao državica u razvaljenoj državi. Tadić, očito, i dalje najviše voli ulogu piromana - vatrogasca, koji političku bitnost dokazuje tako što pali, a potom gasi ono što je zapalio. Istina, u posljednje vrijeme samo pali, jer u njegovoj kući toliko gori, da cijeni da mu jedino može pomoći veći oganj u komšiluku, ne bi li odvukao pažnju sa brojnih ogromnih problema sa kojima se Srbija susreće: Stravična nezaposlenost, kataklizmični pad privrednih aktivnosti, akutna besparica, političko rasulo, pad popularnosti matične Demokratske stranke...

Tadić ojačava Dodika, kako bi ojačao sebe, pokušavajući u Srbiji napraviti privid važnosti te zemlje u regionu i brige za Srbe “u rasejanju”, te tamošnje građane natjerati da prestanu razmišljati zašto su bez posla, bez hljeba, bez nade, bez igdje ičega... Da li tekući pregovori vlasti Srbije i Kosova ujedno znače beogradsko priznanje Kosova?! Naravno da znače! Bilo bi interesantno vidjeti reakciju zvaničnog Beograda na zajedničku sjednicu vlada Albanije i Kosova u Prištini?! Nema sumnje da bi takav čin bio proglašen”teritorijalnim pretenzijama”, “miješanjem u unutrašnje stvari Srbije”, “destabilizacijom političkih prilika u regionu”...

Tadića plaši i činjenica da bi Srpska napredna stranka Tome Nikolića mogla biti grobar političkog života Demokratske stranke, jer bivši šešeljevci imaju 12 procenata prednosti u odnosu na njih, kako su pokazala posljednja ispitivanja javnog mnjenja. Dodik, koji je u srbijanskim režimskim medijima glorifikovan do pozicije Zlatnog teleta, karta je za koju se Tadić nada da će mu na skorim opštim izborima donijeti prevagu, ili ga bar poravnati sa naprednjacima. Stoga on beskrupulozno nastavlja dalje ojačavanje ovdašnjeg totalitarnog režima i društva jednog lica, brinući isključivo o partijskim i ličnim interesima, a nikako o nacionalnim, kako se to lažno predstavlja. Još manje ga je briga što su i njegovi postupci itekako doprinijeli izuzetno lošoj političkoj situaciji u BiH, koja je na korak do eksplozije.

AGONIJA SE NASTAVLJA

Dodik takvu situaciju veoma vješto koristi. Svjestan je od početka da mu je Tadić namijenio ulogu “sredstva” u svojim haotičnim, besciljnim, besmislenim i davljeničkim političkim kombinacijama, koje će nakon upotrebe biti pušteno niz vodu. Predsjednik RS je nemilice razvaljujući BiH, (kako bi se zaštitio od sudskog progona zbog teških zloupotreba), okrenuo stvari i natjerao predsjednika Srbije da igra njegovu igru, odnosno Tadića je iz “upravljačke strukture” preveo u poziciju “sredstva”, što služi njegovim ličnim interesima. Njihove “zastave” svezane su poput Gordijevog čvora, a razvezivanje će biti podjednako bolno za obojicu. Još bolnije će biti za Srbiju i ovaj entitet. Tadić se toliko upetljao sa Dodikom, da više nema kud i da mora igrati kako mu se iz Banjaluke svira. U suprotnom, politički fijasko u matici mu je neizbježan.

Majstor haosa, što Bjelosrb jeste, koristeći političku zloupotrebu nacionalnih interesa zvaničnog Beograda, sistematično nastavlja i sa stezanjem kaiša oko vrata podanika; ubrzano se traže novi “petokolonaši”, koje treba spaliti na nekoj od lomača, što in continuo gore u slavu i zaštitu njegovih ličnih interesa, poistovjećenih sa etničkim; režimska mašinerija našla je izdajnike i među dvadesetogodišnjacima, koji su se usudili pomisliti da imaju pravo reći nešto protiv onoga što im se ovdje ne dopada, (na redu su srednjoškolci, osnovci, predškolski uzrast...). Sve je dozvoljeno u sprečavanju naroda da progleda i spozna da posla nema niti će ga biti, da hljeba nema niti će ga biti (čak ni jučerašnjeg), da para nema niti će ih biti, da normalnog života nema niti će ga biti... Agonija se nastavlja a strah je već odavno utjeran u kosti...

Tragedija ovog trenutka sadržana je u sljedećem: Boris Tadić, koji je politički izrastao na ruševinama jednog strašnog i užasnog režima što je poharao i region i Srbiju i tu istu Srbiju osakatio i teritorijalno i politički, isti takav režim ojačava i bezrezervno podržava u susjednoj mu zemlji. Ima li od toga većeg poraza za osobu koja sebe drži demokratom?! Ima: veći je poraz naroda koji je sebi dozvolio da bude hiberniran u tom stanju već duže od dvije decenije!

(zurnal.info)